Ivan Cankar - Lisac

Crtice iz moje mladosti Ivana Cankara zbirka je crtica sa živopisnim autobiografskim motivima. U ovoj zbirci pripovjedaka nalaze se crtice iz najranijeg Cankarovog života i sjećanja na sunčano doba djetinjstva i prve dane mladosti. U njima je iznio svu svoju ljubav i toplu, zanosnu čežnju za domom i Vrhnikom. S dubokom istinitošću i ljepotom opisao je naivne diječije igre i oživio lica iz života kojim je i sam živio.

Izatkano iz snova i mašte, djetinjstvo malih Cankarovih junaka puno je ljubavi i sunca na kome se griju i dočaravaju svoje naivne svjetove. Zaklanjaju se od svijeta u tople kutke svojih dječijih snova. A iz snova bude se kao već odrasli, zreli mali ljudi. Sumor i tuga koja je protkana u ovim pričama je svojevrstan bol što njihovo djetinjstvo nije bilo vedrije i radosnije. Dječaci i djevojčice Cankarovih priča postaju tako mali heroji života koji ih melje poput žrvnja, a sunce i svjetlost koje stalno prizivaju zrače vjeru i nadu u život koji je vječan i neuništiv.

Sadržaj - Dječak je imao mladog lisca koji je živio privezan samo nekoliko dana. Kada je jednog jutra došao da ga vidi lisac je bio mrtav. Rekli su da se to slučajno dogodilo, ali dječak je bio siguran da je životinja sama sebi oduzela život. Uskoro je dobio drugog lisca. Dječak ga je hranio i pazio, ali se lisac sve čudnije ponašao. Jednog jutra primjetili su da nema najljepše kokoši. Drugi su put vidjeli kako pokušava uzeti kunića. Da ne bi napadao životinje premješten je na usamljenije mjesto. Poslije nekoliko dana diječak je otišao do kuće. Kada se vratio lisca više nije bilo, žene su ga ubile jer je krao piliće. A ručali su tada pečene piliće.

Osnovna misao - Treba voljeti životinje i omogućiti im normalan život

Likovi - Dječak, lisac

Tema - Dječakova ljubav pema liscu kojega drži zatvorenog iako zna da bi trebao živjeti slobodan u prirodi Osnovna misao: Treba voljeti životinje i omogućiti im normalan život Likovi: Dječak, lisac.

Crtica - djelo koje pripada ovoj književnoj vrsti, sadrži tipične značajke crtice: sažetost, visok emotivni naboj i naglasak na doživljaju.

__________________________________

Ivan Cankar - Lisac

Imali smo mladog lisca, pa je živio privezan samo nekoliko dana. U blizini njegova kafeza ležaše veliko prazno bure. Jedno jutro dođoh da ga vidim: životinja je visila na svom lancu preko bureta, mrtva i ukočena. Popela se noću na bure, spustila se na drugu stranu i objesila. Rekoše da je to bio samo nesretan slučaj. Ja sam pak još uvijek ubijeđen da je životinja sama dragovoljno završila život, jer otvorene oči, dva svijetla opala, nisu pokazivale ni najmanji strah ili bol, već samo divlje neprijateljstvo. Zalili smo za njim dugo i iskreno, ali izgleda mi čudno da se ni u meni, ni kod drugih nije probudilo ništa takvo što bi bilo nalik na osjećanje stida ili kajanja.

Malo zatim kupili smo drugog lisca, još mlađeg, jedva da mu biješe nekoliko sedmica. U naručju ga donio mlad momak. Životinjica biješe nemirna i silno plašljiva, pogled svijetložutih očiju pun čuđenja, ali kad bi mu iz dubokih jama munjevito sijevnulo, i za pola trenutka upro se u lice čovjeka, meni se činilo kako se u njemu, pored čuđenja, već budilo još nešto posve drukčije, dublje.

Za prvu noć smjestismo lisca u praznu odajicu pored moje sobe. Zgurio se u kutiju; iz tame sijahu njegove oči žarko, čiste kao u mačke. Noću me probudi oštar, ljutit, ispresijecan glas: "Kef, kef, kef- kef, kef, kef..." U prvom trenutku, još u polusvijesti, pričinilo mi se da životinja laje sasvim pored moje postelje, da se prednjim nogama popela do pokrivača. A to kao da nije bio lisac, već neka sasvim druga, mnogo veća životinja, pola smiješna, pola odvratna, kao one što u snu straše čovjeka. Smrklo mi se pred očima. "Idi kud te noge nose... zar sam te ja osakatio?"... Zalaja po drugi put, snažnije i oštrije, i uzdahnuo sam umiren: "To je samo lisac!"... Ustadoh, pristupih vratima i tiho ih otvorih. Sve biješe tiho i mirno; iz ćoška blistahu dvije žute svjetlosti.

