Milivoj Matošec - Posada oklopnog vlaka

Posada oklopnog vlaka realistički je avanturističko - akcijski roman u kojem se govori o životu djece i njihovoj uzbudljivoj igri i pustolovinama na prostoru naizgled neprivlačne zagrebačke periferije, predgrađa u blizini postaje vlaka. Upravo takvo, na prvi pogled nezanimljivo okružje, postaje carstvo slobodne i smiono-pustolovne dječje igre te izvor neočekivanih opasnosti. U klopci oklopnog vlaka Matošec majstorski razvija radnju i postiže izvanrednu napetost i dinamičnost. Ovaj Matošecov roman objavljen je prvi put 1959. Godine.

Vrsta djela - roman

Mjesto radnje - Cvjetna ulica, željeznički kolodvor

Vrijeme radnje - razdoblje nakon Drugog svjetskog rata

Roman Posada oklopnog vlaka Milivoja Matošeca pripada avanturističko-akcijskom realističnom romanu koji govori o životu djece, njihovim zgodama i nezgodama. Cijela se radnja okreće oko dva društva dječaka (i jedne djevojčice) koji se postavljaju kao međusobni neprijatelji te oko, naravno, oklopnog vlaka. Roman priča o pustolovinama koje se stvaraju unutar obične dječje kvartovske igre, među društvancem djece čiji je jedini cilj zabaviti se za vrijeme dosadnog i toplog ljetnog dana. Dječja igra za njih nije samo kraćenje vremena, već smisao cijelog života. Ono što se događa među djecom u to životno vrijeme. oblikuje ih za čitav život. Ne samo da se uče socijalizaciji i međusobnim odnosima, već neprilike koje se oko njih stvore, uče ih pronalaženju rješenja, snalaženju i timskom radu. Čak i neprijatelji koje djeca prirodno stvaraju, uče ih kako se nositi sa strahom, eventualnim batinama i pronalaženju hrabrosti u sebi. Odraslima se dječja igra čini bedastom i nepotrebnom, ali djeci je ona priprema za daljnji život. Upadanjem u probleme se jačaju, pa čak i onda kada ih roditelji zbog toga kazne. Ovaj roman jasno pokazuje kako u svijetu djece, onom koji se odvija bez prisutnosti roditelja, uvijek vlada zakon jačega. Jači su najčešće i hrabriji, a ta kombinacija stvara vođe. Također primjećujemo i koliko je teško biti autsajder – netko tko nikome ne pripada. Takvi moraju biti posebno hrabri i mudri da bi pronašli svoje mjesto među već oformljenom ekipom djece.

Ovo samo potvrđuje da je čovjek biće koji stalno traži sebi slične, mjesto kojemu će pripadati i biti prihvaćen, te kako zajednica pojedincu nosi sigurnost i mir. Ovaj je roman nastao u ranoj autorovoj fazi, objavljen prvi put 1959. godine. U posadi oklopnog vlaka, Matošec je, suprotno od "Vlaka u snijegu" Mate Lovraka, pokazao kako kolektivna igra djece iz predgrađa može imati tragične posljedice te da gradska sredina za djecu predstavlja uzbudljiv izazov, ali usporedno leglo neočekivanih opasnosti. Upravo takva sredina postaje carstvo slobodne i smiono - pustolovne dječačke igre. Svojim romanom pisac je izdvojio i pedagošku dimenziju. Želio je upozoriti odrasle, ali i djecu, do kakvih sve neugodnosti i opasnosti može dosegnuti hrabra dječja igra bez nadzora ostalih i pustolovna radoznala narav djece prepuštene slobodi ulice. Ako usporedimo Matošecov izbor žanra i način pripovijedanja s europskim tijekom književnosti za djecu, možemo uočiti da piščevi romani imaju uzor u djelima Ericha Kästnera, Marka Twaina i Ferenca Molnara

Matošec u građenju pojedinih epizoda preuzima način filmskog jezika – pristupačan, izražajno vrlo jednostavan i ponajprije prilagođen zanimanju mladih. Tako prvi kadrovi romana započinju bosim i smeđim nogama, drvenim štapićem kojeg jedan od dječaka preokreće po tlu iz dosade. A zbog te, sasvim obične riječi, društvo je prošlo kroz mnoge avanture.

