Ivan Cankar - Grijeh

Crtice iz moje mladosti Ivana Cankara zbirka je crtica sa živopisnim autobiografskim motivima. U ovoj zbirci pripovjedaka nalaze se crtice iz najranijeg Cankarovog života i sjećanja na sunčano doba djetinjstva i prve dane mladosti. U njima je iznio svu svoju ljubav i toplu, zanosnu čežnju za domom i Vrhnikom. S dubokom istinitošću i ljepotom opisao je naivne diječije igre i oživio lica iz života kojim je i sam živio.

Izatkano iz snova i mašte, djetinjstvo malih Cankarovih junaka puno je ljubavi i sunca na kome se griju i dočaravaju svoje naivne svjetove. Zaklanjaju se od svijeta u tople kutke svojih dječijih snova. A iz snova bude se kao već odrasli, zreli mali ljudi. Sumor i tuga koja je protkana u ovim pričama je svojevrstan bol što njihovo djetinjstvo nije bilo vedrije i radosnije. Dječaci i djevojčice Cankarovih priča postaju tako mali heroji života koji ih melje poput žrvnja, a sunce i svjetlost koje stalno prizivaju zrače vjeru i nadu u život koji je vječan i neuništiv.

Kompozicija - Bio je snijeg koji se topio po krovovima a kapi su blistale na suncu. Ljudi su prolazili ulicama u svojim lijepim odijelima. Majka je sjela pred školu prije školskog zvona. Majčine čizme bile su muške i do koljena, blatnjave a suknja išarana zelenim cvijetovima i poprskana blatom. Ona je čekala svog Jožu, donijela mu je košulju i par novih čizama. Umorna i gladna ne želeći rasitniti deseticu da bi dala svom sinu. U školi je je zazvonilo. Iza velikih vrata izađe mnogo đaka. U toj gomili pojavio se i Joža. VIdjevši kako izgleda njegova majka sakrio se i prošao pored nje. Njene noge bile su umorne ali je čekala do podne. Odlučila je poći u njegov stan misleći da je bolestan. Popela se u stan iako su joj noge drhtale od umora. Joža je bio kod kuće, a kada se pojavila prišao joj je u susret. Poslije podne su krenuli u varoš da bi je otpratio kući. Susretao je svoje drugove, od stida je želio da se sakrije i da naglas zaplače. Tištio ga je njegov grijeh jer se stidio svoje majke. Htio je i da joj to prizna ali nije. Kada je ona već zamakla Joža uzviknu - Majko! Ona se osvrnula i tako se i oprostiše. Otišao je kući, sjeo na veliki svežanj sto mu je majka donijela, sakrio lice rukama i jako zaplakao. Grijeh je ležao na njegovoj duši i sve suze isplakane nisu ga mogle oprati.

Tema - Jožetova grižnja savjesti zbog stida prema majci

Ideja - Spoznaja grijeha počinjenog prema majci i kajanje

Mjesto i vrijeme radnje - LJUBLJANA potkraj devetnestog i početkom dvadesetog stoljeća

Fabula - majcin dolazak u Ljubljanu, kraj nastave - sinovljevo izbjegavanje susreta s majkom - majka dolazi u stan - ispracaj - kajanje

Glavni likovi - JOŽA (nesiguran stidljiv, osjećajan), MAJKA

Janez je glavni lik i pripovjedač. Iz današnje perspektive govori o svom djetinjstvu i odrastanju. Prikazan je kao hipersenzibilan dječak s velikom naklonošću prema majci. Uz to zanesen je ljepotom prirode i ljubavi prema životinjama. Djelo je prožeto njegovim osjećajima: od straha prema tuđem i nepoznatom, ljubavi, snovima i težnjama za boljim i sretnijim životom, žaljenjem, grižnjom savjesti. Posebnu naklonost pokazuje i prema rodnom kraju. Iako je njegov život tamo bio pun gorčine i težio je odlasku u Ljubljanu, kada je taj dan napokon došao, uvidio je pravu vrijednost mjesta u kojem je rođen.

