Ivan Cankar - Šalica kave

Crtice iz moje mladosti Ivana Cankara zbirka je crtica sa živopisnim autobiografskim motivima. U ovoj zbirci pripovjedaka nalaze se crtice iz najranijeg Cankarovog života i sjećanja na sunčano doba djetinjstva i prve dane mladosti. U njima je iznio svu svoju ljubav i toplu, zanosnu čežnju za domom i Vrhnikom. S dubokom istinitošću i ljepotom opisao je naivne diječije igre i oživio lica iz života kojim je i sam živio.

Izatkano iz snova i mašte, djetinjstvo malih Cankarovih junaka puno je ljubavi i sunca na kome se griju i dočaravaju svoje naivne svjetove. Zaklanjaju se od svijeta u tople kutke svojih dječijih snova. A iz snova bude se kao već odrasli, zreli mali ljudi. Sumor i tuga koja je protkana u ovim pričama je svojevrstan bol što njihovo djetinjstvo nije bilo vedrije i radosnije. Dječaci i djevojčice Cankarovih priča postaju tako mali heroji života koji ih melje poput žrvnja, a sunce i svjetlost koje stalno prizivaju zrače vjeru i nadu u život koji je vječan i neuništiv.

Sadržaj - Ivan je došao kući i ostao tri tjedna. Bio je potišten i zlovoljan. Prve je noći spavao u komorici. Kada bi se probudio vidio bi majku koja je zabrinuta sjedila za stolom i jecala, kasnije se preselio nad krov, na sijeno. Tu je pisao svoje prve ljubavne priče. Jednom je poželio popiti crnu kavu. Znao je da u kući nema ni kruha, a kamoli kave. Majka ga je samo pogledala i nije ništa odgovorila. Ivan se vratio u potkrovlje i nastavio s pisanjem. Čuo je tihe korake. Kroz vrata je ušla majka noseći šalicu kave. Bila je sretna, a Ivan joj je grubo odgovorio da mu kava sada ne treba. Majka se ražalostila i otišla. Ivanu je bilo neugodno i žao, ali je bilo prekasno za ljubaznu riječ.

Vrsta djela - crtice

Vrijeme radnje - kraj 19. i početak 20. stoljeća

Mjesto radnje - Vrhnika, Ljubljana

Crtica - djelo koje pripada ovoj književnoj vrsti, sadrži tipične značajke crtice: sažetost, visok emotivni naboj i naglasak na doživljaju.

__________________________________

Ivan Cankar - Šalica kave

U svom životu mnogo puta bio sam nepravedan prema čovjeku koga sam volio. Takva nepravda je slična grijehu protiv duha svetoga. Ni na ovom, ni na onom svijetu ne oprašta se, ne briše se, ne zaboravlja. Ponekad miruje dugo godina, kao da se u srcu ugasila, nestala, utonula u nemirnom životu. Odjednom, u času veselja ili noću, kad se prestrašen probudiš iz hrđavih snova, teško sjećanje pada na dušu, zaboli i zapeče tolikom snagom, kao da je grijeh učinjen tek u tom trenutku. Svako drugo sjećanje može se brisati kajanjem i blagom mišlju - ali to se ne može izbrisati. Crna mrlja leži na srcu, i ostaje vječno.

Čovjek bi u duši sam sebi htio da slaže: - Pa to nije bilo tako! Samo tvoja nemirna misao načinila je noć iz sjenke u prisoju! To je bila sitnica, svakidašnjica, kakve se na stotine i hiljade zbivaju od jutra do večeri!

Utjeha je varljiva, i čovjek osjeti sam, i sa gorčinom, da je varljiva. Grijeh je bilo da je učinjen jedanput ili hiljadu puta, bilo da je svagdanji ili nepoznat. Srce nije krivični zakonik, da bi razlikovalo pogrešku od zločinstva, ubistvo od umorstva.

Srce zna da "podlac ubija pogledom - junak mačem" i radije će oprostititi maču nego pogledu. Srce nije ni katehizis, da bi razlikovalo male i velike grijehove, da bi razlikovalo one po riječi ili po spoljašnjim znacima. Srce je pravedan i nepogrešiv sudija. Ono sudi i presudi grešnika po prikritom, jedva svjesnom pokretu, po trenutnom pogledu, ni od koga zapaženom, po neizrečenoj, jedva na čelu zapisanoj misli; čak po koraku, po kucanju na vrata, po srkanju čaja. Veoma malo grijehova je zapisano u katehizisu, a ni ti nisu glavni. Kad bi srce bilo ispovjednik - ispovijest bi bila duga i strašna!

Oprostiv je grijeh koji se može riječima kazati, pokajanjem izbrisati. Težak i pretežak, do posljednjeg časa krvav je grijeh koji je ostao samo u srcu kao sjećanje bez riječi i bez oblika. Čovjek ga priznaje tek samom sebi, kada bulji u noć i kad mu je pokrivač na grudima teži od kamena.
- Nisam ni krao, ni ubijao, ni provodio blud; čista je moja duša!

Lažove! Zar nisi ljuštio jabuke kad si prolazio mimo gladna čovjeka i pogledao ga bez stida? To je bilo gore nego da si krao, ubijao ili provodio blud!

Pravedni sudija, srce, radije će oprostiti ubici, koji je, polazeći na vješala, pomilovao dijete što plače nego tebi čistuncu! Jer srce ne zna za sitnice, pa ni za paragrafe...

