Ivan Cankar - Moj život

Svako je djetinstvo puno sreće, radosti i razigrana smijeha. Janezovo sjećanje dopiralo je daleko, čak do treće godine. Izgorjela im je kuća i onda su sasvim osiromašili. Sva djeca su se igrala na brežuljku kod Svete Trojice (brdašce neposredno iznad Vrhnike). Sestra je uzviknula, uhvatila Janeza za ruku i pojurila. Tu u tom divnom plamenu nalazi se zaključano moje sjećanje; više ga nema... Ali odjednom se pojavljuje majka, sasvim mala, sasvim sićušna, nimalo uplašena, samo začuđena, stoji nasred ceste, stežući pod pazuhom stari časovnik koji već odavno nije ni radio niti otkucavao sate... Janez je bio nespretno i plačljivo dijete. Majka mu je pričala da je imala muka sa njim sve od rođenja. Sjedio bi cijeli dan i žvakao palac desne ruke. Majka mu je palac naizad obavila, velikom debelom krpom. Više nije mogao sisati prst pa je plakao. Sjećanja mu naviru da su se igrali na kladama krošnje mesara, mnogi su ih tjerali a Janez ni sam nije znao zašto. Poslije toga Janezov vidik se proširio tako što su išli do jednog izvora Ljubljanice. Najveće od svih čuda su mu bile ribe balavci, koje su se krile ispod vlažnog kamenja. Hvatali su ih viljuškama, čavlima, čak i golim rukama, pržili i bile su im sočne poput jabuka.

Janeza su dali u školu. Odmah drugog dana osjeti je neprijateljstvo. Imao je mladu učiteljicu. Prozvala ga je po imenu i upitala koliko je jedan i jedan. Janezu se pitanje činilo smiješnim, zato je samo šutio. Kako je učiteljica htjela da pojednostavi pitanje, Janezu je bilo sve gluplje i gluplje da odgovori. Za toga je učiteljica poslala u ćošak. Čak je stigao i do gospodina upravitelja. Čovjek ga je pitao zašto je nožem posjekao mlada stabla pored puta. Janez je govorio da on nije to uradio a upravitelj ga je pitao zna li tko je? Janez je znao, ali ga nije vidio da je to uradio, a inije htjeo reći i da ga je vidio. Zatvorili su ga samog preko popodneva, takođe i idućeg dana. Janez je već vrlo rano osjetio i iskusio žensku zavodljivost i izdajničku dvoličnost. Majka je imala zdjelu suvih krušaka, napunjenu do vrha, a ta zdjela bila je zaključana u jednom ogromnom ormaru. Jednog dana su Janez i njegova sestra Lina bili su sami u sobi. Lina mu je spomenula suve kruške i kako bi ih on mogao dohvatiti bez kljhuča.

Sestra je skovala plan, a Janez je to učinio bez razmišljanja. Nakon dohvaćenih krušaka zajedno bi otišli iza kuće u travi i sladilise. Tako su se gostili iz dana u dan,a kada je majka svatila da neko krade kruške, Lana je progovorila i rekla da je to bio Janez. Kada je rekao kako je to uradio, majka je samo sjela na klupu, sakrila lice među dlanove i zaplakala. Našao je sestru, dohvato je za duge pletenice i povlačio je za sobom po vrtu. Ona nije ni vrisnula, čak ni uzdahnula.

Kada je završio drugu školsku godinu načinili su ga ministrantom. Prenosio bi pozamašno i teško evenđelje. Poslije mise mladi svećenik se sagnuo i dao i njemu groš. Groš je Janezu predstavljao bogatstvo. Prva pomisao mu je bila trčati majci a ona će se rasplakati. Dok je išao, sreo je djevojčicu koja je prodavala datule. Janez ih je kupio. Probao je prvu, datula se ljepila za usne i za zube. Ispljunuo je sve i jurnuo niz padinu, bacio sve i oprao ruke. Zatim je legao u travui molio se da umre. Kamen mu je ležao na srcu, prisjećajući se majke da je iz dana u dan pravila mandaru, a to je jelo od brašna, masti i vode.

Kada je stigao kući vrijeme ručka je davno prošlo. Hladan znoj ga je zalio cijelom dužinom tijela.

- Što ti je? - uskliknula je majka, sva uplašena.

- Majko, jao, majko! Udario je čelom o sto i ništa više nije znao. Kada je došao sebi ispovjedio se majci, sve od samog početka šta se desilo. Majka ga nježno dohvatila za obadvije ruke.

- Dječače moj! - reče. Zatim je glasno zaplakala. Najljepša slika Janezu je bila u njegovim mladim snovima Ljubljana. Čežnja je zagorčala moje srce, ispunila ga lažnim bogatstvom, dukatima.