Majka - Posebna radost njegova života bila je majka. Nema doživljaja iz djetinjstva u kome ona nije prisutna ma u kom vidu. Lik majke je vazda nosio u svom srcu. Njeno izbrazdano, blijedo, upalo lice, stisnuto od tuge i siromaštva. Za ličnost majke vezani su sadržaji gotovo svih pripovjedaka ove zbirke. U njima je otkriven svijet dječaštva, kako ga je doživio pisac veoma osjećajne prirode i istančana smisla za slikovito pripovijedanje. I prenesen nadasve topao, osjećajan i prisan doživljaj majke koja je uvijek zračila vedrinom i napajala ljubavlju sjetnog, često melanholičnog sina. Ljubavlju koje je bio željan a koje u životu nije imao.

Oblik izražavanja - opis, dijalog, monolog

Red izlaganja - retrospektivni, hronološki

Kritički osvrt -  Ako u životu spoznaš svoje greške i pokušaš da se iskupiš pola se oprašta, a majka kao svaka majka to bi oprostila.

Crtica - djelo koje pripada ovoj književnoj vrsti, sadrži tipične značajke crtice: sažetost, visok emotivni naboj i naglasak na doživljaju.

___________________________________

Ivan Cankar - Grijeh

Bilo je toplo i snijeg je kopnio po krovovima; kapalo je i kapi se blistale na suncu. Ulicama je prolazio varoški svijet u lijepim odijelima.

Majka stiže pred školu veoma rano. Na velikom trgu već je vladao potpuni mir; prozori visoke kuće odsijavali su i katkad bi se čuo glas profesora, koji je u školi govorio oštrim i zvonkim glasom.
Majka je stigla izdaleka; stiže sa sela, koje je bilo udaljeno od varoši dobra četiri sata hoda. Njezine čizme - muške čizme koje su joj dosezale do koljena - bile su sve blatnjave; pa i suknja - široka seljačka suknja išarana zelenim cvjetovima - bila je poškropljena. U desnoj ruci majka je držala kišobran i veliki svežanj, u kome je nosila košulje i par čizama za Jožeta, a u lijevoj ruci držaše veliku maramicu u čiji je čvor stavila deseticu, koju je donijela za Jožeta.

Majka je bila umorna i gladna, ujutru nije kupila nimalo hljeba za sebe zbog toga da joj ona desetica ostane cijela. Noge su je boljele i kašljala je; njeno lice je bilo suho, na obrazima je imala duboke jame. Hodala je polagahno gore-dolje po trgu i gledala u prozore, koji su se blistali kao da su pozlaćeni.

U školi je zazvonilo; zvonilo je dugo, a zatim nastade buka i žagor. Iz velikih vrata ispade mnoštvo đaka; najprije oni mali iz nižih razreda - galamili su i gonili se po trgu; za njima iziđoše stariji đaci - hodali su ozbiljnije i gordo.

U gomili veselih drugova dođe i Jože.

Spazi svoju majku - seljačku suknju išaranu cvjetovima, visoke blatnjave čizme, crvenu gornju haljinu, šarenu mahramu na glavi, pozadi povezanu, veliki svežanj i nezgrapni kišobran.
- Zar nije to tvoja majka? - upita ga drug.
- Ne - nije to moja majka! - odgovori Joža.

Stidio se seljačke suknje, išarane zelenim cvjetovima, visokih čizama, crvene haljine i mahrame, i kišobrana i velikog svežnja; a u tom svežnju bile su njegove nove košulje, koje je majka noću šila, i po kojima su kapale njene suze.

Sakri se u gomilu i prođe mimo nje.

A majka je stajala i gledala brižnim očima. Ubrzo gužva prestade, đaci su još samo pomalo izlazili iz škole; zatim je zazvonilo i sve se ponovo utiša.

Već se majka riješila da pođe u Jožin stan, pa da ga tu pričeka. Kad je učinila nekoliko koraka, pomislila je da se, možda, zaboravio u školi, pa se vratila i čekala.

Noge su je boljele, naslonila se na zid, i gledala gore u prozore, koji su odsijavali na suncu; čekala je do podne. U podne je zazvonilo u školi, a i napolju zazvoni, podnevna zvona oglašavahu se sa svih strana. Ponovo zašumi, i iz škole ispadale su guste gomile. Majka pristupi bliže, pravo uz velika vrata, tražeći Jožeta. Nije ga bilo. Sve se opet utiša, izlazili su samo profesori, bradati, ozbiljni, i osvrtali se na nju.

U srcu se mati zabrinu, prestrašila se, misleći da možda leži kod kuće vrlo bolestan, i da čeka na nju, poziva svoju majku. Požurila je u njegov stan i noge su joj drhtale.

