Slavko Mihalić - Petrica Kerempuh

Vrsta djela - zbirka pripovijedaka

Vrijeme radnje - prva polovica 16. stoljeća

Mjesto radnje - Oskoruša (izmišljeno mjesto po tropskoj voćki). Autor ga je smjestio u Hrvatsko zagorje.

Petrica Kerempuh lik je iz hrvatske književnosti koji stoji uz bok sličnih pučkih likova u europskoj književnoj tradiciji, poput Tilla Eulenspiegela ili junaka pikarskih romana. Autor ove knjige Slavko Mihalić svoj je susret s Petricom Kerempuhom opisao, između ostalog, i sljedećim riječima: Ime Petrica Kerempuh (koliko se danas sa sigurnošću može tvrditi) prvi put se spominje u knjizi Jakoba Lovrenčića, tiskanoj 1834. godine u Varaždinu. Raščlambom Lovrenčićeve knjige brzo bismo ustanovili da je riječ o prijevodu-preradi njemačke povijesti o Tillu Eulenspiegelu, s time što je naš autor ponajviše mislio na poučni smisao svoje kompilacije, namijenjene najširem krugu čitatelja (...) Što je meni preostalo? Pa upravo ono na čemu je Jakob Lovrenčić stao 1834. godine: da Petricu Kerempuha do kraja pohrvatim, smještavajući neke od njegovih "Tillovskih" pustolovina u naše povijesno, zemljopisno i folklorno ozračje, da tome pridodam vlastite mašte, znanja i iskustva, ponešto iz bogatoga narodnog pripovijedanja, ali sam ostavio i prilagodio i dio Petričinih skitnji po svijetu, ne bez podrugljivih primisli na tadašnja europska zbivanja i odnose. Knjiga Petrica Kerempuh donosi radost čitanja na kakvu smo već gotovo zaboravili, podsjećajući nas na vrijeme kada je književnost oplemenjivala individualne prostore mnogo više nego li joj to aktualno vrijeme "kulture" elektronskih medija želi priznati. Petrica Kerempuh je čitateljska avantura koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Knjiga Petrica Kerempuh sastoji se od sedamnaest priča. Petrica Kerempuh je anonimni lik iz narodne predaje. To znači da je on izmišljen od nepoznatog pripovjedača iz naroda. Petrica je zabavan i veseo, on je pustolov, voli se šaliti i skitati. Oko njega se vežu brojne zgode i nezgode koje su prepričane u pričama. Ime Petrice Kerempuha spominje se još od davnina, početkom 19. stoljeća. On se bori protiv zla i nepravde, ismijava škrte i ohole koje uvijek nekako uspijeva prevariti. Pomaže siromašnima, a bogatima otima. I kada ga oni uspiju zatvoriti, on se uvijek nekako izvuče. Uvijek teži tome da osramoti bogate moćnike i isplazi im jezik tako da oni postanu javno ruglo. Njegove šale često su jako neukusne, bolne pa čak i vulgarne.

Autor je lik Petrice Kerempuha smjestio u zagorsko selo Oskorušu koje se smjestio uz samo podnožje Medvednice. Kroz lik, autor nam je dočarao težak život tamošnjih ljudi i ne baš idealnu svakodnevicu. Ističe se siromaštvu, varanje, pijančevanje, ruganje i svađe. Radnja se smjestila u 16. stoljeće, a to je vrijeme kada su seljaci teško živjeli. Bili su nerijetko i izrabljivani od kmetova pa su dizali i bune. Lik Petrice je izmišljeni lik koji je seljake branio od zla iako to bilo samo u mašti. Osnovna tema ovih priča bit će upravo Petrica Kerempuh i njegov život. Autor je crnim humorom i ironijom htio prikazati tadašnji život ljudi. Pričama je htio prvenstveno zabaviti čitatelje, ali i skrenuti im pozornost na spomenuto vrijeme. Htio je da se ono ne zaboravi i da nepravda i zlo budu ismijani pošto ne mogu biti pravedno kažnjeni. Svi likovi u pričama imaju izmišljena i smiješna imena, a kroz priče se izmjenjuju i zabavni i smiješni događaji.