Roman započinje toplim i suhim ljetnim danom, na zidiću Cvjetne Ulice. Po uzoru na ime ulice, ovo društvo sebe naziva, ili ih drugi običavaju zvati: Cvjetni. Draško, Zoran, Nikica, Ina i Žarko njihovi su članovi i razmišljaju što bi ih moglo zadovoljiti i zaigrati na ovaj dosadan i topao dan. Najednom se Nikica zapita da li je istina da se mačkama ne smiju vezati limene kutije na rep? Društvo čudno reagira na njegovo pitanje. Jedna većina odgovara nezainteresirano, a druga smatra da takve stvari nema smisla ni isprobavati. No, Žarko zatim predlaže da uhvate mačku i saznaju je li to s mačkama istina ili nije. Zatim, govori da to učini najmlađi član družine – Draško.

Nakon povećeg vremena Draškovog nećkanja oko Žarkove preporuke, najednom se začuje tuđi i nepoznat glas u pozadini – "Ja ću uhvatiti mačku." Cvjetni su se na tren uplašili i nisu znali odakle dolazi tako siguran i odlučan glas. Iznad njih stajao je dječak Zlatko. On, kako sam veli, nema svoju ulicu i smatra da će, ako uhvati mačku, iskazati svoje vještine i dobiti mogućnost ulaska u njihovu družinu. No, ne reagiraju svi pozitivno na njegovu odluku/zamolbu, i to uglavnom Nikica. Draško, kao najmlađi i najčudljiviji član njihove skupine reagira s mnogim pitanjima i brani nepoznatog dječaka. No, Zlatko zapravo i nije toliko nepoznat. Naime, on u školi sjedi tri klupe ispred Nikičinog stola, no Nikica tvrdi da ga ne može prepoznati. Nakon što je Ina branila Zlatka i smatrala da je njegovo pridruživanje sasvim u redu, Nikica se i dalje durio.

Draško je izjavljivao drugima nezanimljive činjenice i pitanja, a Žarko preporučio da Zlatko izvede jedan podvig kojim bi dokazao da je dovoljno sposoban da uđe u njihovu družinu. On na to odgovara da se može popeti na stup ili da može hodati na rukama. Svi neugodno ušutiše, a tišinu prekida Nikica uvrjedljivim riječima. Govori da on nije ni za što i da su bili glupi što su uopće htjeli pristati na njegov dolazak. Zlatko tužno pogleda u pod i okreće se u smjeru odakle je došao. Samo po trzanju njegovih ramena moglo se zaključiti da plače. Žarko mu uzvikne da stane i da se vrati društvu; krivi Nikicu koji je konstantno podrugljiv. Na Nikičinu žalost i ljutnju, prihvatili su Zlatka kao člana njihove družbe i on tada napokon pripada jednoj od ulica, Cvjetnoj ulici. Samim ovim činom započinje kulminacija. Nakon što je Zlatko dobio ulogu, dosjeti se što bi on i njegova družina mogli raditi. Spominje oklopni vlak, a ostali ga začuđeno i zainteresirano gledaju. Nikica uzvraća pogrdnim nadimcima, Žarko utišava Draškova čudna pitanja, a Zoran i Ina potiho postrance slušaju. I tako započinje novi korak Cvjetnih; spremni su na polazak prema kolodvoru, prema misterioznom oklopnom vlaku. No, put otpočetka i nije bio toliko lagan.

