Vojislav Ilić - Jesen

Kao deskriptivni pesnik Vojislav Ilić je obuhvatio tri slike sveta: jedna se temelji na dionsijskom slavljenju života, na slavljenju kulta prirode i na glorifikaciji odnosa između čoveka i prirode.

Vojislavljeva deskriptivna lirika ispevana je u dugim stihovima, najčešće šesnaestercima, koji omogućavaju narativna svojstva te poezije i zahvaljujući toj narativnosti Vojislav je i bio u prilici da stvori odlične pesničke slike i da na realistički i objektivan način prikaže prirodu i čoveka u toj prirodi.

U pesmi Jesen, koja je ispevana 1883. godine najviše dolazi do izražaja to dionisijsko slavljenje života. Već u prvome sliku "Ko gorda carica i bajna sa snopom zlatnoga klasja" Vojislav prikazuje obilje koje nam priroda nudi u ranu jesen. U poredbenim slikama Vojislav prikazuje prirodu kao prekrasnu devojku na čijoj kosi se nalazi lisnatih vreža splet. Njena odeća je iskićena mirisnim travama, a u jednoj ruci drži bogati grozd i slatko se smeši na njega. Vojislavljeva slika jeseni koja je metonimijski prikazana kroz lik prekrasne devojke je zasnovana na idiličkom doživljaju sveta, na sreći i radosti, koju plodovi prirode donose u čovekov život. Da bi tu sliku idile naglasio u druge dve strofe ove inače četvorostrofne pesme Vojislav uključuje sliku porodičnoga doma i staroga ognjišta u čije blage večeri se ukućani okupljaju i vaskrsavaju priče davnih vremena.

U završnoj strofi ove pesme Vojislav naglašava da taj spokojni razgovor bruji do kasno u noć sve dok se ne uspavaju ukućani i samo ponegde se čuje strasno šaptanje dok san lagano ne padne na prirodu i ljude. VOLIM TE NAJLEPŠA! Vojislavljeva slika jeseni je izraz ljudske radosti, ljudske sreće i plodnosti. Jer kao što je priroda najplodnija u jesen, tako je i ljudska strast i tako su ljudske emocije najsnažnije izražene u j esen, a strasno šaptanje koje se čuje u kasnim noćnim satima samo je potvrda kulta plodnosti koju nam donosi jesen.

________________

Vojislav Ilić - Jesen

Ko gorda carica i bajna, sa snopom zlatnoga klasja,
Na polju jesen stoji. Sa njene dražesne glave
Lisnatih vreža splet čarobno spušta se dole,
Do same mirisne trave.

Puhorom posut grozd u jednoj podigla ruci,
I slatko smeši se na nj. Pitome i blage ćudi,
Priprema ona spokojne večeri i dan,
I žetvu bogatu nudi.

Kako je mamljivo sve! Na starom ognjištu mirno
Puckara crvenkast plam. Kad magla pokrije ravni
I vlagom ispuni zrak, tu prošlost vaskrsne drevna,
I gatke vremena davni'.

I pozno u tavnu noć razgovor spokojno bruji,
Dok dremež ne svlada sve. I strasno šaptanje tada
Kroz mirni prosusti dom al' i to gubi se brzo,
I san lagano pada... 

___________________________________

Vojislav Ilić (1860 - 1894) rođen je u Beogradu kao sin pjesnika Jovana Ilića. Bio je boležljiv od djetinjstva, nije bio zainteresiran za obrazovanje, te je nakon trećeg razreda gimnazije napustio školu. Kasnije samostalno odlazi na predavanja u Veliku školu, sudjeluje u književnom i političkom životu studentske omladine, iako nije polagao ispite. Tamo upoznaje Đuru Jakšića i kasnije se ženi jednom od njegovih kćeri, Tijanom. Vrlo brzo mu umiru i žena i djeca, te se kasnije ženi drugi puta. Sa ženom Zorkom ima jednu kćer, Svetlanu.

