Damir Miloš - Bijeli klaun

Kratki sadržaj - Kako li to može biti kada ti je, na primjer, sve na svijetu sivo? Nema crvene, nema žute, nema plave, nema zelene ni ikakve druge boje doli sive malo svjetlije, malo tamnije, ali samo sivo, sivo, sivo... A baš tako izgleda svijet sedmogodišnjem dječaku, sinu tate klauna i mame klaunice, koji - šareno odjeveni (ta samo se prisjetite klaunske odjeće!) - rade u cirkusu prepunom boja. To je ta tajna, koju znaju samo dječak i njegovi roditelji. Shvativši svoje sljepilo za boje, dječak se uputi tražiti ih. I kako li se samo muči dječak koji ne razabire boje?! Pa se tako trapi sve do susreta sa slijepim starcem. Razočaran svojom nesposobnošću da pronađe boje, dječak se uputi tumarati šumom i razmišljati - o bojama. Tamo se namjeri na starca, sijeda i slijepa. Ovaj hoda šumom i - bere gljive! Kako li slijep čovjek uspijeva pronaći gljive, ubrati ih i još znati jesu li otrovne ih nisu?!

Od starca dječak nauči da postoje i druga osjetila, da postoji razum, da postoji mudrost iskustva, koje čovjek može rabiti da bi nadomjestio neki svoj nedostatak i postigao ono što na prvi pogled izgleda nemoguće. Iz dječakovih pitanja starac oštroumno razabere da je malac slijep za boje. Obeća mu objasniti kako se traže boje. Vraćajući se kući koja nije kuća nego šator, dakle vraćajući se doma, susretne prijateljicu, kćer krotitelja tigrova, koja mu bez riječi, ljuta kao tigar uvali pisamce. Doma ga on pročita pa napiše ljutit odgovor na srdito pismo i gurne ga pod krilo njezina šatora, umoran se svali u postelju i usne zmaja, davnoga znanca iz svojih snova.

Nakon predugo prespavana prijepodneva dječak žudno juri u šumu potražiti starca. Nalazi ga tek kada se starac pojavi iz svoga skri-vališta, odlučivši sam koje je vrijeme pogodno za razgovor. Zapravo taj je razgovor prvo bio duga šutnja, za koje je svaki mislio svoje misli, a onda starac iznenada reče: Prvo moraš naučiti dobro pitati. Dječak baš i nije bio siguran da je dobro razumio, a starac je šutio, šutio, a onda štapom pokazao u daljinu:

- Tamo negdje sigurno je neka velika, golema planina. Tamo negdje ona je velika, ali odavde gledana, s ovog mjesta, ona izgleda manja od ovog mog štapa. Ja bih, na primjer, pitao: da li je maleno bliže od daleko?

I dogovore ponovni susret, za tada kada dječak smisli dobro pitanje. Opet mu u snu dolazi u posjet zmaj. Zmaj bi se tukao i divljao jer dobar zmaj nije zmaj! Dobar se zmaj zove glista! Dječak ga pitanjem Da li je maleno bliže od daleko? natjera u gorak nemoćan plač. Goleme suze briše rupčićem zvanim maramica, što gaje dobio za uspomenu od neke princeze koju nije rastrgao, nego ga je samo prestala voljeti. Potom ga dječak priupita: Strašni zmaju, koje si ti boje? Doznavši da je zmaj zelen, dječak ga navede da mu pokaže sve što je još zeleno oko njih. Potom se iz zmajeva pripovijedanja ispostavlja da je dječakova princeza ona mala prijateljica, kći krotitelja tigrova. No nju rani neki rasrđeni tigar, kojega je razjarila njena nova plava haljina s crvenim ružama, iz čega se možda može zaključiti da i boje mogu biti zle. Princeza završi u bolnici.