Ina se konstantno žalila na svoje crvene sandale koje nije htjela zaprljati, a dječaci su zabranili Drašku da pođe s njima jer je premalen. "Sjedi ovdje i čekaj dok ne prođu neka kola" – rekoše mu i on ih razočarano posluša. Posada oklopnog vlaka nestala je iza prvog blagog zavoja, a Draško je ostao sam u opustjeloj, tihoj ulici. Zario je lice u ruke i jecao bez prestanka. Prilazi mu stariji gospodin i pita zašto toliko plače. Draško je, zbunjen i uplakan, govorio sve što mu je palo na pamet bez ikakvih poveznica, a gospodin ga ništa nije razumio. No, ipak ga je uspio utješiti ponekim lijepim riječima, a zatim mu rekao da će moći Drašku dati odgovore koje će razumjeti tek za 5 godina. Draško je mislio čekati sljedeći susret, no nakon njihovog razgovora pobjegao je kući razderavši hlače na ogradi, a majka ga je dočekala ljutita. Svi su osim Ine uzbuđeno hodali prema cilju – kolodvoru. Nije joj bilo jasno da se netko može oduševiti jednom tako nezanimljivom stvari kao što je vlak. Dječaci su joj zadali ulogu bolničarke i smatrala je da upravo iz tog razloga mora otići s njima, i s Nikicom, naravno. Ipak joj je on brat.

Zatim, nakon nekog vremena, Cvjetni čuju čudne zvukove: pad kamenja na pod. No, ne znaju odakle dolaze. To su bili Slijepi. Dječaci iz Slijepe ulice, njihovi 'neprijatelji'. Njihova avantura biva prekidana, Slijepi ih nastavljaju gađati kamenjem i usporavaju ih u njihovoj namjeri. Žarko, kao vođa cvjetnih, zahtjeva pregovaranje s vođom Slijepih – Ivicom. Nakon pomalo agresivnih međusobno uručenih riječi, Ivica nagađa da su se Cvjetni uputili brati jabuke, no Žarko je pametno šutio i rekao mu kako nikada neće saznati kamo idu. Ivičina družba nastavlja gađati svoje suparnike, a Cvjetni su pošli putem odakle su i došli, no skrenuli su u dvorište koje vodi prema kolodvoru – "Oni će misliti da smo se vratili i da nismo napustili Cvjetnu ulicu." Mladen, Zdravko i Ivica tri su dječaka koji brane Slijepu ulicu. I dalje su čekali Cvjetne u zasjedi, no oni se nisu pojavljivali poduže vrijeme. Zatim nailaze na ujaka Simona – starijeg čiku kojeg dječaci nisu prihvatili u početku, no kasnije su tek shvatili koliko je Simon zapravo dobar čovjek. Živio je sam u svojoj kućici, na početku Cvjetne ulice. Upitaju ga je li vidio Cvjetne, no on negativno odgovara.

Nakon nekog vremena Slijepi zaključuju da su ih Cvjetni prevarili i bacaju se u potjeru za njima. Potjera je napredovala ulicom, šuljajući se sasvim blizu ograda, poput vojničke prethodnice koja se približavala neprijateljskim položajima. Nikica, Žarko, Ina, Zoran i Zlatko su napokon na kolodvoru. Ne znaju na kojem je kolosijeku njihov vlak koji uzbuđeno traže. Ina je putem negodovala i htjela kući, nije htjela na kolodvoru još više zaprljati svoje sandale, a Nikica je konstantno sumnjao u cijeli pojam oklopnog vlaka. "Sada tek počinje pravo", rekao je Zoran. "Sve do sada bilo je tek šala!"

Oni osmisle plan kojim će doći do oklopnog vlaka. Žarko i Zlatko se provukoše ispod jednoga vagona i krenu u potragu, a Ina i ostali su ostali čuvati stražu. Čekali su ih pod jednim vagonom, a to im nikako nije bilo ugodno, posebice kad se počeo kretati, a oni su svom srećom uspjeli istrčati prije no što je ubrzao. U međuvremenu Slijepi i dalje tragaju za svojim protivnicima i došli su već u njihovu Cvjetnu ulicu. Prošli su još nekoliko metara, a onda se Ivica zaustavio i rekao da nema smisla ići dalje. Zatim Draško izlazi iz svog dvorišta, a Slijepima je stigao kao naručen. Potrče za njim, a on se baca u bijeg i ubrzo pada na pod. Dječaci ga uhvate i prijete mu udarcima kako bi im Draško rekao kamo su se njegovi prijatelji uputili. No, iako on ne zna mnogo o tome kamo su se oni zaista uputili, na njihovo pitanje odgovara: "Svi su u oklopu." I ono najbitnije, da ga nisu htjeli povesti sa sobom. Od trenutka kada je Draško pao na tlo, postaje njihov zarobljenik. Pognuo je glavu i pogled mu je pao na željezni poklopac uličnog kanala koji se nalazio pred njim, a zatim prstom pokazao u njega. "Tamo su unutra.", reče. Slijepi se odluče uputiti u kanal ispod poklopca. Žarko i Zlatko su oprezno hodali iza vlakova, pritom pazeći na željezničare i skretničare. Žarku je hodanja preko glave i počinje odustajati, no netom nakon njegovog tužakanja, nailaze na slavni oklopni vlak.