TRI PUTA KRŠTEN - Kada se Petrica Kerempuh rodio, njegovo rođenje slavilo se čak tri dana. Tome se nije niti za čuditi jer u kući Štefa Canjka to je bilo prvo muško dijete nakon rođenja tri žutokosih kćeri. A novorođeni dječak cijelo je vrijeme plakao i vrištao, a pogotovo kada je primijetio da netko jede ili pije. Posebno ga je veselilo jelo – kiseli kupus i pečena svinjska rebra. Kada je to ugledao počeo je mahati rukama, pružio ih je prema stolu i vikao: "Daj! Daj! Daj!". Posebno je to bio ponosan njegov otac.

Svi su nagađali što bi maleni dječak mogao biti kada odraste. Tako su spominjali redom zanimanja: župnik, pekar, trubač... No, otac je rekao da će dječak kada odraste biti kmet koji će se boriti za pravdu malih ljudi poput njega. Kako su prošla već tri dana otkada se dijete rodilo, trebalo ga je već i krstiti. U Oskoruši nije bilo crkve pa su se na krštenje morali zaputiti u Stubicu. Djetetova kuma bila je Kata bermet, a kum Blaž Trputec. Tako su se po zimi, hladnoći i dubokom snijegu, otac, kum, kuma i maleni dječak zaputili u Stubicu na krštenje. Zima je bila jaka i često su putem morali stati kako bi popili koji gutljaj vina koji ih je ugrijao. Tome je posebice bila sklona kuma.

Putem su vrijeme kratili prepirući se kakvo će ime nadjenuti dječaku. Kuma je predlagala Lojzek Kerempuh, kum je rekao da bi se dijete trebalo zvati Matek, a otac Štef nije htio niti čuti da bi se dječak zvao nekako drukčije od Štef jer sva prva muška djeca u njegovoj obitelji nosila su to ime. Putem su uskoro naišli na potok koji su trebali prijeći. Dijete je nosila vesela i pomalo pijana kuma Kata koja je u trenutku kada je trebalo potok prijeći, pala u njega skupa s djetetom. I tako su dijete krstili neplanirano u hladnoj vodi. Društvo se zbog spomenutog događaja jako preplašilo, ali i posvađalo te su odlučili kako bi bilo najbolje da stanu u obližnju krčmu gdje se će se ugrijati, oporaviti, ali i nešto popiti.

Za vrijeme dok su se oni grijali uz peć, ali i uz piće, krčmarica je presvukla dijete. Odmah je spazila da je jako neobično i smijala se njegovim gestama. Odjenula ga je kao malog cirkuskog klauna. Nakon što je već prošlo dva sata, veselo društvo je krenulo zajedno prema crkvi. Putem su teturali pa su se svi zajedno držali za ruke. Kada su stigli u crkvu, župnik se začudio šareno odjevenom djetetu. A Štef, Blaž i Kata se isto začudiše jer kada su krenuli od kuće, dijete je bilo odjeveno u bijelo. Bili su pripiti i nisu primijetili trenutak kada je krčmarica presvukla dijete u šarenu odjeću. Dijete je sada izgledalo poput princa karnevala. No, sada je uslijedila svađa oko imena. Vesela trojka nikako se nije mogla složiti oko imena djeteta. Tada je župnik sam djetetu nadjenuo ime: Petar, a kuma je uzviknula, "Petrica Kerempuh"! Tako je dječak čak tri puta kršten, u noći kada je rođen, na putu prema crkvi kada je upao u potok i sada u crkvi kod župnika. Uskoro je cijeli kraj znao za dječaka, a djeca su se oko njega često okupljala kako bi čula njegovo neobično kukurikanje umjesto plača.