Drugog dana, pored plota, postavili smo prostran kućerak za lisca. Privezasmo ga na dug lanac, tako da bi se mogao šetati. Ali on se ne šetaše. Pokatkad bi mu kroz vratašca provirila čunasta, nježna njuškica, pa se skrivala brzo, čim bi se pojavio čovjek. Tek kasno uveče zatekoh ga napolju pored plota, lanac zazveketa, nestade ga, i stisnu se u najdublji kut svog kućerka. Spazih da je razgrebao zemlju pored plota. Ujutro donesoh mu u mlijeko udrobljenog hljeba, ali lisca niotkuda.

"Hej, lijo, lisičice!" Lanac biješe silno zategnut, pod duboko potkopanim plotom, vodio je pravo u vrt. "Hej, lijo!" Zgrabih za lanac, ali tada se zategnu još snažnije, tako da se kućerak pomaknu i poljulja, ma koliko da biješe težak. Kad potegnuh svom silom, pokaza se ispod plota čunasta njuškica, držaše se nakrivo, dlaka mu oko ovratnika sva nakostriješena, oči su buljile nekako mutno, možda u otupljenom strahu ili otupjelom bijesu. Ispustih lanac i pođoh da vidim u vrt. Taman s one strane plota lisac je u toku noći iskopao prostranu jamu, kako bi se u nju sav mogao sakriti. Biješe to, mislim, naporan posao.

Ubrzo smo ga počeli hraniti svježim krvavim mesom. Kad sam mu ga donosio, nije se više sakrivao u kućerak, već mi izlazio u susret i trzao se na lancu. Najprije bi zgrabio samo jedan komad, pobjegao u kućerak i na pragu bi se još obazreo da li gledam za njim. Taj pogled nije bio prijateljski, a kamoli zahvalan; u njemu nije bilo ni najmanje pasije ćudi. Zatim bi se vratio još po drugi i po treći komad i pobjegao sa svakim ponaosob. Primao je, odista, iz ruke, ali halapljivo, bojažljivo i drsko ujedno - zvjerka koja uzima sama i ne voli poklone.

Kvočke i piliće služavka je tačno izbrojala. Jednog jutra, dok ih je hranila utvrdi da joj manjka najljepša grahorasta kokoš. Nestala je bez traga. Doviknu u trijemu, zatim se uputismo lisičijoj kolibi. Stajaše na pragu potpuno miran, gledaše nevino kao nikad, čini mi se čak da trepavicama lagahno treptaše, kao da ga svjetlost zasjenjuje. Pregledali smo unaokolo sve potanko oko njegove kolibe, ali nismo našli nikakvo kokošije perce, ni najmanje.

- Onako cijelu ipak je nije progutao... s kljunom i perjem.

Ali sumnja ostade, a iz sumnje porodi se i nepovjerenje.

Preselismo lisca u usamljen kraj, u zatišje pod verandom, gdje kokoške obično nisu zalazile. Tu u blizini bila je drvena koliba u kojoj smo imali pitome zečeve. Jednom sam izašao iz trijema na prag da bih pogledao kakvo će vrijeme. Pod verandom čuli su se tupi udarci, lupalo je u ravnomjernim razmacima, kao da bi neko, tamo negdje daleko, lupao čekićem o vrata ili o plot. Svom svojom divljom snagom lisac je dovukao svoju tešku kućericu do kućice kunića. Kad je izmjerio i utvrdio koje je drvo najtanje, čučnu, pope se prednjim dijelom tijela, i prvo njuškom, zaleti se u tanka vrata; zaleti se po drugi put, po treći. Vratašca pukoše, načini se uska pukotina.

- Hej, lijo!

Tek što se malo postrance obazreo, neprijateljski kao čovjek koga nametljiv stranac ometa u važnom poslu, provaljivao je dalje ravnomjerno, neumornom snagom.

Da vrata, na kraju-krajeva, ipak ne bi popustila i da se ne bi odista dočepao zečeva, opet smo ga premjestili iza plota do vrata, a lanac smo mu za polovinu skratili.