Omrznuo sam život, kakav je bio; ni do koga mi više nije bilo stalo, ni do majke, ni do oca, ni do braće i sestara; postao sam oduran, zloban, gadio sam se sam sebi. A najviše mi je omrznula škola, hlad sam osjećao u onoj prostranoj, bijeloj sobi. Svi su govorili da je Janez bolestan, i zaista je ležao u postelji sedam dana. Kada se jedne večeri probudio kraj njega je bila baka i majka. Majka ga je pitala šta želi a Janez joj je odgovorio da bi želio ići u Ljubljanu. Sutradan je Janez bio sasvim zdrav. I jeseni, te godine na Dušni dan, pošli su na put prema Ljubljani. Iako su bili golišljavi i bosi, u srcu im je bila misao - u Ljubljanu, pravo u ovu svijetlost, zauvjek. Kada su se vraćali samo što nisu zaspali. Janez je bio pastr, vrtlar. Ali i tome je došao kraj.

Sve do posljednjeg dana pred odlazak u Ljubljanu, Janez je počeo primjećivatisve oko sebe, kao daih gleda prvi put. Osjećao je gorčinu "Ništa nisi vidio, nikoga nisi volio; živio nisi, sebičnjački si se zaključavao u svoje puste misli. Sve mi je bilo jasno, u užasnoj golotinji pojavilo se pred mojim očima "Nikoga nisi volio; čak ni majku, ni nju sveticu. Ova ga spoznaja grubo satrla. Odjednom se ugledao u toplom, vedrom, ljubaznom svjetlu i sve bi ih redom zagrlio i poljubio moleći ih da mu oproste. Dugo Janez nije mogao zaspati.

Znam to da može čovjek mnogo podnijeti, par konja ne bi izvukao teret, što ga već dijete nosi na leđima. Ali da je moguće patiti toliko i tako dugo kao što je patila moja majka, znači čudo, koje čak ni sad ne mogu sebi objasniti. Žena je devet puta jača od muža, ali majka je jača devet puta po dvadeset puta.  

Majka je prišla Janezu i upitala zašto ne spava, rekao je da ne može, majka ga je prekrstila i on je zaspao. Došlo je jutro i kola su se bučno zaustavila pred kućom. Krenuli su. Dok su se vozili sa majkom Janez nije progovorio ni riječ. Kamen koji je ležao na Janezovom srcu, pomjerio se. Grad ih je progutao, svijet je zadihan, žurio u svim pravcima. Janez uplašen, vjerovatno je pomislio - Natrag, majko natrag! Nikad više!

Tema - U ovoj priči se govori o djetinstvu, preživljavanju, školovanju, mnogim razočarenjima i gorčine a istovremeno, nada i vjera za bolji život.

Ideja - Stalna borba protiv surovosti života, a za bolje i srećnije sutra.

Mjesto i vrijeme radnje - Vrhnika, Ljubljana, kraj devetnaestoga vijeka i početak dvadesetoga vijeka

Glavni likovi - Janez, iskren, pomalo sebičan, naivan, tvrdoglav

Majka - požrtvovana, osjećajna

Kritički osvrt - U ovoj priči mi se svidjelo iako dječačkim nestašlucima Janez je uvijek u tome bio iskren prema majci. Nije mi se svidjelo zašto nije podjelio svoje osjećaje pred odlazak maci šta je osjećao.

___________________________________

Ivan Cankar je rođen 1876. godine u Vrhniki. Osnovnu školu je završio u mjestu rođenja. Već kao đak nižih razreda srednje škole zajedno s drugovima pisao je Literarnu knjigu i sarađivao u srednjoškolskom udruženju "Sloga". Poslije završene mature, upisao se u Beču na građevinski odsjek tehnike, ali se već poslije jednog mjeseca prepisao na romanistiku i slavistiku.

U Beču je živio više od deset godina i bavio se literarnim radom. Jedno vrijeme se angažovao u politici i na listi socijaldemokratske stranke kandidovao se na izborima za državni sabor. Uporedo s poezijom (zbirka pjesma Erotika) objavio je prozu, crtice (Vinjete), potom su jedna za drugom objavljene njegove knjige: zbirke crtica i novela pod naslovom Knjiga za lakomislene ljude, U zoru, a zatim poduža pripovijest Tuđinci, roman Na klancu, pripovijetka Dom Marije Pomoćnice. U najplodnijem književnom razdoblju objavio je roman Martin Kačur i najpoznatiju pripovijetku Sluga Jernej i njegovo pravo. Objavio je još knjigu crtica Slike iz snova, te drame: Romantičke duše, Za dobro naroda, Kralj Betajnove, Sablazan u Dolini Sentflorjanskoj, Lepa Vida i Sluge.

Ivan Cankar je jedan od najznačajnijih slovenačih pisaca. Njegovo je djelo imalo velikog odjeka u svim našim književnostima, a posebno djela socijalne sadržine. Prikazao je društveni život u Sloveniji početkom dvadesetog vijeka sa svim mijenama i društvenim problemima koje je novo vrijeme donijelo.

Umro je u Ljubljani 1918. godine

Ivan Cankar - Čvarkov kolač

Ivan Cankar - Datule 

Ivan Cankar - Desetica 

Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

Ivan Cankar - Grijeh 

Ivan Cankar - Kralj Betajnove

Ivan Cankar - Lisac

Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

Ivan Cankar - Naš laz

Ivan Cankar - Šalica kave

Ivan Cankar - Suhe kruške

Ivan Cankar - Sveta pričest

Ivan Cankar - Usred života