Proživio je kratak život, svega 34 godine, ali je ostavio mnogo toga iza sebe. Za života je objavio tri zbirke pjesama (1887. 1889. 1892.), mnoge njegove pjesme su se objavljivale u raznim časopisima, neke su ostale samo u njegovim bilješkama. Imao je čak i nekoliko proznih pokušaja, ali je prvenstveno bio pjesnik i kao takvog ga se i gleda.

On je u srpskom pjesništvu izvršio ono što je ranije zahtjevao Svetozar Marković - raskid s romantizmom, no, samo djelomično. Svojim estetizmom i formalizmom Ilić je otvorio put drukčijoj poeziji. Udaljio se od uobičajene orijentacije realista na običnu stvarnost, i odvojio se od zahtjeva ideologa da se knjiţevnost uključi u društvene i političke borbe.

Njegova poezija se javlja istovremeno kao reakcija na izrođeni romantizam i kao obnova objektivne poezije predromantičarskog razdoblja. U njoj su oživjele težnje i ideali "objektivne lirike" iz 30. i 40. godina. Objektivnost njegove poezije nije ni refleksivna ni didaktička, njena osnovna obilježja su deskriptivnost i narativnost. U tome se udaljava od klasicista i predromantičara prve polovice 19. stoljeća i približava se suvremenim realističkim pripovjedačima.

Njegove pjesme u klasicističkom stilu, na grčke i rimske teme, donijele su novi val i obnovu tog stila, ali nije moguće reći da je on prvenstveno klasicistički pjesnik, jer su takve njegove pjesme samo jedan njegov tematski krug.

Realizmu se najviše približava svojom deskriptivnom poezijom. Iako nije imao nekog velikog utjecaja iz europe, njegova poezija je bila najbliža poeziji francuskih parnasovaca: uzdržanost emocija, objektivnost, obnova interesa prema antici, motivi prošlog i dalekog, brižljiv odnos prema formi, bliskost s likovnim umjetnostima...

Mnoge njegove pjesme sadrže elemente koji su svojstveni novom stilu, došlo je do zaokreta od objektivne ka subjektivnoj lirici, te se pjesnikovo "ja" ne pojavljuje više samo u intimnoj njegovoj poeziji, već i u deskriptivnoj.

Njegovo djelo obilježavaju dinamika, traganje, težnja za promjenama.

Deskriptivna lirika čini najpopularniji dio njegove poezije. Objektivizacija osjećaja svojstvena njemu u njima je potpuno prevladala. Pjesnik kao da se povlači iza pjesme, njegovo „ja" se gubi, pjesnički govor prelazi u treće lice. Emocije nisu direktno iskazane, one zrače iz slika ili, tačnije, pejzaži su izgrađeni po modelu određenih emocionalnih stanja i raspoloženja. Pesnikova duševna nastrojenost otkriva se u izboru motiva, u preovladavanju poznojesenskih i zimskih pejzaža. Nju još više odaju karakteristični ilićevski epiteti: siv, sumoran, tavan, uveo, skrhan, mračan i sl.

Ilićeve opisne pjesme su isječci iz seoske stvarnosti. Priroda u njegovoj poeziji ne živi samostalnim životom, ona je prije svega pozadina na kojoj se odigravaju prizori iz života. Njegova deskriptivna poezija, kao i klasicistička, je samo dio njegova opusa. Njegovo djelo treba promatrati kao kompleksnu cjelinu koja se sastoji iz niza različitih motiva i ideja.

Vojislav Ilić bio je daleko od tendenciozne, "primenjene" poezije omladinske, ali istotako on nije ni predstavnik čiste umetnosti, "umetnosti radi umetnosti", kao što su uzimali mnogi njegovi kritičari, neupoznati sa celim njegovim pesničkim radom.

Vojislav Ilić - Jutro na Hisaru kod Leskovca  

Vojislav Ilić - Kleon i njegov učenik 

Vojislav Ilić - Sivo, sumorno nebo

Vojislav Ilić - Sveti Sava

Vojislav Ilić - Tibulo

Vojislav Ilić - U poznu jesen

Vojislav Ilić - Zapušteni istočnik

Vojislav Ilić - Zimsko jutro