Osjeti da je osuđen u tješnji zatvor, zbog čega se njegov pogled izražavao još jače neprijateljstvo i mržnju prema čovjeku. Naročito mi čudno bijaše što više nije lajao, ni noću mu se glas ne bi čuo; šutio je tvrdoglavo, kao oni koji su nevino osuđeni, i koji su se uvjerili da im vika i larma ništa ne pomažu. Pokatkad nam je bio skoro sasvim tuđ; meni također, izgledalo mi da živi u drugom svijetu, meni neznanom, i kad bih ga upoznao, da bih pao ničice od iznenađenja i užasa.

Pored plota sjedio je potpuno miran, kosmati rep bijaše položio na zemlju u krasnom luku. Kroz široku pukotinu, koju je sam bio iskopao i izglodao, buljaše dolje u vrt, u zelene livade pod njim, u nizini, u daleke šume, koje su čedesno bile ozarene jutarnjim sunčanim zracima. U blizini lisca i njegove kućice kokoške su čeprkale po pijesku. On se nije obazirao na njih, ni okom nije trenuo; po svemu sudeći, izgledalo je da ih, u svom zanosu, nije ni zapazio. Lijepo dugonogo pilence, čeprkajući i kljucajući, približi mu se. Lisac je razgledao po vrtu, po livadama i šumama. Ali munjevitom brzinom, brže od misli, lisac skoči i zgrabi ga. Nisam mogao ni da vidim kako se to zbilo, peije je lepršalo po vazduhu; pile nije imalo ni vremena ni prilike da krikne...

Nekoliko dana poslije krenuh na put. Kad sam se vratio, lisca više nije bilo, samo zaudaraše još po njemu. Pred mojom sobom na ćilimu ležala je ispunjena životinja nalik na lisca. Dlaka mu je bila zamršena, jako nakostriješena, mrtva; staklene oči buljile su tupo i glupo. Ubile su ga žene.

Za vrijeme ručka upitah:

- Zašto to učiniste... kako ste mogle to učiniti?
- Što nam je pilad krao!

A tog dana na ručku mi smo jeli - pržene piliće.

Petnaest godina i više, Đuro nije vidio domovinu. Dječak, snažan i zdrav, željan posla i sreće, uputio se u svijet. Posla je našao, sreće malo. Pleća su mu bila široka i nosio je teret koliki mu je Bog odredio.

__________________________________

Ivan Cankar je rođen 1876. godine u Vrhniki. Osnovnu školu je završio u mjestu rođenja. Već kao đak nižih razreda srednje škole zajedno s drugovima pisao je Literarnu knjigu i sarađivao u srednjoškolskom udruženju "Sloga". Poslije završene mature, upisao se u Beču na građevinski odsjek tehnike, ali se već poslije jednog mjeseca prepisao na romanistiku i slavistiku.

U Beču je živio više od deset godina i bavio se literarnim radom. Jedno vrijeme se angažovao u politici i na listi socijaldemokratske stranke kandidovao se na izborima za državni sabor. Uporedo s poezijom (zbirka pjesma Erotika) objavio je prozu, crtice (Vinjete), potom su jedna za drugom objavljene njegove knjige: zbirke crtica i novela pod naslovom Knjiga za lakomislene ljude, U zoru, a zatim poduža pripovijest Tuđinci, roman Na klancu, pripovijetka Dom Marije Pomoćnice. U najplodnijem književnom razdoblju objavio je roman Martin Kačur i najpoznatiju pripovijetku Sluga Jernej i njegovo pravo. Objavio je još knjigu crtica Slike iz snova, te drame: Romantičke duše, Za dobro naroda, Kralj Betajnove, Sablazan u Dolini Sentflorjanskoj, Lepa Vida i Sluge.

Ivan Cankar je jedan od najznačajnijih slovenačih pisaca. Njegovo je djelo imalo velikog odjeka u svim našim književnostima, a posebno djela socijalne sadržine. Prikazao je društveni život u Sloveniji početkom dvadesetog vijeka sa svim mijenama i društvenim problemima koje je novo vrijeme donijelo.

Umro je u Ljubljani 1918. godine

Ivan Cankar - Čvarkov kolač 

Ivan Cankar - Datule

Ivan Cankar - Desetica 

Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

Ivan Cankar - Grijeh 

Ivan Cankar - Kralj Betajnove

Ivan Cankar - Moj život

Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

Ivan Cankar - Naš laz

Ivan Cankar - Šalica kave

Ivan Cankar - Suhe kruške

Ivan Cankar - Sveta pričest

Ivan Cankar - Usred života