Čim su čuli nepoznate zvukove i udarce, hitro se zavlače pod vagon i čekaju da željezničari prođu. Neko vrijeme slušaju ratne priče dvaju radnika, a zatim se podižu s tla i hodaju prema svojoj vojsci, ne bi li im pokazali put prema njihovom oklopnom vlaku. Dok su oni tumarali po misterioznom kolodvoru, Slijepi su uvjereno pokušali ući u kanal tražeći ih. Dječaci prijete Drašku i govore mu kako su Cvjetni loše odlučili kada su postavili Draška da im čuva stražu. Zatim on na kraju ulice primjećuje ujaka Simona i govori kako mu sada više ništa ne mogu. Simon se na njihove riječi smije i govori im kako bi najbolje trebali odgoditi svoju potjeru za sutra, no Slijepi se ne slažu s njime. Draško pokušava pokazati ujaku da ga drže kao taoca, no ne uspijeva, a zatim Slijepi napokon uspijevaju podići poklopac kanala. Ulaze u nj, a Draško ostaje gore. Nijedan od njih nije se usudio pogledati gore, prema otvoru nad kojim su se još uvijek njihale bose Draškove nožice. Zatim se počinju pitat jesu li Cvjetni uopće ušli u ovaj kanal. Odluče upitati Draška, no on ih je nekoliko puta pokušao uvjeriti da je priča o kanalu izmišljena. Dječaci su mu počeli prijetiti i Draško je na svako njihovo pitanje odgovarao "Ne znam".

Najednom jedan od dječaka uzviče glasno i govori kako ga je štakor ugrizao, Draško se na samu tu pomisao uplaši i od straha se sakrio iza podignutog poklopca kanala i uhvatio se za nj objema rukama. Snažno se otisnuo za poklopac i potrčao, a zatim je poklopac pao i čvrsto prionuo uz otvor. Ivica, Zdravko i Mladen bili su zatvoreni. U međuvremenu vojska Cvjetnih dospijeva do oklopnog vlaka i zainteresirano ulaze u njegove mračne odaje. Saznaju da se vlak nekada zvao P-415. P je početno slovo za "Pancercug" koja na njemačkom znači oklopni vlak. Ovim je vlakom zapovijedao njemački potpukovnik Emerick von Brandt. Oklopni je vlak imao četiri potpuno jednaka vagona i lokomotiva se nalazila u sredini vlaka. Vagon u kojem su djeca bila, bio je komandno mjesto potpukovnika Emericka von Brandta. Žarko i Ivica se po nebrojeni put počinju prepirati, a Ina ponovo razmišlja o odustajanju. No, najbitnije je što oklopni vlak P-415 dobiva novu posadu. Draško je trčao i plakao putem. Hitao je kući, no zapravo je shvatio da bi mu bolje bilo da krene u potragu za Cvjetnima. Ni sam ne zna kako je prešao preko tračnica glavne pruge. Pred njim nalazila se cijela šuma kotača koja se protezala sve do posljednjeg kolosijeka. Stigao je do kraja vlaka, prešao preko nekoliko kolosijeka i našao se baš pred onom skretničarskom kućicom koju su Zoran i ostali tako spretno zaobišli. Tamo se nalazio i skretničar koji ga i nije baš ljubazno dočekao. Draško mu zbunjeno pokuša reći da traži svoje prijatelje, spominje Slijepe i Cvjetne i poklopac i Simona, no ovaj ga baš ništa nije razumio.