Joža je bio kod kuće; sjedio je za stolom i držao knjigu pred sobom. Kad je otvorila vrata, odmah je ustao i pošao joj u susret.
- A kad ti stiže?
- U jedanaest.
- Zar me nisi vidio gdje sam te čekala?
- Nisam vas vidio! - odgovori Joža.

Poslije podne pođoše u varoš lijepom ulicom, s desne strane, sve su kuće svijetlile kao o prazniku, blistave kapi su padale iz oluka i udarale veselo po kamenoj kaldrmi. Joža je pratio majku kad se vraćala kući. U srcu zaželi da se sakrije i naglas zaplače. Sretali su ga drugovi; sreo ga je i onaj drug koji ga je pred školom pitao - Zar nije to tvoja majka? Joža se više nije stidio, glasno bi kliknuo: - Gledajte, ovo je moja majka!

Hodao je uz svoju majku, ali na njegovoj duši ležao je grijeh, koji ga pritiskivaše na zemlju, tako da su njegove noge bile umorne i otežale. Hodao je uz svoju majku kao Juda uz Krista.

Izvan varoši, majka se pozdravi sa sinom, a Joža je namjeravao kleknuti pred njom i sakriti svoju glavu u njeno krilo:
- Majko, zatajih te! - Ali nije kleknuo. Kad je majka već bila daleko viknuo je:
- Majko!

Majka se osvrnu.
- Zbogom, majko! - viknu i tako se oprostiše. Iz daljine vidio je kako je majka lagahno gazila po kaljavom drumu, njeno tijelo bilo je pognuto, kao da je na plećima nosila teško breme.

Joža otiđe kući i sjede u ugao na veliki svežanj koji je majka donijela, rukama sakri lice i zaplaka.

Grijeh je ležao na njegovoj duši i sve suze nisu ga mogle oprati; skliznuše pored njega kao uz tvrdi kamen...

Davno je to bilo, a na njegovoj duši leži grijeh, težak i velik kao prvoga dana, i tako je sada njegov život prepun žalosti i patnje.

___________________________________

Ivan Cankar je rođen 1876. godine u Vrhniki. Osnovnu školu je završio u mjestu rođenja. Već kao đak nižih razreda srednje škole zajedno s drugovima pisao je Literarnu knjigu i sarađivao u srednjoškolskom udruženju "Sloga". Poslije završene mature, upisao se u Beču na građevinski odsjek tehnike, ali se već poslije jednog mjeseca prepisao na romanistiku i slavistiku.

U Beču je živio više od deset godina i bavio se literarnim radom. Jedno vrijeme se angažovao u politici i na listi socijaldemokratske stranke kandidovao se na izborima za državni sabor. Uporedo s poezijom (zbirka pjesma Erotika) objavio je prozu, crtice (Vinjete), potom su jedna za drugom objavljene njegove knjige: zbirke crtica i novela pod naslovom Knjiga za lakomislene ljude, U zoru, a zatim poduža pripovijest Tuđinci, roman Na klancu, pripovijetka Dom Marije Pomoćnice. U najplodnijem književnom razdoblju objavio je roman Martin Kačur i najpoznatiju pripovijetku Sluga Jernej i njegovo pravo. Objavio je još knjigu crtica Slike iz snova, te drame: Romantičke duše, Za dobro naroda, Kralj Betajnove, Sablazan u Dolini Sentflorjanskoj, Lepa Vida i Sluge.

Ivan Cankar je jedan od najznačajnijih slovenačih pisaca. Njegovo je djelo imalo velikog odjeka u svim našim književnostima, a posebno djela socijalne sadržine. Prikazao je društveni život u Sloveniji početkom dvadesetog vijeka sa svim mijenama i društvenim problemima koje je novo vrijeme donijelo.

Umro je u Ljubljani 1918. godine

Ivan Cankar - Čvarkov kolač 

Ivan Cankar - Datule

Ivan Cankar - Desetica 

Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

Ivan Cankar - Kralj Betajnove

Ivan Cankar - Lisac

Ivan Cankar - Moj život

Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

Ivan Cankar - Naš laz

Ivan Cankar - Šalica kave

Ivan Cankar - Suhe kruške

Ivan Cankar - Sveta pričest

Ivan Cankar - Usred života