ROĐEN U POKLADNOJ NOĆI - Petrica Kerempuh rodio se u jednoj pokladnoj noći kada su svi pjevali, pili i veselili se. Rodio se u kući u selu Oskoruša koje se smjestilo u Hrvatskom zagorju, malo dalje od Stubice. Njegovi roditelji, Štef i Dorica Canjak bili su presretni kada im se rodio maleni žutokosi dječak. Bila je to luda noć u kojoj su maškare išle od kuće do kuće, svi su se zabavljali i bili su spremni zapaliti glavnog krivca za zlo i nepravdu prethodne godine - princa karnevala. Od samog rođenja dječak se pokazao drukčiji od ostale novorođene djece. Po svemu je bio neobičan. Prilikom rođenje nije zaplakao već je toliko glasno kukuriknuo da je sve odzvonilo. Odmah potom zašutio je i pružio malene ručice prema stolu jer je ugledao stol pun pokladnih delicija.

Primalja koja je dječaka prva uzela na ruke, odmah je glasno zaključila da je dječak kerempuh što na starom zagorskom jeziku znači da nema granice u jelu. Kerempuh je osoba koja neprestano jede i u stanju je učiniti baš sve da se dočepa dobre hrane. Novorođeni dječak je nakratko zašutio pa je opet jako glasno briznuo u plač. Razlog njegova plača nije bilo to što su ga prozvali Kerempuhom, već to što mu nitko nije htio dati pečenja sa stola. U taj čas u kući su stigle maškare i čestitari, a dječak je zaključio kako je mala granica u životu i kako je malo potrebno da se čovjek transformira iz jedne ličnosti u drugu. Za to vrijeme vani je gorio princ karnevala.

PRVI ZUBI - Rastao je Petrica i već je bio poznat nadaleko i naširoko, a prvu nepravdu kaznio je oštro. Naime u petom mjesecu života dobio je tri zuba i grdno se osvetio debeloj zločestoj Jani koja ga je tobože od dragosti grlila i ljubila, a zapravo ga je potajice štipala i kinjila. Jednom joj se zgodom tako slatko nasmiješio da ga je sva razdragana uzela u naručje, a onda ju je Petrica ugrizao za nadlakticu da je baba vrištala od boli. Petrica je tako čvrsto stisnuo zube da mu je otac morao silom i nimalo nježno razglaviti vilice.

S OCEM NA KONJU - Petričin otac Štef imao je jednu strast u životu,a to je bio odlazak na sajmove. Niti jedan sajam u krugu od 50 kilometara nije mogao proći bez njegova prisustva. Tako je on odlučio, kada je Petrici bilo 3 godine, odvesti sina na sajam. Zaputili su se put Klanjca na konju Sokolu. Petrica je sjedio iza i promatrao svijet oko sebe. Do tada je mislio da je njegovo selo Oskoruša cijeli svijet. Kako su prolazili mjestima, otac je putem nailazio na ljude kojima se klanjao i pozdravljao ih. Petrici se to jako svidjelo pa je i on poželio činiti isto. No, on je to radio na sebi poseban način. Shvatio je da ljudi najviše djeluju na plaženje jezika pa koga god je vidio, isplazio bi jezik. To je izvodio cijeli putem, a na kraju svoje točke pokazao je i golu stražnjicu ljudima.

Ljudi su bili bijesni zbog viđenog prizora pa su počeli trčati za njima i bacati na njih kamenje. Kada se otac okrenuo da vidi što se događa, imao je što i za vidjeti. Podivljala svjetina trčala je za njima prijeteći im batinama, a Petrica ih je još više izazivao izvodeći svoje vragolije. Tada se Petrica prvi puta sukobio sa svijetom. Otac je na njega bio jako ljut jer su morali pobjeći kući prije nego što su i stigli na sajam. Kada su došli kući odlučio je kazniti svoga sina tako da ga je išibao.

SUSJEDI - Obitelj Petrice Kerempuha imala je jako zle i nepravedne susjede koji su se prezivali Klopotec. Svaki čas su ih optuživali za nešto drugo i za sve nedaće su im oni bili krivi. Tako su ih optužili kada bi im nestala neka stvar da su im je oni ukrali ili kada im krava nije davala mlijeka da su je oni začarali. I nije sve stalo na tome, prijetili su im da će dovesti iz Stubice oružnike kako bi ih zatvorili. Cijelo selo bilo je upoznato s tim slučajem zbog njihove svakodnevne dernjave. Majku je jako bilo sram i radi toga je često plakala, a otac je bio jako ljut zbog neutemeljenih optužbi.

