Mak Dizdar - Razmirje

U Dizdarevoj pjesmi Razmirje rađaju muškarci. Što, dakako, podsjeća na biblijske rodoslove: "Abraham rodi Isaka; Isak rodi Jakova; Jakov rodi Judu i braću njegovu; Juda rodi Faresa i Zaru s Tamarom; Fares rodi Esroma, Esrom rodi Arama; Aram rodi Aminadaba; Aminabad rodi Naasona, Naason rodi Salamona; Salamon rodi Boaza s Rabom, Boaz rodi Obeda s Rutom; Obed rodi Jeseja; Jesej rodi kralja Davida". Kao što vidimo, u jevađeljski rodoslov uspjele su da se prokijumčare tri žene kako bi s muškima podijelie muku rađanja.

Ali muški porođaji u Razmirju pute i ka feudalnim rodoslovima kojih ima i u Dizdarevoj antologiji Stari bosanski tekstovi: u rodoslovu dijaka iz Polimlja, kojim se obrazlaže Tvrtkovo pravo na srpski prijesto, triput rađaju isključivo muškarci: "Tihomil rodi četiri sina"; Stefan "rodi sina i nazva ga Bela Uroš", a "Vladislav rodi Tvrtka bana i Vukića", dok u četiri slučaja muškarci rađaju skupa sa ženama: s Anom, kćerkom franačkog kralja, s bezimenom kćerkom kir Aleksija, s Jelenom, kćerkom ugarskog kralja, i s Katalinom, takođe kćerkom kralja ugarskog. Kćerkama vladara, dakle, velikodušno je dozvoljeno učesšće u rađanjima koja su vodila ka Tvrtkovom dolasku na svijet.

Iz rodoslova u Razmirju žene su eliminisane. Doduše, u drugom stihu prve strofe kaže se: "Vukcu se rodi sin Vučihna", ali nije slučajno majka bezličnim oblikom uklonjena, da bi potom Vučihna rodio Vuka, Vukić Vukajla, Vukajlo Vukasa, Vukas Vukana, Vukan Vukomana, "Vukoman poslije – / I sve tako redom / Do današnjeg / Dana", što znači, pored ostalog, da stvari drukčije ne stoje ni danas: "U Bosni je muški princip na čelu života", kaže Isidora Sekulić u tekstu o Kočiću.

Vladavina muškog principa nije, razumije se, specijalnost ni srednjovjekovne, ni savremene Bosne, pa ni patrijarhalne civilizacije uopšte, već suštinsko svojstvo ljudske istorije, pa ipak ne može da pomalo čudno ne djeluje tvrdnja: "Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana". Što je, istodobno, fizička nemogućnost i nesumnjiva istina: radi se o posmrčetu koje kazuje štošta o istoriji ove zemlje viđene kao "razmirje" – riječ koja znači sukob, svađu, rat ("Moje i tvoje svijetu su razmirje"), ali u ovoj pjesmi ima i prostorno značenje: Bosna kao stoljetno ratište, stoga je shvatljivo što je Dizdar u ovaj rodoslov, koji je pravljen kao poetska paradigma bosanske istorije, uključio i jedno posmrče. Ipak, jezik tog stiha doživljavamo kao očuđen, ne samo posmrtnim rađanjem koje vlast muškog principa produžuje i s onu stranu groba, nego i sličnošću među imenima: razlika između Vukada i Vukana svega je u jednom slovu, te se može reći, u skladu sa zamišlju na kojoj se temelji gradnja ove pjesme, da je pretežan dio Vukasa svoju smrt nadživio u sinu Vukanu.

Uz to, u prvom polustihu: "Po smrti Vukas svojoj", i jezički red je narušen: otkinuta od imenica "smrt", i stavljena "na nemjesto", zamjenica "svojoj" sintaksički "visi", što je snažno naglašava i zahtijeva da u njoj potražimo i dodatno suznačenje, svjedno hoćemo li u ovoj dvostrukoj inverziji (prirodan poredak: "Po svojoj smrti Vukas"; inverzija "Po smrti svojoj Vukas", inverzija inverzije: "po smrti Vukas svojoj") – vidjeti oponašanje sintakse kakvu nalazimo u jeziku starih bosanskih tekstova ("Služih banu Tvrtku gospodinu vjerno"), ili će nam pasti na pamet klasicistička poezija u kojoj se često sreću ove sintaksičke transgresije po uzoru na latinsko pjesništvo (u Dizdarevoj pjesmi Zapis o zemlji kao moto je stavljen odlomak iz Panoniusove pjesme koji počinje riječima: "Pars fuit Ilirici..." – "Dio bješe Ilirije") u oba slučaja iskaz: "Po smrti Vukas svojoj" čini nas svjesnim i današnjeg i davnašnjeg i jezika i vremena, i traži da se prenesemo u doba koje nije naše, da zamislimo svijet koji nije sasvim naš i u kojem posve prirodno zvuče tvrdnje da muškarci ne samo rađaju, već i da rađaju i nakon smrti, i to sinove vrlo slične sebi.

