Vladimir Vidrić - Adieu

Pjesma Adieu se lako također može nazvati i "pjesnikovim oproštajem", poglavito kada znamo da je Adieu objavljena je u jedinoj za života objavljenoj knjizi Pjesme (1907), na posljednjem mjestu u zbirci, tako da poprima funkciju oproštaja ne samo sa čitateljima te zbirke, već i sa samim životom autorovim. Različita su tumačenja ove iznimne, melodične i višeznačne pjesme.

Vidrić silazi niza stube grada, poput kakvoga srednjovjekovnog trubadura, ganut, suzan, svjestan prolaznosti ljepote svijeta u kojem je živio punim plućima, svjestan prolaznosti vlastita života. I baš zato je duboko tužan.

Pjesma Adieu nam govori o Vladimiru Vidriću. Pisao je veoma bolestan i zatvoren u ludnici. Već tada je naslućivao svoju blisku smrt, što je utjecalo na njegovo stvaralaštvo. U njegovim pjesmama počinju se pojavljivati demoni i sablasti, a događaji bivaju površno zahvaćeni bez nekakvog konkretnog sadržaja. Takva pjesma je i ova. U prvoj sestini je opisao svoje stanje: pjesnik je umoran, star i polako gubi snagu. U drugoj je prikazao svoju nemoć i nedostatak inspiracije, te se s ovom pjesmom već polako pomiruje sa sudbinom. Pjesnik koristi vezani stih i isprekidanu rimu. Pod utjecajem životnih uvjeta mijenja svoj stil te segubi katren, a počinje koristiti druge vrste strofa. Radnja postaje površna, a motivacija mu više nisu slike iz antike, tuga i patnja.

- adieu - oproštaj trubadura s dragom; bol rastanka; nejasna slutnja da je silaženje nepovratno.
- prva dva stiha su u metafori; kucnuo je posljednji čas ili je sudbina zakucala na vrata.
- "raskrio" – u značenju otvoriti nešto što je bilo prikriveno.
- "purpurna pomrčina" - dramatičan događaj. Povezuje plavo i crveno - krv i nebesko plavetnilo; dušu i tjelo.
- "od sunca, vjetra i vina" - božanska krv spasa ali i ludilo orgija. Vjetar je glasnik bogova. On donosi kišu ali i oluju. Sunce je svjetlo života.

- u posljednja dva stiha pjesnik naglašava trajanje. "Stubama tvojega grada" - prenošenje značenja (grad u kojem si ti). Karakteristika ljubavne lirike.
- velikim brojem glagola u pjesmi postiže se dinamičnost.
- "purpurna" - grimiz, crvenoljubičasta, kraljevska boja.
- ovo je oproštajna pjesma u zbirci, oproštajna pjesma od svijeta i života. Ljubavni rastanak trubadura.
- pjesma se sastoji od dvije strofe. Strofe imaju po šest stihova. Četiri rečenice pretstavljaju četiri slike. U 1. 2. i 3. rečenici prikazano je djelovanje, a u 4. silaženje.

- fabulu čini sukcesivno ili simulativno zbivanje. U simboličnom značenju fabularni slijed gubi značenje ali i ljubav.
- mandolina simbolizira umjetnost ("dodir umjetnosti"); razodjeva i ogoljuje.
- opijenost purpurnom pomrčinom nosi opasnost; predavanje onome što glazba može izazvati. Iduća strofa priziva pjesništvo. Opći ton nije previše vedar.
- "silazim" - ključna riječ; opreka penjanju, puna simbolike.

- dva se temeljna iskustva sažimaju u pjesmi i prepliću s motivom ljudskog rastanka. Iskustvo pjesnikove sudbine i iskustvo o tome kako se jedino prave pjesme mogu pisati. Pjesma Adieu posljednja je u njegovoj jedinoj zbirci pjesama. Oblikovana je u dvije simetrične strofe s po šest stihova. Sastoji se ukupno od četiri rečenice.

- svaka rečenica zapravo opisuje po jednu sliku: u prvoj se pjesniku nakon kucanja mandoline raskrio kaput; u drugoj mu se na vijeđe spustila pomrčina; u trećoj mu je ruka utrla suze; u četvrtoj se kaže da silazi stubama "gospojina" grada.

- odlazak ili oproštaj nisu nigdje spomenuti.
- najprije se govori o nekom djelovanju- zbog kucanja mandoline raskrio mu se kaputzatim o "podrijetlu" pomrčine - koja je - "od sunca, vjetra i vina" – po djelovanju pjesnikove ruke koja "pjesmice sklada" i koja je "utrla suze / Što mi sa zjena pada".