Govori mu da se ne vraća ovdje i da on nema vremena za takve stvari. Draško se ponovo ražalostio nad sobom. Posada oklopnog vlaka razmišlja o njihovom novom zapovjedniku. Zoran i Nikica se ponovo prepiru, a sada o tome tko bi trebao zapovijedati ovim slavnim P-415. Nikica bahato govori da će on to uraditi i prijetnjama govori da će baciti bombu, koja zapravo ne postoji. Svi odluče napustiti vagon, no Nikica zalupi vratima, a zatim svi tek kasnije shvate da se ona više uopće ne mogu otvoriti. Svi se uplaše i počnu potiho plakati i jecati, govoreći da neće nikada odavde izaći i da će umrijeti u ovom vlaku. Zatim, kao da je cijeli vagon oživio i nešto je pod njihovim nogama zaškripalo. Vlak je krenuo. U međuvremenu ujak Simon slučajno prolazi putem kamo su se Slijepi uputili i ušli pod poklopac. Lupali su svom snagom, a on ih je, na veliko čudo, uspio čuti.

Starac je podignuo poklopac, a zatim izviri par čupavih i uplakanih glava. Živio ujak Simon! Sada je svima na pameti pronaći Cvjetne, no tražili su ih u kanalu u kojem su Slijepi zapeli. Nitko nije bio svjestan da se oni zapravo nalaze u jurećem oklopnom vlaku, a ne u zagušljivom i tamnom kanalu. Kraj poklopca se nedugo nakon oslobađanja Slijepih okupila cijela Cvjetna ulica i nitko nije ništa razumio. Pozvali su vatrogasce, a neki su krenuli prema kanalu, u potrazi za Cvjetnima. Nitko nije znao gdje je Draško, a maleno i zbunjeno stvorenje nesvjesno je znalo sve o avanturi oklopnog vlaka. Zatim ga vide na kraju ulice, majka ga čvrsto uhvati u naručje. Ispituju ga i on napokon priznaje da Cvjetni nisu u kanalu, a ostali zaključuju da je Draško, pritom misleći na poklopac, zapravo govorio o oklopnom vlaku. I tako se uputiše prema kolodvoru, cijela Cvjetna ulica i Slijepi s njima. Razgovaraju sa skretničarom koji je nekoliko sati prije razgovarao s malim Draškom. Opet je neljubazan i nije od velike pomoći. Posada oklopnog vlaka gubi svaku nadu, razmišljaju o smrti i svojim roditeljima. Plaču, međusobno se svađaju i predbacuju svakakve komentare. Nisu svjesni činjenice da ih cijela njihova ulica traži. No, nakon mučnog, brzog i strašnog putovanja njihovog vlaka, on odjednom zastaje i začuje se veliko škripanje. U njima se probudi velika nada, no nemaju pojma gdje su.

Nedugo nakon stanke vlaka, on se ponovo pokreće, no sada u suprotnu stranu – odakle su i došli! Jedino čega su se trenutno bojali je sudar i ponovo – smrt. Vagon drhti, ljulja se, kao da je pred njim zapreka koja ga nastoji zaustaviti. Svi pomisle na sudar i govore o skakanju kroz maleni otvor koji su prekasno otkrili. Vlak se kretao sve brže. Ponovo se svađaju i prepiru oko njihove smrti i glupoće prilikom ulaska u ovaj vlak. Najednom ih prekida zvižduk lokomotive, ovog puta sasvim bliz i jasan. Svi se priljubiše uz pod i čekaju sudar. Roditelji u daljini ugledaju čudan vlak koji je pred sobom gurala zadimljena lokomotiva. Skretničar odgovara na njihova pitanja da je oklopni vlak bio na jednom od sporednih kolosijeka. Sada ga priključuju kompoziciji koja odlazi za jedan sat. Upućen je u ljevaonicu. Vlak je dolazio sve bliže, a skretničar je uzalud vikao iz sveg glasa da se ljudi maknu s pruge. Iako su Cvjetni u strahu očekivali sudar i svoju smrt, to se nije dogodilo. Skretničar otvara vrata velikom i tvrdom polugom, a Cvjetni prestrašeno izlaze iz tamnog i užarenog vagona. Taj je vlak stvoren da donosi nesreću, razmišljao je ujak Simon. Uvijek je nanosio ljudima samo zlo.