Tijekom sata likovnog u školi se uči da miješanjem plave i žute nastaje zelena boja. Ali kako, ako ne raspoznaješ boje, prepoznati plavu i zelenu među svim tim okruglim pločicama u kutiji s vodenim bojama? Treba se znati domisliti, što dječaku, uz nehotičnu pomoć djevojčice u klupi ispred njega, i uspijeva. Kad je školsko zvono zazvonilo, pošao je potražiti starca. Našao ga je na proplanku na rubu šume. Ima li noću boja? - pitanje je koje je ugodno iznenadilo starca. Je li teško bliže od veliko? - pogrešno se dječak prisjeća pitanja koje je bio postavio zmaju. No i za ovo pitanje dobiva pohvalu od starca. A noću nema boja. Ako ih i ima, one nisu poput onih koje se vide danju. Ovisno o boji svjetla kojim se stvari osvijetle, one poprimaju boju koja je mješavina njihove prave boje i boje sama svjetla. Od starca dječak dobiva pohvalu za svoju bistrinu pa se dogovore za ponovni susret sutradan.

Mudra dječakova glavica ne zadovoljava se samo postavljanjem pitanja - ona želi pronaći i odgovore na njih: Je li maleno bliže od daleko? Je li teško bliže od veliko? No, treba otići i u bolnicu, posjetiti djevojčicu. Dječak joj donosi kiticu cvijeća koje je nabrao putem. Dobiva sladak poljubac i njezino priznanje da ga voli. Oboje pocrvene, od zaljubljenosti, osjećaja, sramežljivosti, dječak osjeti crvenu boju! Je li ljubav crvena? Crvena kao krv pa se ne može slediti jer crvena je topla boja?

I idućeg dana požurio je starcu. Žureći puteljkom, zabavljao se svemu oko sebe govoreći koje je boje, ne baš uvijek točno, ali to i nije bilo važno. Nije mogao tajiti svoju sreću i ispričao je starcu kako je doživio crvenu boju. "Da, daaaa, dječače. Na licu djevojčice zaista se može vidjeti crvena boja. Pametan si ti. Ti ćeš brzo pronaći sve boje. Možda brže od dječaka..." rekao je starac, ali nije dovršio. Dječak je osjetio da je starac nekako tužan. Na to mu starac ispriča kako je prije podosta godina susreo momčića, otprilike njegovih godina. A taj je momčić, shvatio je tada starac, bio gluh. Pokušajte zamisliti susret gluha čovjeka sa slijepim. Usporedivši gluhoću s neraspoznavanjem boja, dječak shvati da njemu i nije baš tako teško kao što je do tada mislio. Premda ni njemu nije lako.

Jesu li klauni zbilja veseli kao što izgledaju? Ili im je smiješak iamo narisan na licima? Među klaunima izbije svađa o tomu kako reba izvoditi predstavu. Ne mogavši razriješiti taj sukob, ali s dobom idejom kako bi to valjalo učiniti, otac natjera dječaka na spa-anje. Zašto roditelji, kada su ljutiti, šalju djecu u postelju pita se Iječak. Nije bio siguran je li dobro razumio očevu zamisao, ali prvi iut mu na pamet pada tužan klaun. Dječak usne, a od svoga zmaja iz sna dočuje: Da me netko vidi kako se mučim, derem i vatru rigam dok ti tu mirno sjediš, umro bi od smijeha. To se dječaku učini rješenjem tatinog problema u vezi s klaunskom predstavom u cirkusu: ljudi bi se više smijali kad bi jedan klaun bio smiješan, a drugi tužan.

