Oscar Wilde - Sebični div

Kratki sadržaj - Djeca se igraju u divivom vrtu koji je prepun prekrasnog cvijeća i sočnih breskvi. Nakon sedam godina div se vraća u svoju kuću i ljutito rastjera svu djecu iz dvorišta. Sagradio jevisoki zid oko svog imanja i zavukao se u kuću. Djeca se više nisu imala gdje igrati. S vremenom su divovo dvorište zavolili jedino snijeg i mraz. Izmjenjivala su se godišnja doba, a u divovom dvorištu snijeg nikad nije kopnio, lišće na granama nije listalo, ptice nisu pjevale. Jednog danazaču se pjev konopljarke, presta tuča i vjetar prestade hučati. Div skoči iz kreveta uvjeren da je stiglo proljeće. Vidjevši ga djeca pobjegoše, a u vrtu ponovno zavlada zima. Div shvati da je pogrešio, sruši maljem zid i pusti djecu da se igraju u njegovom dvorištu. Proljeće se vratilo ivrt zazeleni. Bilo je tako sve do divove smrti. Nagrada za promjenu divova ponašanja je njegov odlazak u raj.

Mjesto radnje - Divov vrt

Tema - Bezosjećajnost, pohlepa i sebičnost osobine su koje ljudi moraju uvidjeti i mijenjati ih.

Ideja - U životu treba činiti dobra djela i dobro će se dobrim vratiti kad tad.

Analiza likova

Div - Sebičan, pohlepan, netolerantan, ne želi ništa podijeliti s drugima. Navedene ga osobine udaljavaju od ljudi te ostaje sam i s vremenom postaje nesretan. Uvidjevši svoj pogrešan životni stav div se mijenja. Postaje tolerantan, nesebičan i voljan je sve svoje podijeliti sa drugim ljudima. Prijatelji su se vratili i div više nije bio sam i napušten.

Djeca - djeca nalaze mjesto za razonodu i zabavu u divovom vrtu. Ona su bezazlena i razigrana. Boje se diva i bježe pred njim iz njegovog vrta. Opraštaju mu njegovu pohlepu i bezosjećajnost, te se vraćaju natrag u njegov vrt na igru.

__________________________________

SEBIČNI DIV

Svaki dan poslije podne, kad su se vraćala iz škole, odlazila su djeca i igrala se u divovu vrtu.

Bio je to velik, lijep vrt, s mekom, zelenom travom. Pogdjegdje u travi raslo je krasno cvijeće poput zvijezda, a bilo je tu dvanaest bresaka koje su se s proljeća rascvjetavale nježnim cvjetovima rumene i biserne boje, a ujesen rodile bogatim plodom. Ptice su sjedile na drveću i tako slatko pjevale da su djeca zastajala u igri i slušala ih. – Što smo mi sretni ovdje! – dovikivala su jedno drugome.

Jednoga se dana vratio div. Bio je u pohodu kod prijatelja svojega ljudoždera i proživio s njim sedam godina. Kad je proteklo sedam godina, bio je izgovorio sve što mu je imao reći, jer nije im bio silan razgovor, pa je odlučio da se vrati u svoj dvor. Kad je stigao, spazi djecu kako se igraju u vrtu.

– Što vi tu radite? – zavikne im jako otresitim glasom i djeca pobjegnu.

– Moj vrt moj je vrt – reče div – svatko to razabire, a ja ne dopuštam nikome da se igra u mojem vrtu osim mene samoga.

Tako je digao uokolo visok zid i metnuo ploču s opomenom:

PREKRŠITELJI BIT ĆE KAŽNJENI.

Bio je on jako sebičan div.

Sirota se djeca nisu sada imala gdje igrati. Pokušali su se igrati na cesti, ali cesta je bila vrlo prašna i puna tvrda kamenja, a to im se nije mililo. Kad im se svrši škola, obilazili su oko visokoga zida i razgovarali o krasnom vrtu za zidom. – Što smo bili sretni tamo – govorili su jedan drugome.

Onda svanulo proljeće i sav se kraj prekrio sitnim cvijećem i sitnim pticama. Jedino u vrtu sebičnoga diva bila je svejednako zima. Ptice nisu marile da pjevaju u vrtu kad u njem nema djece, a drveće zaboravilo cvasti. Jednom provirio iz trave krasan cvijet, ali kad je opazio ploču s opomenom, rastužio se zbog djece i opet šmugnuo natrag u zemlju te zaspao. Jedini kojima je prijalo bili su snijeg i mraz. – Proljeće je zaboravilo na ovaj vrt – klicali su – mi ćemo dakle živjeti ovdje cijele godine.