I sada, baš pred svoju smrt, umalo što nije skrivio još jedan težak zločin. Dječaci i djevojčica odluče zaboraviti na sve strahote koje su doživjeli u vlaku. Ina ostavlja uništene sandale, a jedina trenutna destinacija bila im je – Cvjetna ulica.

Likovi - Cvjetni (Nikica, Ina, Zoran, Zlatko, Draško, Žarko), Slijepi (Ivica, Mladen, Zdravko), Simon, roditelji dječaka, skretničar

Zoran – vođa družine Cvjetnih. On je jedan od 'starijih i odraslijih' dječaka i ima glavnu riječ. Razuman je i spreman je poslušati. Ne slaže se i često se prepire s Nikicom. Pametan je i želi da njegova družina dođe do željenog cilja, bez da mu zasmetaju smotani i uporni Slijepi. On je vrsta osoba koja će uvijek dati drugu priliku, kao što je to napravio sa Zlatkom dok su ga primali u svoju družinu i kao što je održavao pozitivne misli i nadu dok su on i njegova družina ostali zatvoreni u oklopnom vlaku.

Ivica – vođa Slijepih. Sa sobom nosi čudnu spravu za koju tvrdi da je opasna i može nanijeti veliku bol. Želi otkriti mjesto i put kojim su Cvjetni krenuli, no ne uspijeva mu. Vrlo je darežljiv s udarcima, posebice prema Drašku. Bez obzira što kroz cijeli roman ne želi dopustiti Cvjetnima da uspiju u onome što su naumili, na kraju ipak odlazi s stanovnicima Cvjetne ulice i pomaže u potrazi za posadom oklopnog vlaka.

Draško – najmlađi lik, pun čuđenja, pitanja, ne razumije mnogo stvari i mnogi polude na njegova besmislena pitanja. Često plače i navikao je na to. Uvijek se osjeća odbačenim jer je najmlađi i ne može raditi ono što stariji rade. Draško je tipičan lik djeteta koje žurno želi odrasti i raditi sve što stariji rade, razumijeti sve što oni govore. Naivan je i sve će učiniti kako mu ne bi bilo dosadno. Knjiga je upravo posvećena malom dječaku po kojemu je i Draško dobio ime.

Simon – starac koji živi sam u svojoj malenoj kućici, na početku Cvjetne ulice. Malen, mršav i pognut zbog jedva vidljive grbe, nije ličio na čovjeka koji je želio društvo. Dječaci su mu rugali na početku, no na kraju oni postaju dobri prijatelji i spašava Slijepe iz kanala. Uvijek ih je s toplim pozdravom dočekivao i smijao se čudnim zgodama dječaka iz Slijepe i Cvjetne ulice.

Autor: M.Š.

__________________________________

Milivoj Matošec je suvremeni hrvatski dječji književnik rođen u Zagrebu 1929. godine gdje je i završio osnovnu školu, gimnaziju i pravni fakultet. Bavio se novinarstvom, bio je suradnik i urednik više časopisa, a radio je i na televiziji. Napisao je brojne priče, romane, radio igre (šezdeset ih je emitirano), scenarije za televizijske emisije, serije i crtane filmove. Najpoznatija djela su mu: Tragom brodskog dnevnika, Kapetan Tornado, Admiralov otok, Veliki skitač, Strah u Ulici lipa i dr. Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Umro je u Zagrebu 1982. godine.

Objavio je petnaest romana od kojih su najpoznatiji: Tragom brodskog dnevnika, Posada oklopnog vlaka, Suvišan u svemiru, Tiki traži neznanca, Kapetan Trnado, Admiralov otok, Putovima gospodina Foga, Veliki skitač, Strah u Ulici lipa, Okuka na zlatnoj rijeci, Dječak sa Sutle, Tri kapetana traže blago, Pustolovina u dimnjaku.

Romani su mu prevedeni na mnoge jezike. Roman Strah u Ulici lipa nagrađen je 1968. godine nagradama Grigor Vitez i Mlado pokolenje, a roman Okuka na zlatnoj rijeci 1974. nagradom Ivana Brlić Mažuranić.

Milivoj Matošeć - Strah u Ulici lipa

Milivoj Matošeć - Tiki traži neznanca