Josip Pupačić - Zaljubljen u ljubav

Ovu predivnu lirsku ljubavnu pjesmu Zaljubljen u ljubav autor Josip Pupačić napisao je ciljem da iskaže osjećaje ljubavi koji su prošli, ali koje je u njemu pobudila jedna voljena žena.

Nakon što smo pročitali pjesmu odmah možemo zaključiti da se radi o lirskoj ljubavnoj pjesmi. Autor stihovima veliča ljubav prema ženi i otkriva svoje osjećaje ljubavi. On je bio zaljubljen u ljubav, što govori i sam naslov pjesme. Iako govori o djevojci koja je u njemu pobudila osjećaje zaljubljenosti, on ustvari govori o sebi i o tome kako se osjeća kada je zaljubljen. Pjesma je napisana slobodnim stihom, a kao temu možemo odrediti ljubav koju je autor nekad osjećao, ali sada je ona prošla i on jedino ima svoja sjećanja koja je predočio u pjesmi. Kod pjesnika voljena žena pobuđuje njegove osjećaje prema svemu onome što voli, a to su životinje, priroda, sretni, veseli trenuci te njegovo djetinjstvo.

Pjesnik je napisao pjesmu tako da je gradio stih prenošenjem riječi u novi red što nazivao opkoračenjem. Isto tako, prenosio je i jednu riječ u novi stih što nazivamo prebacivanje. Veliku ljubav prema ženi pjesnik nam je iskazao i približio mnogobrojnim poredbama te slikama prirode – "Volio sam je kao travu i kao jasenje" te sjećanjima na djetinjstvo – "ko uspavanku i majčino buđenje".

Autor je vezan uz svoje zavičaj, a na temelju prirode iz svog zavičaja on gradi pjesmu. S prirodom je osjetio veliku povezanost i bliskost. Priroda mu daje snagu, radost i svjetlost. Ona je njegov cijeli svijet koji ga podsjeća na svijetle trenutke, a uz nju tako i može usporediti sve ono dobro što se događa u njegovu životu. On se ne osjeća usamljeno sve dok se može stopiti s prirodom i krajolikom koji ga okružuju.

Na početku pjesme, odmah u prvoj strofi, pjesnik je nam opisuje fizičku ljepotu djevojke radi koje joj se divi. Da bi nam to dočarao, koristio je anaforu:

u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje zelene.

Također, djevojku je vrlo često uspoređivao s prirodom, a metaforama nam je otkrio i njezine osobine. Tako je opisuje s vodom divljeg jezera pri čemu možemo zaključiti da je ona tajnovita, zatim da je kao dijete u povojima, što bi značio da je ona nevina i nježna, dok stihom gdje govori da je vitka i brza, možemo zaključiti da mu je neuhvatljiva. Pjesnik nam je otkrio i da ga je djevojka jako fizički privlačila te je svoju zrelost iskazao uz pomoć poredba.

Jer se svlačila kao zora
jer se podavala kao svijeća
i otimala kao živica.

Zaključujemo da je spreman svoj život podijeliti s voljenom ženom te je razmišljao i o obitelji, ali na kraju vidimo da djevojka nije ispunila ono što je očekivao.

Tema pjesme je prošla ljubav i pjesnik o voljenoj ženi sjedinjuje osjećaje koje pobuđuje: priroda, životinje, radosni trenutci, sve što pjesnik voli (ljubav, djevojku, djetinjstvo).

Brojnim USPOREDBAMA pjesnik pokušava dočarati i iskazati svoju ljubav.

Svoju ljubav pjesnik iskazuje i slikama prirode ("Volio sam je kao travu i kao jasenje") i slikama djetinjstva ("ko uspavanku i majčino buđenje").

Već u prvoj strofi pjesnik počinje uoćavati fizičku ljepotu djevojke i divi se toj fizičkoj ljepoti. To pokazuje pomoću ANAFORE:

u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje zelene.

Pjesnik prirodu povezuje zajedno sa djevojkom. Brojnim METAFORAMAotkriva nam osobine djevojke:
- vodu divljeg jezera - tajnovita
- dijete u povoju - njžna i nevina
- vitku i brzu djevojku - neuhvatljiva

Djevojka ga već fizički privlači i govori o svojoj zrelosti pomocu USPOREDBA:

Jer se svlačila kao zora
jer se podavala kao svijeća
i otimala kao živica.

Spreman je podijeliti život, očekivao je obitelj, ali po pjesmi se čini da nije ispunila njegova očekivanja.

Josip Pupačić - Zaljubljen u ljubav

Volio sam je
kao travu
i kao jesenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prstiće nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila ko zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.

Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune

Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš

Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore

Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš.  

__________________________________

Josip Pupačić, hrvatski književnik i pjesnik rođen je 19. rujna 1928. godine u Slimenu, pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb gdje od 1959. godine radi kao asistent pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta. U Lyonu i Londonu radio je kao lektor i profesor hrvatskog jezika. Pupačić je uvijek tražio dublji, istinitiji životni smisao i često "bivao" između fizičkog i metafizičkog svijeta. Bio je pjesnik jakog senzibiliteta s bogatim unutarnjim životom pa je spontano pronalazio pravu riječ. Iskonski je i trajno vezan uz podrijetlo i zavičaj. Privlači ga svijest o pripadnosti, te svijest o bivanju u jedinstvu sa zemljom i prirodom. Pupačić je vezan uz more i njegovo vječno beskrajno kretanje. Ono je za njega žena, dijete, ljubav, prijatelj, sve. O tome najbolje govori njegova antologijska pjesma "More". Obiteljska drama prouzročena gubitkom trojice braće progovara u pjesmi "Tri moja brata". Izvore svojeg pjesničkog izričaja Pupačić je uvijek nalazio u zavičaju, sjećanju na djetinjstvo i na svemu onome proživljenome, što njegovu poeziju smješta u vrh novije hrvatske književnosti.

Bio je također i urednik časopisa "Krugovi" te "Književnik". Za života je objavio zbirke pjesama: "Kiše pjevaju nad jablanima" (1955.), "Mladići" (1955.), "Cvijet izvan sebe" (1958.), "Oporuka", i "Ustoličenje" (1965.). Posthumno su mu izašle zbirke: "Moj križ svejedno gori" (1971.) i "Uspravan hod". Iako je ovaj velikan čitavog života pjevao o tragičnim sudbinama, a konačno i sam tragično završio, nikad nije propustio izraziti nadmoć života nad smrću.

Josip Pupačić nesretno je stradao u zrakoplovnoj nesreći 1971. godine na Krku zajedno sa svojom suprugom i kćerkom. Omišalj je mjesto iznad kojeg je zadnji put gledao more, vjerojatno sretan što će uskoro dotaknuti tlo gradića, u kojem je u mašti izgradio svoj novi život, ali sve se završilo, stalo, zaustavilo se u nekoliko trenutaka.