Ivan Cankar - Datule

Kad sam svršio drugi razred osnovne škole, postao sam ministrant (Ministrant - dječak ili čovjek koji poslužuje pri obredima u katoličkoj crkvi). Još i sada mi se čini kao da su mi duša i srce opijeni omamljivim mirisom plemenitog tamjana. Bio sam kao očišćen, oprošćen zauvijek svih grijehova, posvećen samom oltaru. Nikada ni prije ni kasnije nisam bio tako miran i srećan kao te blagoslovljene godine.

Na mladoj misi (Mlada misa - prva misa, služba koju služi novi svećenik), koju je služio mlad i lijep gospodin, bio sam mali ministrant. Prenosio sam s jednog kraja oltara na drugi teško jevanđelje. Znoj mi je lio po vrelim obrazima. Nisam bio toliko umoran koliko gladan. Tada smo kod kuće jeli samo kukuruzni hljeb, a ja sam imao bistre, svega željne oči i divne snove.

Poslije službe, mali gospodin kapelan (Kapelan - mladi katolički svećenik, podređen župniku, parohu) okrenuo se i sagnuo prema meni, jer sam bio mali. - Evo ti! - reče, i pruži mi svijetao groš, potpuno nov groš (Groš - pet krajcera; desetica - deset krajcera). Do toga časa još nikada nisam imao groša u ruci. O Uskrsu ili o Božiću dobijao bih krajceru, i to bi bilo čitavo imanje, o kojem bih potanko i brižljivo razmišljao kako ću ga upotrijebiti. Groš pak bilo je bogatstvo, koje je daleko i daleko premašivalo moje snove. Može se sanjati o zlim gradovima, pa čak i o samom nebu, ali o grošu ne! Silno iznenađen, u prvi mah pomislih; - Trči k materi! Mati će se rasplakati kad vidi to veliko čudo!

Izašao sam napolje iz sakristije (Sakristija - kućica sagrađena uz crkvu, gdje se svećenik oblači) na suncem obasjan put. Svuda oko crkve i daleko u klancu bile su poredane vašarske šatre, koje su bile pune svih slatkih stvari ovoga svijeta. Bijeli platneni krovovi veselo su lepršali na toplom vjetru. Čega sve tamo nije bilo! Poželi samo, pa uzmi! Narandže, rumene i sočne kao o Uskrsu, piškote, bomboni svake vrste - bijeli, ružičasti, crveni - šta prije da uzme ova siromašna ruka! U velikoj kutiji bile su datule; bile su vlažne pa su se sijale; bile su tamnobakrene boje, zavodljive, grešne. Kakve li su datule u ustima?

- Ta imaš groš! Ta to je tvoj groš što ga imaš u šaci!

Sagnuo sam se kao udaren po glavi. Okrenuh se sa suzama u očima, ali nikoga ne biješe iza mene ko bi mogao izgovoriti te zavodničke riječi. Pošao sam dalje dolinom. Na srcu mi je bio kao neki teret, bio sam žalostan kao nikada dotada. Pa ni sunce nije više tako sijalo, nisam vidio ljude, a šatre su mi se činile kao da su prazne.

Na kraju doline se okrenuh. Tamo je stajala sitna djevojčica u kratkoj šarenoj haljinici. Gledala je modrim očima oko sebe i objema rukama držala datulu, jednu jedinu datulu: meso joj je bilo ružičasto i sočno kao med, a u njemu se vidjela duga, bijela, uzduž procijepljena koštica.

- Dajte mi datula! - rekoh pred šatrom, sav dršćući kao u bunilu.
- Za koliko? - upitala je debela žena i pružila debelu, oznojenu ruku prema kutiji s datulama.
- Za groš... za potpuno nov groš!

Dok sam to govorio, učinilo mi se da je to govorio za mojim leđima neko drugi, s potpuno tuđim, dubokim i ružnim glasom.

Datule su bile ljepljive te su se hvatale za znojne prste. Okušao sam prvu: sočno, šećerno meso prilijepilo mi se za usne i zube. Ispljunuo sam sve: glatku koru, šećerno meso i uzduž procijepljenu košticu. Zatim sam potrčao dolinom i stiskao u šaci tu gadnu, ljepljivu grudu. Bacio sam je u potok i oprao ruke. Onda sam legao u travu i molio Boga da umrem.