Dječak i dalje smišlja pitanja: Zašto su more i nebo iste boje? Jesu li i nebo i more mokri? Ako je more plavo zato što je mokro, je li i mokra krpa plava? Je li crvena boja bliža od plave? Zašto je nebo u sumrak crveno? Starac pohvaljuje njegov napredak u postavljanju dobrih pitanja. Zauzvrat starac će mu ispričati jednu priču. A za neke priče nije toliko važno jesu li istinite - važnije je da su lijepe. Starčeva priča odgovara na važno pitanje: Zastoje nebo u sumrak crveno? Je li istina da dan na svom kraju gori pa ga plamen oboji crveno? A kad izgori, sve postaje crno i nastaje crna noć? Jesu li nekada davno i dan i noć imali zajedničko ime: Noćidan?
Kada je te večeri došao kući, našao je mamu i tatu kako sjede za stolom. Bili su zabrinuti i o nečemu su ozbiljno razgovarali. Zaželio im je laku noć, da ne smeta i da na miru razmisli o onome o čemu mu je starac govorio.

Zašto se u školi uči samo o danu? O noći ništa. Pa se bojimo noći, zato što o njoj ništa ne znamo. A nije nas strah onoga o čemu znamo, onoga što poznamo. Dječak se ne boji mraka koji nastane kad zatvori oči. To je njegov mrak i on zna tko će doći u njegov mrak -zmaj. Noć je pak poznata zmaju, koji opet uopće pojma nema što je to dan, što je sunce. A kako vidi? Jednostavno: u noć rigne vatru i njome osvijetli ono što želi vidjeti... Ali zna značenje riječi Noćidan. Kako zmaj zna za Noćidan, čudi se dječak. Možda on i nije tako glup kao što je mislio. Nakon one svađe ostali klaunovi napustili su cirkus pa su dječakovi mama i tata ostali sami. Zato i dječak sada mora nastupati kao klaun, a i tu vještinu treba uvježbati. Dječakov život postaje pun obveza: poslije škole odmah mora vježbati pa mu ne ostaje vremena za druge važne stvari, poput posjeta svojoj princezi u bolnici, sastanka sa starcem... Sto sada?

U školi - iznenađenje. Njegova princeza iliti kraljevna već sjedi u klupi, s rukom u gipsu. Ljuti se na njega, uvrijeđena je zato što je nije još koji put posjetio u bolnici. Nakon što ipak počnu razgovarati, on joj ispriča zašto nije mogao doći, a tako joj i otkrije svoju tajnu -neraspoznavanje boja. Prilikom povratka u cirkus pomogne joj nosi ti gips na svom ramenu, tako su hodali zagrljeni i napokon se rastali poljupcem. Otac ga vježba klaunske vještine: od prve ga vježbe boli glava, od druge boli trbuh, od treće leđa. Od četvrte se dječak prehladi, pa završi u postelji. Sad njega posjećuje njegova princeza. Ali mu zmaj više ne dolazi u san. Neuvježban, dječak nastupi prvi put s roditeljima. Zbunjen publikom i reflektorima rasplakao se. Sve završi tako da cijela obitelj plače, a gledatelji se smiju. Kakav svijet?!

Idućega dana djevojčica mu izjavi da je on najljepši klaun kojega je ikada vidjela. Nakon škole uputi se on u šumu starcu. Ispriča mu što se dogodilo tijekom predstave. Sazna da ista stvar svakomu izgleda drugačije: svatko vidi onako i ono što želi i kako želi vidjeti. Oni koji se čude, spremni su i sposobni učiti i - naučiti. A na svoja pitanja odgovore moraju pronaći sami. Zašto je pravi klaun tužan klaun? Ovo je pitanje na koje mora pronaći odgovor prije negoli se ponovno susretne sa starcem. Cirkus seli u velik grad u kojem namjeravaju prezimiti. Za prvi nastup dječak bira bijelu boju. Unatoč tomu što njegov nastup nije smiješan nego ozbiljan, gledatelji se smiju. Ljudi se ne smiju u gradu, ne smiju se kod kuće, nego idu u cirkus da bi se smijali?! Nakon odulje stanke u san mu opet dolazi njegov zmaj. Nije ratoborno raspojasan kao obično, nego pomalo tužan. Doživio je nešto što je ugasilo njegovu vatrenost. Bio je - od dosade - ušao u san nepoznata čovjeka koji uopće nema svoju princezu, koji nikoga ne voli, koji mrzi sve ljude, koji je jednostavno opaki trgovac, gadan lovac zmajeva koje poslije prodaje. Napokon je zmaj umoran od svega. To jasno pokazuje kako on nije pravi zmaj, jer oni pravi neumorno rigaju vatru nikada se ne umorivši.