Snijeg prekrio travu velikim svojim bijelim pokrovom, a mraz posrebrio sve drveće. Onda pozvaše vjetar sjevernjak da se nastani s njima i on je došao. Umotao se u krzno, rikao cio dan po vrtu i otpirivao dimnjake. – To je divno mjesto – reče on – moramo pozvati tuču da nas pohodi.

Tako je došla tuča. Svaki je dan tri sata treskala u krov na dvoru dok nije porazbijala škriljeve pločice, a zatim je oblijetala oko vrta koliko god je brzo mogla. Bila je u sivoj odjeći a ledena daha.

– Ne razumijem zašto proljeće ovako kasni – reče sebični div sjedeći kraj prozora i gledajući svoj hladni bijeli vrt; – nadam se, promijenit će se vrijeme.

Ali nije bilo proljeća, pa ni ljeta. Jesen je urodila u svakom vrtu zlatnim plodom, ali nije urodila u divovu vrtu. – On je presebičan – govorila je jesen.

Tu je dakle uvijek bila zima, pa su vjetar sjevernjak i tuča i mraz i snijeg obigravali između drveća.

Jednoga je jutra div ležao budan u krevetu pa začuo neku ljupku svirku. Zvučala mu je u ušima tako slatko te je pomislio da prolaze kraljevi glazbenici. A zapravo je samo mala konopljarka pjevala pod prozorom, ali div već odavno nije čuo ptičju pjesmu u svojem vrtu i učinilo mu se da je to najkrasnija svirka na svijetu. Tuča prestala obigravati iznad njegove glave, vjetar se sjevernjak okanio rike, a kroz otvoreni prozor zamirisao divan miris. – Mislim da napokon sviće proljeće – reče div te skoči iz kreveta i pogleda kroz prozor.

Što je vidio?

Vidio je najljepši prizor. Kroz malu rupu u zidu ušuljala se djeca i sjede na granama drveća. Na svakom drvetu vidi malo dijete. A drveće se toliko veseli što su mu se vratila djeca da se osulo cvijećem i milo se uzmahalo granama iznad dječjih glava. Ptice lete i cvrkuću blaženo, a cvijeće izviruje iz zelene trave i smije se. Bio je dražestan prizor, a samo je u jednom kutu još zimovala zima. Bio je to najdalji kut u vrtu, a tamo je stajao malen dječak. Toliko je malešan bio da se nije mogao popeti na granu, nego je obilazio oko drveta i gorko plakao. Bijedno je drvo sveudilj bilo pokriveno mrazom i snijegom, a sjevernjak je puhao i rikao iznad njega. – Penji se, mališu – reče drvo i sagne svoje grane koliko god je moglo, ali dječak je bio premalen.

A divu se razblažilo srce kad je to vidio. – Što sam bio sebičan! – reče on – sada znam zašto proljeće nije htjelo osvanuti. Dići ću bijednoga mališana na vršak na drvetu, a onda ću srušiti zid i moj će vrt biti dječje igralište do vijeka.

Zaista se jako rastužio zbog onog što je uradio.

Odšuljao se dakle dolje, otvorio tihano vrata i otišao u vrt. Ali kad su ga djeca spazila, uplašila se tako da su pobjegla i u vrtu nastala opet zima. Jedino mališan nije utekao jer su mu oči bile pune suza i nije vidio da div dolazi. A div se prokrao njemu iza leđa, prihvatio ga nježno na ruku i popeo ga na drvo. A drvo se odmah rascvalo, ptice došle i zapjevale na drvetu, a mališan raširio ruke, ogrlio diva i poljubio ga. A druga djeca, kad vidješe da div nije više opak, dohrlila natrag, a s njima došlo i proljeće.

– To je sada vaš vrt, mala dječice – reče div te uze veliku sjekiru i sruši zid. A kad je svijet u dvanaest sati odlazio na trg, vidio je diva kako se igra s djecom u najkrasnijem vrtu što su ga ikada vidjeli.

Cio dan su se igrali, a uvečer došli k divu i zaželjeli mu laku noć.

