Da sam ptica

Da sam ja ptica, uzdigao bih se visoko i zaplovio bih. Pustio bih vjetar da me nosi. Da odem negdje daleko i ne bih otvarao oči dok ne dodjem na neko mjesto koje je dovoljno daleko od ovog gdje sam sad, gdje se ne vidi čemer i jad, gdje ptice cvrkuću, a ljudi ne kukaju.

Možda i ne bi sletao nigdje gdje god ima ljudi, jer ljudi su oduvijek bili ljubomorni na mene i moju slobodu. Nikada nisu htjeli prihvatiti svoju sudbinu da su oni ljudi i da im nije mjesto u vazduhu. Neću da budem isti ko i ostale price, neću ići na jug. Ići ću tamo gdje ljudska noga ne kroči, ne želim njihove mrvice hljeba, želim slobodu. Otići ću na južni i sjeverni pol samo da više ne gledam ljude, ako treba zaroniću i u dubine postaću ptica riba, naći ću stanište koje ljudi još nisu stigli uništiti, pjevaću glasno svoju pjesmo ako treba samome sebi. Neću pratiti svoje jato niti se nastanjivati na krovu zgrade, dimnjaku kuće... Neću. Ne želim više ljudsko ništa da vidim.

Otići ću na mjesec, probaću, nas još nisu slali tamo, možda tamo nema kiseonika, nije mi ni potreban, potrebna mi je sloboda.