Hodajući gradom, dječak se čudi: jureći ljudi sudaraju se baš kao klauni u cirkusu - a nitko se ne smije; ljudi padaju baš kao klauni u cirkusu - nitko se ne smije... Nemaju vremena, nemaju vremena, trče, žure, htjeli bi zaraditi što više novaca, nitko nema ni za što vremena... Samo to rade... neki ni to ne stignu... Tijekom večernje cirkuske predstave dječak izvede nešto što je utišalo bezrazložan smijeh gledatelja i ostavilo ih bez riječi: kao posve bijel klaun samo je prošetao arenom i mahnuo dvjema marama ma. Prvi put mu je uspjelo ono što je želio: nitko se u publici nije smijao, samo su se čudili.

Dječak veselo proslavlja ovaj uspjeh, kojim je postigao ono što mu je starac bio svojedobno rekao: pravi klaun je tužan klaun. Plaća mu je za to gubitak klaunskoga posla, jer je po mišljenju upravitelja narušio ustaljene cirkuske navade. Od tada je radio samo pomoćne poslove u cirkusu. Kad mu je dojadilo, jednoga je dana rekao roditeljima da odlazi. Odjenuo je svoje bijelo odijelo, namazao lice bijelom bojom i otputio se u svijet pješice. Hodat će tako sve dok oko njega ne budu živjeli sretni ljudi.

Vrsta djela - Bijeli klaun je roman, no njegovo preciznije tematsko određenje i nije tako jednostavno. Iako je sazdan od naizgled realističnih detalja, zbog snažne simbolizacije likova imamo dojam daje riječ o bajkovitom djelu. Ne mislimo pritom samo na pojavljivanje zelenog zmaja, jer je dječak ionako svjestan da se radi o biću iz njegovih snova, već o čitavoj atmosferi romana koja balansira na granici između stvarnog i fantastičnog. Istodobno Miloševo je pripovijedanje tako slojevito, pomalo zakučasto, ali asocijativno bogato i misaono zahtjevno da neki proučavatelji dječje književnosti s pravom smatraju da je Miloš stvorio "filozofski dječji roman".

Mjesto i vrijeme - Je li prepoznatljivo vrijeme tijekom kojega se odvija radnja? Nije. Jedina vremenska oznaka je dob likova: dječaka - šest ili sedam godina, starca - jako, jako star. Nije moguće dokučiti ni razdoblje koje protječe između početka pripovijesti, kada dječarac od šest - sedam godina počinje tražiti rješenje svoje teškoće, pa do kraja kada se uputi u svijet kao bijeli klaun.

Mjesto radnje zapravo je također neodredivo. Nije naznačeno ime mjesta, grada u kojim se sve događa. Dakle, čitatelj je može smjesti ti kamo želi. I zamišljanje onih mikromjesta zbivanja (cirkus, šator, šuma, bolnica, grad) u najvećoj je mjeri prepušteno našoj mašti. Sve je to posljedica piščeve želje da stvori svevremensku priču u kojoj će likovi u najmanju ruku biti isto toliko simboli koliko i stvarni.