– Ali gdje vam je vaš mali drug? – reče on – onaj dječak što sam ga popeo na drvo. Div ga je volio jer ga je dječak poljubio.

– Ne znamo – odgovoriše djeca – otišao je.

– Morate mu reći neka sutra zacijelo dođe – reče div.

Ali djeca mu rekoše da ne znaju gdje on stanuje, a nikada ga prije nisu vidjeli; i div se jako ražalosti.

Svako poslije podne, kad završi škola, dolazila su djeca i igrala se s divom. Ali nije se više javljao onaj mališan, kojega je div volio. Bio je jako prijazan svoj djeci, no ginuo je za svojim najboljim malim prijateljem i često je govorio o njemu.

– Što bih ga volio vidjeti! – znao je govoriti.

Protekoše godine, a div je jako ostario i oslabio. Nije se više mogao igrati s djecom, nego je sjedio u velikom naslonjaču, gledao djecu kako se igraju i divio se svojemu vrtu.

– Imam mnogo krasna cvijeća – govorio je – ali djeca su među svim cvijećem najkrasnija.

Jednoga zimskoga jutra, kad se oblačio, pogledao na prozor. Nije sada mrzio zimu jer je znao da to samo proljeće sniva, a cvijeće otpočiva.

Odjednom on u čudu protare oči pa gleda te gleda. Zaista je bio divan prizor. U najdaljem kutu u vrtu osulo se jedno drvo ljupkim blijedim cvjetovima. Grane su mu sasvim zlatne, s grana mu vise srebrni plodovi, a pod drvetom stoji mališan, kojega on voli.

Sav radostan strči div dolje u vrt. Pohrli travom i priđe djetetu, a kad mu je pristupio, zacrvenjelo mu se lice od gnjeva i on reče: – Tko se usudio raniti te?

Jer na djetinjim su dlanovima bili bilježi dvaju čavala, a bilježi dvaju čavala bili su na malim nožicama.

– Tko se usudio raniti tebe? – zaviče div – reci mi da trgnem svoj veliki mač i da ga ubijem.

– Ne! – odgovori dijete – to su rane od ljubavi.

– Tko si ti? – zapita div i silan ga strah zaokupi i on klekne pred dijete.

A dijete se osmjehne divu i reče mu: – Ti si mi dopustio jednom da se igram u tvojem vrtu; danas ćeš ti sa mnom u moj vrt, u raj.

A kad su poslije podne dotrčala djeca, nađoše diva gdje mrtav leži pod drvetom, sav pokriven bijelim cvjetovima.

__________________________________

Oscar Wilde rođen je 1854. godine u Dublinu, a školovanje je završio u Oxfordu. Roditelji su mu bili Sir Wiliam Wilde i Jane Francesca. Oba roditelja su živjela za poeziju, pa nije bilo čudno što se Oscar kasnije orijentirao na književnost.

Prvo se školovao u Dublinu na učilištu Trinity College, a nakon toga je dobio stipendiju za studiranje na Oxfordu. Na početku karijere najveći utjecaj na Oscara su imali Walter Peter, John Raskin i Svinbern. Tijekom studija objavio je nekoliko djela, a kada mu je umro otac odlučio je vratiti se u Irsku, napustio je Oxford i nastavio s objavljivanjem poezije, a 1878. godine je dobio nagradu za englesku književnost. Ubrzo nakon što je napustio fakultet postao je popularan među književnicima.

Kada je stekao veliku popularnost odlučio se život u Americi. Tamo je boravio neko vrijeme i zatim se preselio u Pariz gdje je upoznao i kasnije se vjenčao s Constance Lloyd. S njom je imao dva sina Vyvyana i Cyila.

Bio je glavni predstavnik engleskog larpurlartizma (umjetnost radi umjetnosti). Najpoznatija su mu djela: algorične bajke Sretni kraljević i Mladi kralj, roman Slika Doriana Graya i drame Saloma (na francuskom jeziku) i Idealan suprug. U najranijem razdoblju života pisao je poeziju, kojoj se vraća pred kraj života. Po izlazu iz zatvora napisao je svoju najbolju pjesmu Baladu o tamnici u Readingu, uz Sliku Doriana Graya, njegovo najbolje djelo. Oscar Wilde iznenada je umro 30. studenoga 1900. godine od upale mozga, u svojoj 47. godini. Pokopan je u Parizu. 

Oscar Wilde - Slavuj i ruža 

Oscar Wilde - Sretni kraljević