Petrici je bilo jako žao kada je vidio majku kako plače pa se odlučio osvetiti. Jednoga dana zavezao je dvadeset uzica, a povrh svake stavio je kuglicu kruha. Sve te uzice je spojio zajedno i bacio ih među kokoši. Pedesetak kokoši je odmah navalilo na uzice i kruh i počele su ga hlapljivo jesti. Uz kruh, jele su i uzice, a one koje nisu stigle do kruha navaljivale su po ovima koje su jele. Uglavnom, dogodila se prava strka. Kada su susjedi vidjeli što se događa, odmah su počeli urlati te su krenuli smiriti kokoši i razmrsiti klupko. Oko njihovog dvorišta odmah su se skupili gotovo svi susjedi koji su im se počeli smijati i dijeliti im svakakve pogrdne riječi. Magda i Vinko Klopotec jedva su uspjeli spasiti svoje jato kokoši, a neke su morali i zaklati. Nakon toga događaja više nikada nisu napadali obitelj Petricu Kerempuha. Nagađalo se je li razlog tome njihova sramota ili su se pribojavali da im se sljedeći put ne dogodi nešto još gore, ako nastave s optužbama Petričine obitelji.

ŠKRTAC - U selu Oskoruša bio je običaj od davnina da djeca malo više jedu za vrijeme kolinja. Tada bi im se davalo više jesti. Cijela skupina djece našla se uvijek pored kuće gdje se odvijalo kolinje i gdje se spremalo meso za zimu. Kuhali su se komadi svinjskog mesa i kobasica, a djeca su dobivala koliko žele za jesti. Svi domaći bili su širokih ruka osim Grge Hrčka. On je smatrao da je takvo dijeljenje mesa jednako rasipništvu. Tako je on kada je imao kolinje, uz lonac prepun mesa, pored njega pristavio i jedan lonac u kojem je kuhao juhu za djecu. Juhu je radio na užegloj masti gdje je prepržio isklijali luk, dodao pljesnivo brašno i jako ljutu papriku, a sve to začinio je još s nekoliko kožica koje je jedva ubacio.

Juha je bila toliko loša i ružnog okusa da su je sva djeca redom pljuvala bježeći dalje po selu. Svi osim Petrice. Petrica je iz lonca povadio sve kožice i pojeo ih iako ga je nepce jako peklo. Razmišljao je o tome kako će starom skuhati sličnu juhu. Kada je pojeo kožice, otišao je iz kuće bez pozdrava. Kada je stari škrtac mislio da se riješio sve djece, Petrica se vratio i stao je uz lonac u kojem se kuhalo meso za kobasice. Nakon sat do dva, Grga je izvadio iz lonca komad mesa, probao ga i zaključio da je ono kuhano. Okrenuo se prema Petrici s tužnim izrazom lica i rekao mu kako ga boli glava i da danas neće raditi kobasice. Odlučio je da ide spavati pa on može ići slobodno kući. Petrica mu tada kaže da ga sigurno boli glava od crvenih gljiva s bijelim točkama koje je on stavio u lonac da bi nadjev za kobasice bio bolji.

Grga uzme kuhaču i pogleda po kotlu i stvarno ugleda nešto crveno s bijelim točkicama. Sav preplašen jer je bio siguran da se najeo ludih gljiva, potrčao je prema seoskoj vještici kako bi mu dala lijek. Petrica je odmah pozvao svu seosku djecu na gozbu kako bi se dobro najeli. Prije toga je izvadio iz kotla sve krpe koje je izrezao od stare majčine haljine. Ona je bila crvena i imala je bijele točkice. Baš poput ludih gljiva koje je zamijenila. Grga je bio uvjeren da se radi o gljivama, a djeca su se fino najela.