Tema - Glavna tema romana Bijeli klaun je ulaženje dječaka u svijet odraslih, njegov prvi nastup u areni i njegova odluka da ne prihvati pravila koja mu nameću običaji cirkusa. Njegova pobjeda je pobjeda nad strahom. Ne prihvaćajući pravila izrasla iz straha, on ne samo da pobjeđuje strah, nego i sam život koji je taj strah proizveo.U priči Damira Miloša o dječaku iz putujućeg cirkusa, kojega roditelji, klaunovi, pripremaju za budući poziv. Kao klaun, on će prvi put nastupiti odijeven u bijelo, po starome cirkuskom običaju, i tek će u narednim nastupima postupno njegov kostim dobijati zakrpe u boji sve dok ne stasa u zrelog klauna u šarenom klaunskom kostimu kakve poznajemo. Dječak ne razlikuje boje i nailazi u šumi na neobičnog slijepog starca koji ga uči kako ih razaznati (plavo je ono što je daleko i duboko), zaljubljuje se u princezu, susreće strašnog, nesretnog zmaja...

Pouka - Bijeli klaun, je poučna prića koja nas uči da među nama postoje i oni koji su nešto 'drugačiji' te da ih se ne treba bojati ili im se rugati. Dječak koji je daltonist, pokušava uz pomoć slijepog starca, roditelja koji rade kao klauni u cirkusu i djevojčice u koju je potajno zaljubljen naučiti karakteristike boja i kako ih prepoznati i razlikovati.

Dječak svijet može vidjeti jest samo sivilo i kroz to: ljude koji su izgubili najbitnije vrijednosti života. U žurbi da zgrnu što više novca zaboravljaju smijeh, dobrotu, ljubav i ljepotu; vide sive i prljave gradske ulice na kojima nemilosrdno juri bezbroj automobila... Uz pomoć Starca dječak spoznje a vlastitu boju, bijelu boju djetinjstva i nevinosti, Dječak u odori klauna - potpuno bijel, tek s plavom suzom na obrazu, odlazi iz cirkusa, korača svijetom, gleda ljude i čudi se. A priča se da će bijeli klaun hodati svijetom sve dok oko njega ne budu živjeli sretni ljudi.

Bijeli klaun je roman pisan "očima djeteta i mudrošću starca", djelo o traženju boja, ali i traženju istine, prepoznavanju sreće i tuge, o osudi ustaljenih konvencija i otuđenog življenja. To je duboko humana priča prepuna simbola koji prerastaju dječji doživljaj i postaju obris težnje za višim etičkim dimenzijama.

Kompozicija - Roman je komponiran od 18 kraćih poglavlja, a ispripovijedan je u 1. licu, glavni lik - dječak - istodobno je i pripovjedač. Elementi bajke - bezvremenost (ili svevremenost), bezmjesto (ili svemjesto) smiješani su s elementima realistične pripovijesti. U Bijelom klaunu pisac ne slijedi uobičajene načine gradnje dječjih romana, što se prije svega vidi u nepostojanju napete fabule i uopće nekih izvanjskih zbivanja koja bi zahtijevala dinamično pripovijedanje. Sva napetost i zanimljivost romana proizlazi iz unutrašnjih doživljaja i promišljanja glavnog lika.

Jezik i stil - Bijeli klaun nije jednostavan tekst. Iako ispovjedni ton i kratke rečenice dječaka pripovjedača djeluju na prvi pogled jednostavno i sukladno misaonoj razini djeteta, to je u misaonom pogledu složen i zbunjujući tekst. Središnji su dio romana dijalozi dječaka i slijepoga starca i upravo su ti dijalozi prepuni misaonih zagonetki izrečenih često u formi paradoksa, to jest u obliku naizgled besmislenih pitanja: Je li maleno bliže od daleko? Je li teško bliže od veliko? Koje je boje plava boja?

Likovi - Bijeli klaun (dječak), mama, tata, klaunovi, starac, krotitelj tigrova, krotiteljeva kćer, direktor šatora, učiteljica, gledatelji.