U tom dijalogu dviju različitih svijesti, dijalogu koji je posljedica i preslikavanja drevnog jezika na savremeni i uočavanja razlika među njima, sadržan je nezanemarljiv dio učinka što ga dizdarev pjesnički izraz u nama polučuje: kad ovakav govor nađemo u modernoj pjesmi, ne možemo da arhaiziranje ne vidiomo kao važan postupak očuđavanja i jezika i svijeta.

Ponavljanje glagola "rodi", dakle, uprkos tome, ili baš zbog toga, što priziva različite predloške iz tradicije, shvatamo kao signal da je svijet Razmirja – korjenito muški svijet. Doduše, u pjesmi se pominje kraljica Jelena Gruba, ali njen nadimak, pored prvostepenog, istorijskog, dobija, u sklopu pjesme kao cjeline, i čisto poetsko značenje, jer nagovještava deficit ženskosti. Prema Etimologijskom rječniku Petra Skoka, praslovenski i sveslovenski pridjev "grub" znači debeo, neotesan, ružan, neobično velik. Ukratko, Jelena je morala postati muškobanjasta kako bi mogla biti – kralj, kako pjesnik, u bilješkama uz ovu pjesmu, izričito i kaže: "Tvrtko, Dabiša, Jelena Gruba, Ostoja – bosanski kraljevi" (moj kurziv).

_______________

Mak Dizdar - Razmirje

___________________________________

Mak Mehmedalija Dizdar rođen je 17. Oktobra 1917. godine u Stocu. Kao dječak odlazi na školovanje u Sarajevo, gdje živi do svoje smrti, 14, jula 1971. godine. Sa 19 godina objavljuje svoju prvu poetsku zbirku, Vidovopoljska noć. Odmah početkom II svjetskog rata njemačko - ustaška okupatorska vlast uskraćuje mu mogućnost javnog djelovanja, a on se priključuje ilegalnom oslobodilačkom pokretu. Neuspješna policijska potjera za Makom i njegovim starijim bratom Hamidom, takođe pripadnikom pokreta otpora, završava zvjerskim premlaćivanjem srednjeg brata i odvođenjem u logor Jasenovac i smrt majke i najmlađe sestre. Mak se nikada nije oporavio od ovog zločina. po odluci vlasti, osniva "Seljačku knjigu", izdavačku kuću za prosvjećivanje širokih narodnih masa. Ta mala Makova kuća ubrzo prerasta u "Narodnu prosvjetu", jednog od najvećih i najznačajnijih izdavača na Balkanu. Kao pjesnik ponovo progovara tek 1954. godine. Iako glavni urednik moćnog izdavača, u vlastitom izdanju štampa malu plaketu, poemu Plivačica koja je, uz još nekoliko paralelnih pjesničkih pojava u zemlji, hametice ove prostore uvela u umjetnost Evrope i Svijeta. Čak posljednje dvije decenije života nikada nije dobio stalno i adekvatno zaposlenje. Sa porodicom živi uglavnom na granici siromaštva. No, njegovo je stvaralaštvo sve bogatije i plodonosnije. Zbirka Kameni spavač, objavljena 1966. godine, vrhunac je Makova stvaralaštva.

Baladičnim tonom mitskoga pjevača Dizdar govori o srednjovjekovnoj patarenskoj Bosni, o tragičnoj sudbini njezina čovjeka (Zapis o zemlji, Gorčin), o svevremenskoj ljubavi (Kosara), vjeri i sumnji. Poruke sa stećaka pjesniku su samo povod za umjetničko razjašnjavanje nekih bitnih pitanja čovjekova opstanka te poprimaju opća značenja, a emblematski Kameni spavač sveopću simboliku. Pjesma Modra rijeka simbolički označava Dizdarovo uvijek prisutno shvaćanje etičkog smisla pjesničkoga čina. Dizdarov govor temelji se na arhaizmima i tradicionalnim oblicima ponavljanja. Stih mu je eliptičan a stil narativan i gnomičan s odrazima usmenoga i adžamijskog pjesništva. Koristio se jezičnim blagom pučkih molitva, tužbalica, bugaršćica, pitalica, bajalica, brojalica, legendi i predaja te bio opčinjen igrivošću i magijom anonimnoga pučkog pjevača, njegovim govornim formulama, motivima i likovima iz pučkih priča, a koristio se i biblijskim motivima.

Mak Dizdar - Kameni spavač 

Mak Dizdar - Modra rijeka

Mak Dizdar - Zapis o zemlji