KAKO JE PETRICA PREVARIO TAHIJA - Jedne jeseni, nakon dugog lutanja, Petrica se vratio u svoje rodno selo Oskorušu. U domu svojih roditelja nije našao sestru Baricu za koju su mu rekli da se udala u Zaprešić za mlinara pa se i preselila tamo. Odmah se uputio sestrici u posjetu na svome konju. Kada je stigao našao ju je svu uplakanu. Njezin muž Pavle i još dvojica iz sela odvedena su od oružnika kod Franje Tahija i zatvorili ih u tamnicu. Razlog zašto su odvedeni u tamnicu bio je taj što su pobili gospodske pse koji su danima napadali ljude po selu. Franjo Tahi bio je jako okrutan i svi stanovnici okolnih susedgradskih sela su ga se bojali. Petrica je odmah odlučio kako mora osloboditi sestrinog muža Pavla.

Stigao je u Susedgrad do Tahijevog dvorca gdje se predstavio kao talijanski liječnik i stručnjak za kamenje Pietro Pasquino. Osornog, grubog i nepovjerljivog Tahija i istog takvog njegovog sina Gabrijela, uspio je uvjeriti da mu dopuste da pregleda kamenje dvorca. On je naime spomenuo da je pregledao i kamenje zidina Mokrica, njegova smrtna neprijatelja Stjepka Gregorijanca. Pomalo, Petrica je stekao povjerenje stražara pa ih se uspio malo osloboditi. Pregledao je podrume i otkrio gdje se nalaze tamnice. One večeri kada je planirao osloboditi Pavla, priredio je gozbu te je napio sve stražare i slugu. Ranom zorom ukrao je od tamničara ključeve, otključao tamnice i oslobodio sve Tahijeve zatočenike te pobjegao s njima.

Likovi - Petrica Kerempuh, Štef i Dora Canjak, Petričine sestre, Kata Bermet, Blaž Trputac, baka Marija, Jana, župnik, krčmar i krčmarica, susjedi, Grga Hrčak, Pavao, Franjo Tahi, Gabrijel, trgovci, putnici i ostali.

Petrica Kerempuh - glavni je lik svih priča. Rođen je u pokladnoj noći, a već je samim svojim rođenjem izazvao čuđenje okoline. Umjesto da zaplače kao sva ostala djeca kada se rode, on je kukurikao poput pijetla. Odmah od malena pokazao je veliko zadovoljstvo hranom. Jako je volio jesti. Od malih nogu bio je poznat i po nestašlucima koje je izvodio. Svi su se okupljali oko njega, a posebice djeca, gledajući zadivljeno kako izvodi svakakve lude majstorije. On je uživao biti u središtu pozornosti. Jako je volio svoje roditelje i sestru. Otac ga je znao ponekad išibati, no on je to smatrao normalnim jer u sredini u kojoj je odrastao batine su bile normalna pojava. Mrzio je nepravdu i onaj tko bi se njemu zamjerio bio je izložen opakim osvetama. Iz tog razloga svi su gledali da mu se ne zamjere, kako djeca, tako i odrasli. Kada je odrastao bio je pravi pustolovni mladić sklon skitanju. Odjahao je na svom konju, a preko leđa je prebacio tamburicu. Imao je žutu kosu poput slame, bio je izrazito mršav, a na usnama mu je uvijek bio, kao zalijepljen, podrugljivi smiješak. Lijepo je pjevao i svirao i gdje god da je došao, zabavljao je ljude, posebice one dobre volje. Nije volio prevaru, bogate moćnike i napuhance. Njih je varao i rugao im se. Bio je plemenit pa je često pomagao ljudima u nevolji, brinuo se za siromašne i nezaštićene.