Bijeli klaun - (dječak) koji je rođen malko drukčije nego većina - nema sposobnost raspoznavanja boja. Shvativši ovu svoju različitost, on je doživljava kao jedan oblik lišenosti i to ga počinje mučiti. Svoju različitost skriva od ostalih ljudi, srami je se, od nje čini tajnu koja je poznata samo njemu i njegovim roditeljima. Želeći nadvladati svoju manu, postići da bude kao ostali, on se ne prepušta očajavanju nego poduzima nešto da bi to postigao (Od tada, a imao sam šest ili sedam godina, počeo sam tražiti boje.). Nije to jednostavno, pogotovo kad se netko prihvaća pothvata posve sam, a neuspjesi često vode u potištenost. No uz pomoć drugih, iskusnijih i mudrijih (Starac), dječak spozna tri istine: prvo, premda svatko svoju teškoću gleda kao najveću, to ne mora biti istinito (kad uspoređuje svoj nedostatak sa starčevom sljepoćom ili gluhoćom dječaka iz poglavlja Susret); drugo, kad izravan put nije dostupan, uspjeh se može postići i posrednim putem, dodatnim spoznajama, vještinama i mudrošću (kako bi inače slijep čovjek mogao brati gljive, prepoznavati jestive od otrovnih...); treće, kad želimo riješiti neku teškoću, trebamo postavljati prava pitanja te na njih tražiti i naći prave odgovore.

Pokušavajući otkriti boje, dječak pokušava otkriti svoju boju, boju sebe samoga. Što više saznaje o bojama, to bolje razumije svijet i svoje mjesto u njemu. Do ključnog trenutka samospoznaje dolazi pri susretu sa starcem nakon dječakova prvog nastupa u cirkusu. Nastup je za dječaka i njegove roditelje bio prava katastrofa, no publika se ipak smijala. Otkrivši dječaku istinu da je pravi klaun tužan klaun i da je bijelo njegova boja, starac nestaje iz dječakova života. Ja ne želim biti smiješan. Ja želim da se ti ljudi prestanu smijati, objavio je svojim roditeljima. Lutajući gradom dječak shvaća da u njemu žive nesretni ljudi, otuđeni ljudi. Ojađen ponavlja u sebi: nemaju vremena... nemaju vremena... nemaju vremena za smijeh... nemaju vremena da pomognu jedni drugima... nemaju vremena. I kao daje spoznao što gaje odavno mučilo: ljudi su tužni, cirkus je privid, smijeh kupljen za cijenu ulaznice je obmana. Na sljedećoj predstavi uspjelo mu je ono što je oduvijek želio: nitko se nije smijao, svi su se samo čudili.

Tjelesni opis dječaka nećemo naći u knjizi, ne znamo je li dječak debeo ili tanak, visok ili nizak, lijep ili ružan. Ima li velike oči, male uši, je li tamnoput ili svjetloput, s dugim nogama, mišićav ili slabunjav... Jedino što saznajemo jest dob s početka pripovijesti: šest ili sedam godina, a sve ostalo prepušteno je mašti čitatelja. Njegov odnos prema ljudima - društvenom okružju - dvojak je. Jedan njegov dio žudi za dodirom s drugima, za osjećajima, spoznajama i iskustvima što ih takva druženja donose. Drugi njegov dio usamljen je mislilac koji prebire po vlastitim teškoćama (boje), nastojeći ih razumjeti i razriješiti, ali njegove misli isto tako zaokupljaju neiskrenost, neosviještenost i otuđenost ljudi oko njega (užurbani ljudi koji ni za što nemaju vremena, koji se nikada ne smiju doli u cirkusu). Na koncu završava kao usamljenik koji luta svijetom, idealistički zaneseno nastojeći da svi ljudi postanu sretni.

Dječakovi roditelji - tipični su roditelji iz suvremena života: ljudi koji su usredotočeni na posao kao sredstvo za održanje života. Tjelesno postojanje sina održavaju skrbeći da on ima što jesti i piti, odjenuti i obuti, da ima gdje spavati (pa makar i u šatoru). No njegov duševni život nepoznat im je, za udubljivanje u njegovu duševnost, iscrpljeni svakodnevnim poslom i brigama, nemaju ni vremena, ni snage.