Prije petnaest godina došao sam kući, i ostao kod kuće tri sedmice. Za cijelo to vrijeme bio sam potišten i zlovoljan. Stan nam biješe sama pustoš; u svima nama bilo je, čini mi se, nešto teško, odvratno, kao vlažna sjenka.

Prve noći spavao sam u sobi, ponekad sam se noću budio, i u mraku vidio da je majka ustala iz postelje i sjedila je za stolom. Sasvim mirno, kao da spava, čelo je pritiskivala dlanovima, njeno bijelo lice svijetlilo se, mada je prozor bio zastrt i napolju nije bilo ni mjeseca, ni zvijezda. Pažljivo sam slušao i razabirao da to nije disanje u snu, već mukom prigušeno jecanje. Pokrio sam glavu, ali i kroz pokrivač, pa čak i kroz san, čuo sam njeno jecanje.

Preselio sam se na tavan, na sijeno. U taj svoj stan morao sam se peti po strmim, polomljenim stepenicama, koje su izgledale kao ljestve. Postelju sam prostro po sijenu; sto sam postavio pred vrata prema klancu. Vidik mi bijaše - siv, razriven zid. U hrđavom raspoloženju, potištenosti i mračnim brigama, pisao sam svoje prve ljubavne pripovijetke. Silom sam svoje misli odvodio na bijele putove, na cvjetne livade i mirisna polja, samo da ne bih vidio sebe i svoj život.

Jednom sam zaželio crnu kafu. Ni sam ne znam kako sam došao na tu misao, poželio sam je. Mogućno sam stoga što sam znao da kod kuće nema ni hljeba, a kamoli kave. Čovjek, u samoj rasijanosti, postaje zao i nemilosrdan. Majka me pogledala velikim, pažljivim pogledom i nije odgovorila. Pust i zlovoljan, bez riječi i bez pozdrava, vratio sam se pod krov da bih pisao kako su se Milan i Breda voljeli, i kako su oboje bili plemeniti, srećni i veseli.

- Ruku pod ruku, oboje mladi, jutarnjim suncem ozareni, rosom umiveni...

Začuo sam tihe korake po stepenicama. Došla je - majka; pela se polagahno i pažljivo, u ruci je nosila šoljicu kave. Sada se sjećam da nikada nije bila tako lijepa kao u tom trenutku. Kroz vrata je koso sijao pramen podnevnoga sunca pravo majci u oči; one su bile veće i čistije, sva nebeska svjetla blistaše iz njih, sva blagost i ljubav nebeska. Usne su se osmjehivale kao u djeteta koje donosi radostan dar.

A ja sam se okrenuo, i rekoh pakosnim glasom:
- Ostavite me na miru!... Sada neću!

Još nije bila na vrhu stepenica, vidio sam je samo do pojasa. Kad je čula moje riječi, nije se ni makla; samo ruka u kojoj je držala šoljicu zadrhta. Gledala me prestrašena, svjetlost u njenim očima se gasila.

Od stida mi krv udari u lice, brzim koracima pođoh joj u susret.
- Dajte, majko!

Bilo je prekasno; svjetlosti nije bilo više u njenim očima, ni osmijeha na njenim usnama.

Popio sam kafu, i tješio se:
- Naveče ću joj kazati onu riječ, onu ljubaznu riječ, za koju prevarih njenu ljubav...

Ne kazah joj je ni te večeri, ni drugoga dana, pa ni pri oproštaju...

Tri ili četiri godine poslije, u tuđem svijetu, tuđa žena donese mi u sobu šoljicu kave. Tada me ošinu, zapeče u srcu tako snažno, tek što nisam kriknuo od bola. Jer, srce je pravedan sudija i ne zna za sitnice...

________________________________

Ivan Cankar se rodio 10. svibnja 1876. g. u Vrhniki, pokraj Ljubljane. Srednju školu je završio u Ljubljani, a zatim je otišao u Beč da uči tehniku. Studije nije završio, ostao je književnik i živio od književnog rada. U domovinu se vratio 1909. g. Za dvadeset godina rada napisao je tridesetak knjiga objavljujući pjesme, pripovijetke, romane, drame, eseje i kritike. Za poznavanje Ivana Cankara najvažnija je njegova proza. Najpoznatije pripovijetke su mu: Vinjete, Knjiga za lakomisne ljude, Kuća Marije pomoćnice, Sluga Jernej i njegovo pravo, Grešnik Lenart, Moj život i Slike iz snova. Cankar je napisao i tri romana: Tuđinci, Na klancu i Martin Kačur. Cankar je u svojim djelima prikazivao ljude u borbi za malo sreće u životu povezivajući njihovu sudbinu u snažnu cijeline. Posebno poglavlje u djelu Ivana Cankara je sjećanje na djetinjstvo. Uz likove dijece svuda je i lik majke. Ivan Cankar umro je 11. prosinca 1918. godine.

Ivan Cankar - Čvarkov kolač 

Ivan Cankar - Datule

Ivan Cankar - Desetica 

Ivan Cankar - Domovino ti si kao zdravlje

Ivan Cankar - Grijeh 

Ivan Cankar - Kralj Betajnove

Ivan Cankar - Lisac

Ivan Cankar - Moj život

Ivan Cankar - Najraniji doživljaj

Ivan Cankar - Naš laz

Ivan Cankar - Suhe kruške

Ivan Cankar - Sveta pričest

Ivan Cankar - Usred života