Dorica Canjak - Samo sagne glavu i oči joj se napune suzama. Jedva izgovori: „Kad je netko sirotinja, onda je svima na putu"

Štef - Srce mu je puno ljubavi i on ne zna čemu bi se više radovao: svibanjskom danu punom mirisa zemlje, trave, voda, sinu koji veselo cvrkuće iza njegovih leđa ili sajmu u Klanjcu što mu u mašti domahuje šatorskim krilima. Štef se sa svima pozdravlja. Starijima se duboko klanja, mlađima domahuje rukom. Poznate zapitkuje o ukućanima, nepoznatima poželi dobru ljetinu.

Debela Janja - Žena bez djece, čiji je muž radije prebjegao Turcima nego da podnosi njezino zanovijetanje. Ona je Petrici najslađe tepala, najčvršće ga stiskala u naručaj, ali ga je usput i neprimjetno štipkala.

Špan Juraj Škanjac - Špan i oružnici pljačkaju, a vozači odnose plijen i slažu u kola.

Grga Hrčak - Čovjek kojemu riječ „škrtac" nije zvučala kao uvreda nego kao priznanje osobnih zasluga.

Baka Kata - Živjela je u šumi iznad Oskoruše, po svoj prilici vještica, kojaje uz otale mračne poslove i liječila travama.

Turčin - Odjeven u šarenu odjeću, bio je istodobno strašan i smješan. Stalno je mahao krivom sabljom , kolutao očima, svima prigovarao i hvalio se nevjerovatnim pustolovinama.

Biskup - Bio je samo običan zvonar, ali je bio lukav i opasan kao zmija. Ništa nebi promaknulo njegovim očima.

Grof - Bio je otmjeniji i od samog harambaše, sav u ljubičastom. Držao se po strani , zagonetno kašljucao i pritiskao usta i nos svilenim rupčićem koji odavno nije okusio vodu.

Sudac - Nekad je morao biti važna osoba. S rukama na leđima i namrštena čela šetao je gore - dolje čistinom i škrgutao zubima.

Harambaša - Smjestio se pod bukvom , leđima naslonjen na stablo. Pretvarao se da spava, ali bi Petrica svaki čas uhvatio njegov brzi pogled koji je provjeravao što radi družina.

Kuma Kata Bermet - Jedino se Kata neboji vode: poskakuje na obali kao da je kani preletjeti. Ona umjesto da se smiri, poče još više divljati. Razmahuje se djetetom kao da je vreća slame i uzmiče natraške prema potoku. A kad joj peta puna snjega dotakne zaleđeno drvo, posklizne se i nauznak poleti u potok.

Škiljavi i Krivonogi - Bili su nešto drugačiji od ostalih. Smijali su se punim glasom, lupkali po ramenima, gurkali laktovima, mnogo pripovijedali.

Bačvar Miho Bumbar - Nije znao čak ni dobro čitati, a pero je držao u ruci poput motike. Onih nekoliko latinskih naziva naučio ga je fratar potukača, ali im nikad nije shvatio pravi smisao.

Gašpar Vrana - Ne otkida od drugih kako bi sam živio u izobelju.I on je malo jeo, još manje spavao, te išao u odvratnoj otrcanoj odjeći što je pamtila svaki dan u proteklih deset godina. I njemu su se mogle izbrojiti sve kosti , lice mu je bilo mrtvački sivo – žuto , a oči crvene kao da svaku noć plače zbog nepravdi što ih nanosi bližnjem.

Fabijan Svraka - Užasni Fabijan Svraka za kojeg je svako dijete u Novakima i ostalim selima između Ozlja i Karlovca znalo da je čarobnjak,ako ne i sam vrag.Gdje se on pojavi, plane kuća,ugine stoka, tuča pobije ljetinu. Netko je, dok je Svraka jednom sjedio na obali Kupe i u vodi hladio noge, ustanovio da uopće nema prste i tabane nego kopita.

Mato Kurnjak - Gostioničar.Nije bio grdosija, ali je zato njegov jezik mljeo poput najvećeg mlinskog kamena.

Baltazar Kmica - Grički varoški sudac za kojeg u gradu kažu, da mu se nijedna crna mačka ne usuđuje prijeći preko puta. Visoki preko dva metra i težak više od stotinu kilograma, široke glave i guste crne kose, masne kao da je maže uljem.