Starac - se javlja kao protuteža današnjoj ropskoj podređenosti poslu: biće (možda kao nečiji dobar, suosjećajan, i oštrouman djed) koje se pojavljuje iz duboke šume, kao u bajci, promišljenim savjetima pomaže dječaku riješiti teškoću koja mu je u toj dobi najteža (neraspoznavanje boja). Učeći dječaka misliti, on pomaže njegovu odrastanju i sazrijevanju, da bi nakon toga nestao, ostavivši neizbrisiv i uspješan trag. Bajkovit lik koji dolazi niotkuda i nestaje u nikamo, ali ostaje u dječakovom sjećanju zauvijek. Starac nesumnjivo simbolizira mudrost, a odnos starost (mudrost) i mladost (neiskustvo) jedan je od temeljnih odnosa u romanu.

Zmaj - je dječakov sudrug u muškim igrama kao što su tučnjave, urlikanja i slično. Izgledao je kao i svaki drugi zmaj... nisam znao koliko ima ušiju... najmanje četiri... zatvorio mu sva četiri uha, ali on me ipak čuo. ... rep pun bodlji... nekakav rog... zelene je boje. Kad god dječak usne, eto mu zmaja u san. A dječak često spava, kao da mu je zmaj potreban da bi u razgovoru s njim razjasnio neke stvari samomu sebi. Zmaj se, više je nego očito, pojavljuje iz podsvijesti i zapravo predstavlja dječakovo drugo ja.

Djevojčica - kći krotitelja tigrova, dječakova prijateljica. Kad je on posjeti u bolnici, daje mu poljubac i kaže mu da ga voli. Iako je ponekad hirovita i ona je zaljubljena.

Razmišljanja nakon čitanja - Svi smo barem jednom u maškarama bili kostim klauna. Reći ću kostim jer to zapravo nismo bili mi već naše drugo lice, maska. Neki će reći da se maskiramo kako bi se razveselili, zabavili se i opustili, ali u stvari bježimo od stvarnosti, od problema. No, pokazuje li naš kostim ipak ono što osjećamo? Moj kostim klauna je bio šaren, ali je imao usta prema dolje (tužno lice) i barem dvije suze. Kakav je bio vaš?

Ako gledamo ovu knjigu iz perspektive djece koja pohađaju osnovnu školu, onda je dječak zaista tražio boje-zelenu, crvenu, plavu, žutu. Da, trava je zelena, krv je crvena, plavo je more, sunce je žuto, naranča je narančasta. Svi smo to odavno naučili, ali pitanje je vidimo li to. Mislim da je dječak tražio i još uvijek traži svoje mjesto u ovom užurbanom i ponekad teško shvatljivom svijetu. Zašto ljudi idu u cirkus, zašto ljudi igraju lutriju, zašto se ljudi smiju nečemu što nije smiješno? Zašto ljudi ne žele pomoći drugima? Nedavno sam se našla u situaciji da sam se poskliznula i pala u bolnici, a ljudi su samo prošli pored mene. Nije ih bilo briga. Mislim da bi svi mi trebali pronaći boje ovog svijeta. Prolazimo životom i ne doživljavamo ga. Radimo samo ono što moramo, da bi preživjeli. No bez obzira što svi imamo istu svrhu, preživjeti, opet se postavljaju određene granice, klase među ljudima. Na jednostavnom dječjem jeziku to glasi: - Ljudi ne mogu letjeti (ptice i leptiri) pa moraju imati uvijek jednu boju. Ali, ljudi ne vole biti isti kao i drugi, pa danas žive u bojama. Ima ih crvenih, bijelih, žutih, crnih, a priča se da se mogu sresti plavi i zeleni.