Eto, mati mi iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu jede kukuruzni hljeb. Možda već i ne zna da na svijetu postoji bijeli hljebac. A ja jedem datule! Kupujem za groš datula, rumenih, slatkih datula. Na srcu mi je ležao kao neki teški kamen. Bio je tako težak i strašan da mi suze od stida nisu smjele na oči.

Kući sam došao kasno poslije ručka, mati mi je donijela kašu, koju sam volio da jedem. Ali tek što sam je okušao, ostavio sam drvenu žlicu na sto, a čitavo tijelo mi je oblio hladan znoj.

- Sta ti je? - uzviknula je mati sva uplašena. Nisam smio da je pogledam, jer sam znao da bih odmah umro, ako bih vidio one oči koje su tako povjerljivo pitale da se čovjek sam ispovijedao, a da ni sam nije znao kako. Onda se nagnula nada mnom, podigla mi glavu objema mkama, te je vidjeh svu bijelu, kao obasjanu milošću Božijom.
- Mama, mama!

Udario sam čelom o sto i nisam više ništa znao. Kad sam se osvijestio, materino lice bilo je ozbiljno i bolno.

- Kaži mi sve - rekla je.

Ispovijedio sam se kao pred svećenikom i samim Bogom:
- Dali su mi groš, potpuno nov, svijetao groš. Nisam ti ga donio, čak sam mislio da ti o njemu ništa ne kažem: potrošio sam ga na zlo, kupio sam datula. Ne srdi se na mene, ja ću ionako umrijeti!

Tada se dogodilo nešto vrlo čudno. Mati me je brzo prihvatila za ruke, odvela me u kut pod raspeće i tamo me triput prekrstila.

- Dječko moj mali! - rekla je. Nato je naglas zaplakala, ni sam ne znam zašto.

___________________________________

Ivan Cankar je rođen 1876. godine u Vrhniki. Osnovnu školu je završio u mjestu rođenja. Već kao đak nižih razreda srednje škole zajedno s drugovima pisao je Literarnu knjigu i sarađivao u srednjoškolskom udruženju "Sloga". Poslije završene mature, upisao se u Beču na građevinski odsjek tehnike, ali se već poslije jednog mjeseca prepisao na romanistiku i slavistiku.

U Beču je živio više od deset godina i bavio se literarnim radom. Jedno vrijeme se angažovao u politici i na listi socijaldemokratske stranke kandidovao se na izborima za državni sabor. Uporedo s poezijom (zbirka pjesma Erotika) objavio je prozu, crtice (Vinjete), potom su jedna za drugom objavljene njegove knjige: zbirke crtica i novela pod naslovom Knjiga za lakomislene ljude, U zoru, a zatim poduža pripovijest Tuđinci, roman Na klancu, pripovijetka Dom Marije Pomoćnice. U najplodnijem književnom razdoblju objavio je roman Martin Kačur i najpoznatiju pripovijetku Sluga Jernej i njegovo pravo. Objavio je još knjigu crtica Slike iz snova, te drame: Romantičke duše, Za dobro naroda, Kralj Betajnove, Sablazan u Dolini Sentflorjanskoj, Lepa Vida i Sluge.

Ivan Cankar je jedan od najznačajnijih slovenačih pisaca. Njegovo je djelo imalo velikog odjeka u svim našim književnostima, a posebno djela socijalne sadržine. Prikazao je društveni život u Sloveniji početkom dvadesetog vijeka sa svim mijenama i društvenim problemima koje je novo vrijeme donijelo.

Umro je u Ljubljani 1918. godine

U drami Kralj Betajnove izraženi su isti kritički odnosi prema politici slovenačkih građanskih partija i kritika ličnih interesa kao glavnih motiva političkih opredjeljenja. Vidimo da se počinju javljati nove revolucionarne snage, kao antipod klerikalcima i liberalima, koji samo zastupaju svoje klasne interese.

Ivan Cankar - Čvarkov kolač 

Ivan Cankar - Desetica 

Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

Ivan Cankar - Grijeh 

Ivan Cankar - Kralj Betajnove

Ivan Cankar - Lisac

Ivan Cankar - Moj život

Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

Ivan Cankar - Naš laz

Ivan Cankar - Šalica kave

Ivan Cankar - Suhe kruške

Ivan Cankar - Sveta pričest

Ivan Cankar - Usred života