Petrica Kerempuh je djelo koje nam govori o hrabrom i smiješnom čovjeku koji je putovao svijetom i radio podvale ljudima koji su bili nepravedni prema drugima, pogotovo prema siromašnima.Upuštao se u svakakve nevolje, a iz nekih je jedva izvukao živu glavu. Iz ovog djela možemo naučiti da nije dobro uplitati se u tuđe probleme jer bi na kraju mogli i sami nastradati, a nije dobro ni varati ljude kao što je Petrica mnoge prevario i nasamario.

Knjiga Petrice Kerempuha je zabavna i smiješna, a uz to ima i pomalo poučan karakter. Ona nam govori da su važni i oni maleni ljudi, sve dok imaju vedar duh i inteligenciju.

_________________________________

Slavko Mihalić rođen je 1928. godine u Karlovcu gdje je pohađao i osnovnu školu i gimnaziju. Majka Zlata bila je poznata karlovačka glumica, a otac, Stjepan Mihalić, poznati je romanopisac, novelist, feljtonist, putopisac i dramatičar.

Od ranog djetinjstva zanimao se za književnost i cijeli svoj život posvetio je upravo knjigama. Dao je veliki značaj hrvatskoj suvremenoj književnosti svojim djelima, a najviše pjesmama. Slavko Mihalić svoju je prvu pjesmu napisao na Božić 1942. godine. Tijekom života bavio se i slikanjem, ali je želio i postao novinarom u netom osnovanoj hrvatskoj redakciji "Borbe". Život ga je nanio u Zagreb, na studij na Filozofskom fakultetu, gdje je 1952. osnovao i Klub za suvremenu književnost, a te godine izdaje i 1. broj lista "Tribina". Budući da se nije moglo živjeti od pisanja poezije, Mihalić se bacio i na pisanje novela, feljtona, reportaža i intervjua. Godine 1953. objavio je svoje prve pjesme u književnom časopisu "Krugovi". Budući da se zaposlio u izdavačkom poduzeću "Lykos", imao je gdje tiskati i svoju prvu zbirku, s dvanaest pjesama 1954. pod naslovom Komorna muzika. Naslov zbirka duguje Mihalićevom pohađanju Glazbene škole u Karlovcu.

Nakon uspjeha te zbirke, izdavač Lykos pokreće s Mihalićem kao glavnim urednikom "Malu biblioteku poezije", u sklopu koje Mihalić 1956. objavljuje svoju drugu zbirku pjesama Put u nepostojanje. Sljedeće godine objavljuje novu zbirku poezije, Iskrišta u tmini i zbirku Početak zaborava. Godine 1959. izlazi nova zbirka, Darežljivo progonstvo, a 1961. zbirka Godišnja doba.

Slavko Mihalić odlazi u Društvo hrvatskih književnika i radi u tjedniku "Telegram". Jedan je od sastavljača "Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika" 1967. godine, nakon čije objave u "Telegramu" Mihalić odlazi iz tog tjednika. Sedamdesete godine provodi kao prevoditelj, a postaje i tajnik biblioteke "Pet stoljeća hrvatske književnosti". Od 1991. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Devedesete godine za njega su bile plodne pa objavljuje nekoliko zbirki pjesama i zbirki izbora iz djela. Neki od njih su: "Zavodnička šuma", "Baršunasta žena", "Karlovački diptih", "Približavanje oluje" i mnoge druge.

Slavko Mihalić za svoje pjesničko umijeće nagrađen je i brojnim književnim nagradama, među kojima je prvu dobio već 1957. godine za svoju zbirku "Put u nepostojanje".

Od dječje književnosti najznačajnija mu je knjiga sa stihovima Djevojčica i pjesma i zbirka pripovijedaka Petrica Kerempuh. U spomenutoj zbirci vodi se likom poznatog zagorskog šaljivčine. Objavio je veliki broj pjesama za odrasle u knjigama, a velik broj je preveden i na strane jezike. Umro je 2007. godine u Zagrebu.