Često se mi, djeca, zapitamo zašto naši roditelji ponekad ne odgovore na pitanje što ih tišti, a očigledno je da nešto nije u redu. Nikad ne dobijemo odgovor, a od nas očekuju da im povjerimo sve što nam je na duši. To je malo bezobrazno, dvolično? Odnos se temelji na istini i povjerenju. Bilo bi lijepo da na pitanje zašto su roditelji plakali dobijemo iskren odgovor kao i dječak u knjizi. Ne znam... odgovorila je tiho - možda jer smo tata i ja cijelog života htjeli nasmijati ljude, uvijek smo htjeli biti smiješni, uvijek smo pazili da ne budemo tužni... a ti si danas bio onakav kakvi smo mi najčešće bili izvan cirkuske arene. Tužni i nespretni... sami... A ljudi su se smijali... Iskrenost je ono što trebamo.

Svatko će ovu priču shvatiti na svoj način. Neki o njoj neće razmišljati, netko će je zaboraviti za par dana, netko je uopće neće pročitati. Različitim ljudima iste stvari izgledaju drugačije. Svatko u nama vidi ono što je htio vidjeti. To nas opet vraća na različitost među ljudima. Sad ne govorim o klasama i podjeli na bogate i siromašne. Govorim o boji koju mi nosimo. Dječakova boja je bijela, a moja je tamno plava. Duboka i daleka tamno plava boja. Dječaku je nedostajala duboka plava suza kako bi bio potpun kao osoba. Tada je mogao nastaviti put u potrazi za sretnim ljudima. Ruku na srce, okružuju nas ljudi koji trče, žure, htjeli bi zaraditi što više novaca, nitko nema ni za što vremena. I mi pripadamo tim ljudima. Često mi predbacuju da se nikad ne smijem, da sam mrgud. Vjerujem da sam i ja u potrazi za sretnim ljudima, kao i bijeli klaun. Imam sreću jer je u mom životu uvijek postojao netko tko je nosio toplu boju poput žute, narančaste ili crvene. Tad više ne vidimo samo jednu boju već cijelu paletu pa se plava boja izgubi u drugim bojama.

No najljepše od svega je imati prijatelja s kojim se može šutjeti. Prijatelj s kojim ne moraš pričati da bi znao da nešto nije u redu, koji će samo zagrljajem i pogledom reći da će sve biti u redu. Da, lijepo je imati prijatelja s kojim možeš šutjeti.

________________________________

Damir Miloš rođen je 1954. godine u Opatiji, magistrirao je na odsjeku za fonetiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, gdje radi kao profesionalni jedrličar. Napisao je romane: Pogled grad, 1985. Smrt u Opatiji, 1988. Autobiografija, 1989. Kapetanov dnevnik, 1991. Nabukodonozor, 1995. Otok snova, 1996. Kravata, 1998.; drame: Zarobljenici slobode, Suncokreti, Otkidanje krila (objavljene u Quorumu); romane za djecu: Bijeli klaun, 1988. Nepoznata priča, 1989. Zoe, 1992.; slikovnicu: Snježni kralj, 1986; Knjige o jedrenju: Adriatic nautical Academy - početnički tečaj i ACY No 1. Damir Miloš dosegao literarnu zrelost, a posljednjim svojim proznim knjigama, kratkim romanom Kornatske priče i njegovim nastavkom Meke ulice, dosegao je razinu literarne mudrosti, poznatu doista rijetkim piscima. Pojedinim dijelovima se ljepotom i preciznošču približavaju koanima starih zen majstora i pričama zaboravljenih kineskih mistika.

O pripovjetki bijeli klaun sam pisac Damir Milš kaže "Bijeli klaun, glavni lik ovog romana nije izmišljen. Susreo sam ga na glavnoj ulici jednog ogromnog grada. Bilo je to prije tri godine (1985) i neprestano sam razmišljao o njemu. Ništa ne govoreći stajao je na glavnoj ulici i promatrao prolaznike. Za nekima je dugo gledao, tako da su se oni okrenuli i pitali se što taj klaun hoće! Ono što ja mislim da je on htio napisao sam u ovoj knjizi.