Giambattista Marino - Ljudski život

Talijanski pjesnik Giambattista Marino je, uz španjolskog pjesnika Gongoru, bio jedan odnajvećih pjesnika baroka, razdoblja koje nasljeđuje renesansu, a ujedno i ruši pravila renesansne sažetosti i jednostavnosti.

Renesansni čovjek na prvo mjesto stavlja sebe i ovozemaljski život, potpuno ga iskorištava, a religiju i Boga uzima kao metaforu, vjeruje da postoji nešto više, ali nije siguran, za razliku od baroknog čovjeka koji je pobožan, boji se vlastite smrtnosti, prolaznosti, naslućuje nešto više od sebe i kroz umjetnost, književnost, glazbu, tražeći viši smisao na neki način i prevladava svoju prolaznost jer će njegove ideje živjeti dok god ga budu čitali, odnosno slušali. Na taj način će ostati zapamćen i Marino koji je svojom poezijom inspirirao brojne pjesnike poslije njega, a koje nazivamo Marinistima. On je u svom sonetu Ljudski život iznio svoja razmišljanja o prolaznosti čovjeka, njegovom rođenju životu i smrti.

Utvara jadni čovjek, čim se rodi životu,
gdje ga samo bijeda čeka.
Na plač oči, ne vidi sunca daleka,
i vec ga stega čvrstih spona zgodi

Već na samom početku pjesme, u prvom katrenu, Marino čovjeka naziva jadnom utvarom, ili nečim fluidnim, amorfnim što od suza i spona ovog svijeta nikada u pravom smislu i ne zaživi. Već se tu vidi turoban Marinov svjetonazor. Čovjek bjedan i uplakan u okovima života.

Kada poraste, bolna pod bičem čuje mu se dreka,
A kada stignu ozbiljna ljeta neka,
iz sreće u jad ljubavna bol ga vodi.
Koliko još mu truda i boli digne gorčinu u srcu,

Čim malo ojača, životi društvo čovjeka uzimaju u svoje ruke. Cijeli svoj vijek proživljava pateći pod bičem života, a čak i u ljubavi uspijeva naći samo bol i patnju. Možda je Marino htio reći da čovjek sam sebe vodi u nesreću i muči se zbog svoje naravi, da je sam kriv za velik dio svih zala koje ga snađu u životu, a da isto to ljudi čine i jedni drugima međusobno. Možda je sudbina nekih ljudi da svoj život prožive jadno, a možda su takvi zbog načina na koji žive i odgoja.

dok ga život gorak ne zgrbi,
te se skršen o štap prigne,
pod kamen teški konačno legne stvorak.

Uzdahnuv velim, videč što sve nas stigne:
Od zipke pa do groba samo je korak.

U drugoj tercini Marinovog života čovjek svoj život završava jednako kako ga je započeo, kao utvara, stvorak, sjenka života. Tu prolaznost Marino naglašava kada kaže "od zipke pa do groba samo je korak". Čovjek kao da nikada nije ni bio živ ako za života ne napravi nešto veliko, što će ostaviti bitan, manje ili više trajan utisak na buduće generacije.

Najvjerojatnije Marino sebe smatra promatračem života drugih ljudi i vrjednijim čovjekom koji je barem donekle od suza života uspio naslutiti neki viši smisao, univerzalnost života, daleka sunca koja samo nekolicina vidi, a postojala su tu prije i postojat će poslije nas.

Tema - prolaznost ljudskog života

- pesimističan pogled - dobro je daleko i nedostižno

- ljudski život - od rođenja samo kretanje ka smrti

Metafore - bič, bol i jad; kamen - nadgrobni spomenik; sunce - nešto dobro; plač - bol

Personifikacije - život je gorak, čvrste spone bolna dreka, ozbiljna leta, ljubavna bol, kamen teški

Inverzija - život gorak, kamen teški

Opkoračenje - dok ga život / gorak ne izgrbi

Struktura pjesme - dva katrena i dve tercine - Petrarkin sonet

Naglašava se prolaznost života - Od zipke pa do groba samo je korak.

Giambattista Marino - Ljudski život - verzija 2

_________________

Giambattista Marino - Ljudski život

Utvara jadni čovjek, čim se rodi
Životu, gdje da samo bijeda čeka
Na plač oči, ne vidi sunca daleka,
I već ga stega čvrstih spona zgodi.

Kada poraste, i mlijeko mu već ne godi,
Bolna pod bičem čuje mu se dreka,
A kada stignu ozbiljna ljeta neka,
Iz sreće u jad ljubavna bol ga vodi.

Koliko još mu truda i boli digne
Gorčinu u srcu, dok ga život gorak
Ne zgrbi, te se skršen o štap prigne,

Pod kamen teški konačno legne stvorak.
Uzdahnuv velim, videć što sve nas stigne:
Od zipke pa do groba samo je korak.

__________________________________

Giambattista Marino najveći je talijanski barokni pjesnik, najpoznatiji kao začetnik marinizma – pjesničkog smjera u razdoblju književnog baroka. Marino je rođen u Napulju 1569. godine. Otac mu je bio pravnik, pa je i natjerao i Giambattistu da studira pravo, ali on je vrlo brzo napustio studij. Od rane mladosti se interesirao za književnost, pa je rano počeo i pisati. Radio je kao sekretar, gdje je upoznao i Torquata Tassa, također slavnog talijanskog pjesnika. Marino je kasnije bio dvorski pjesnik i kao takav bio je jako poznati. Kažu da je bio posljednji dvorski pjesnik, ali zato izuzetno hvaljen i slavan. Čak su se i na francuskom dvoru čitale njegove pjesme. Ipak, bio je i dosta osporavan. Imao je poprilično buran život. Čak je dva puta završio u zatvoru. Jednom jer mu je djevojka umrla nakon pobačaja, iako postoji sumnja da je tada bio zatvoren jer je bio homoseksualac. Marino je 1600. godine pobjegao iz zatvora i otišao u Rim.

Putujući iz Rima u Veneciju, Marino je 1602. objavio djelo Rime. 1604. ušao je u službu kardinala koji je kasnije postao papa Klement VII.

Marino se preselio u Torino gdje je postao sekretar vojvode. Tada je po drugi put završio u zatvoru jer je vojvoda mislio da mu se Marino ruga. U zatvoru je Marino pisao mnogim utjecajnim ljudima, pa je na kraju pomilovan, ali su se pri njegovu zatvaranju izgubili mnogi njegovi rukopisi.

Napisao je nekoliko tisuća pjesama, od kojih su najvažnije zbirke Rime, Lira, Galerija i Svirala. Ključno njegovo djelo je mitološka poema Adonis (1623.), velika opsegom (45000 stihova) i bez čvrste strukture, ali bogata u stilskom izrazu i kićenoj formi. Veliku popularnost ep duguje senzualnoj priči o ljubavi Venere i Adona, eruditskoj obradi i estetskoj vrsnoći.

Marino je tada otišao u Francusku, u Parizu se Marino i obogatio, pa se vratio u Rim, gdje su ga dočekali s počastima. 1625. preselio se u Napulj, gdje je iste godine i umro.

Giambattista Marino - Pjevač