- posljednja dva stiha spominju silaženje ali nije nedvojbeno da to shvatimo u smislu odlaska. Posebno što ti stihovi dolaze poslije stanke pa se mogu shvatiti i kao neka vrsta svojevrsnog komentara. Redoslijed zbivanja je naznačen ali nije do kraja jasno treba li shvatiti sukcesivno ili simulativno. Pođemo li najprije prirodnim slijedom koji mora poštivati svaki govor – najprije se dogodilo da mu je o leđa kucnula mandolina, a zatim mu se kaput raskrio, pa mu se spustila na vijeđe purpurna pomrčina, a nakon toga se utješio i počeo silaziti gradskim stubama. Predpostavimo li neku okvirnu fabularnu strukturu sve dobiva pojednostavljeno tumačenje, i kucanje mandoline izazvalo je jedno raspoloženje koje je potaknulo i sunce, i vjetar i vino. Nakon toga pojavljuje se i neka vrsta umirujuće reakcije, prestaje bol i plač, a tada pjesnik "silazi", što u tom smislu doista može značiti i da "odlazi", napušta mjesto gdje mu se sve to ranije spomenuto događalo.

- treba napomenuti da u pjesmi ima dosta glagola: kucnuti, raskriti, prekriti, ganuti, skladati, utrti, padati, silaziti – što svakako upozorava na svojevrsnu dinamiku, a time dakako i na važnost zbivanja. Ako razmotrimo značenje tih glagola u pjesmi primjećujemo da mnogo toga nije čak ni okvirno jednoznačno odeđeno. Iako su sve riječi u pjesmi važne i nezamjenjive, čini se da je "silaženje" jedna nit vodilja prema nagađanjima o smrti i opraštanju sa životom. Vidrićeva pjesma ne pripovjeda nikakvu nedovršenu nostalgičnum priču nego naprosto red riječi i slika u kojima se istodobno pojavljuju doslovan i prenesen smisao, što će reći da se javlja takav način govora, u kakvom, doduše, nije sve moguće, ali je mnogo toga otvoreno.

________________

Vladimir Vidrić - Adieu

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suze utrla
Što mi sa zjena pada.
- Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.

___________________________________

Vladimir Vidrić rođen 1875. godine i potječe iz imućne građanske obitelji (otac, odvjetnik Lovro Vidrič, bio je slovenskog podrijetla). Bio je jedan od vođa prosvjedne skupine koja je prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine spalila mađarsku zastavu na Trgu bana Jelačića. Studirao je pravo u Pragu, Grazu i Beču. Doktorirao je 1903. godine, ali se posvetio odvjetništvu, a ne sveučilišnoj karijeri. Pjesme je počeo pisati još kao gimnazijalac, ali pravim književnim početkom može se smatrati pjesma "Boni mores", objavljena 1897. godine u "Viencu". Opus mu je nevelik: broji 40-ak pjesama, od kojih je većina uvrštena u njegovu zbirku "Pjesme", koju je sam izdao 1907. godine. Bio je na glasu zbog svog burnog života, nevjerojatne inteligencije i fotografskog pamćenja (provodio je cijele večeri recitirajući stihove impresioniranim prijateljima; u školi uvijek bio među najboljim učenicima) i pripadnosti kontroverznom naprednjačkom političkom krugu.

Vidrićevi pjesnički ugođaji su u pravilu uklopljeni u objektivni okvir, pjesnički subjekt se gubi ili skriva u kakvom mitskom liku. Njegove slike poganskog, klasičnog i mitološkog svijeta zapravo su svojim sadržajem izrazito osobne. Vidrić je bio impresionist s izrazitim osjećajem za likovni segment. Njegove pjesme (npr. "Jutro", dva "Pejzaža", "Adieu", "Ex Pannonia", "Dva levita" itd.) danas su nezaobilazan dio svake ozbiljnije antologije hrvatskog pjesništva. Suvremenici, npr. A. G. Matoš, prigovarali su mu tehničku nesavršenost, pogrešne akcente u rimama i stilsku neizbrušenost. Međutim, tome je uzrok krajnje moderna struktura njegovih pjesama, gdje se ritam ne zasniva na slogu, nego na glavnim akcentima. Možda najbolji opis Vidrićeve poezije dao je Ivo Frangeš: "Svijet Vidrićev djeluje kao krhotina drevnih antičkih vaza, gdje činjenica da je sačuvani prizor još i manji, zbog ulomljenosti, zapravo pojačava dojam. Svijet je to minijaturan, ali do bola čist, s nekom čudesnom trećom dimenzijom, koja višestruko premašuje naše uobičajeno poimanje širine i dubine." Umro je 1909. godine pod nerazjašnjenim okolnostima u psihijatrijskoj bolnici u Vrapču.

Vladimir Vidrić - Jutro

Vladimir Vidrić - Pjesme