Ko bi mogao opjevati redom sve ljepote divnoga Mostara

Zar se čudiš, srce, što ga ljubim,

Sa ljubavlju sinovskoga žara?

zapisa Derviš-paša Bajezidagić.

Šta napisati o Mostaru nakon ovih zadivljujućih riječi. Šta reći,a time ne pokvariti dojam navedenih stihova. Možda bi najbolje bilo zaćutati. O ljepoti Mostara, bezmalo je napisano sve. Pa o čemu pisati, pitam se. Šta reći, a da već nije rečeno?

Pisat ću o ljubavi. Na obali sam rijeke, martovsko sunce rasulo svoje zrake a na nebu bezbroj malih oblaka pa mu smetaju. Posmatram prizor i učini mi se kao da se oblaci poigravaju sa suncem. Na trenutak ga sakriju,a već sljedećeg trena sunce prospe svoju raskošnu lepezu po cijeloj dolini. Živnu dolina, zacvrkutaše ptice a zelenooka ljepotica veselo zažubori. Dok posmatram i uživam u igri sunca i oblaka, bodrim sunce da sija i da nadjača oblake. Proljeće je. Osjećam ga u zraku, u tek probeharalim trešnjevim granama, u cvrkutu ptica, u žuboru rijeke. Nabujala je od silnih kiša i snijega s obližnjih planina, čas je mutna,a čas smaragdno zelena, svjetlucava, skoro prozirna. Gledam rijeku, gledam sunce. Vidim susret dvoje zaljubljenih. Prigrlilo sunce ljepoticu,a njoj milo. Rasplinula se, toplo joj od njegovih dodira pa se igra. Žubori ljepotica, talasa se, pjeva pjesme ljubavi. A ljubav i život su svud oko nas. Ljubav je u zovu ptice, u letu pčele, u tek procvalim ljubičicama. Ljubav je u meni,dok posmatram život oko sebe. I još dugo sjedim na obali rijeke, tu nadomak kuće moje i razmišljam. U mislima mi davno prohujala mostarska proljeća. U mislima mi odzvanja Grozdanin kikot u vinorodnom Cimu.

Kako bi lijepo bilo da vječno traje proljeće, rekoh i uđoh u toplinu doma. Mjesec zađe za oblake, nesta svjetlosti ja utonuh u san.

Kada čovek prenoći u Mostaru, napisao je Ivo Andrić, nije zvuk ono što ga probudi, nego svetlost. To znam iz iskustva. Svetlost me je dočekala pri dolasku u Mostar, pratila za vreme mog boravka od jutra do večeri, a po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika mog sećanja na Mostar. Uvek mi se činilo da je to što sija nad ovim od prirode povlaštenim gradom, i što prožima sve u njemu, neka naročita svetlost, izuzetna... Uvek sam mislio da sa njom mora da ulaze u čoveka ljubav za život,hrabrost i vedrina... Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svetlosti...

Ne mogu se ni ja nagledati te svjetlosti što sija nad mojim Mostarom, kojoj se divio nobelovac Ivo Andrić u nedozrelim breskvama, crvenim trešnjama, u raspuklom šipku, u smokvama, u nama. Ta svjetlost i mene fascinira. Budim se iz sna majsko sunce obasjalo moj grad,od svjetlosti silne cio grad mi nestvarno izgleda. I zaista je upravu pjesnik kada kaže:

E bi reko da je rajska bašča,

Ko ga vidi u majskome cvatu...

O Mostaru su pisali mnogi znani i nama neznani. Mostar je u pjesmi opjevan. Ali, niko, sa ovih prostora nije pisao tako nadahnuto o Mostaru, o ženi kao Hamza Humo. Za Humu je Mostar i njegova okolica dženet na zemlji, vječito ljeto ljubavi u vinogradu pod suncem, uz cvrkut ptica i žubor rijeke i ženu kao vječitu inspiraciju.

... Bistro i tiho podne je bilo.

U vodu gledale vrbe snene.

Mlaz sunca kao svileno krilo

Ljuljalo se nečujno nad plavom rijekom

I kao san mahao mene.

U taj čas kao da bijela ruka,

Sva svijetla i kao mađijom nekom,

Skida haljinu sa divne žene.  

Za Humu je žena glavna pobuda,s vrha i smisao življenja, objekat žudnje i istovremeno skoro kao čovjekovo prokletstvo, njegova patnja i bol. Sve navedeno prihvatam,ali ne želim i neću da prihvatim da je žena uzrok patnje i boli u čovjeku da mu je skoro prokletstvo. Zašto žena, prokletstvo, kada žena daruje život? Zašto da je žena uzrok patnje i boli kada žena daruje ljubav i sreću? Žena je sestra, majka, supruga. Žena je ta kojoj se pjesme pišu:

Sinoć kad se vratih iz topla hamam,

Prođoh pokraj bašte staroga imama;

Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajaše Emina...  

Ispjevao je mostarski pjesnik Aleksa Šantić prije stotinu i više godina, a Mostar i Mostarci mu se odužiše tako što i danas pjevaju njegove stihove. I to je ljubav, to je Mostar. A Mostar je grad, „gdje rastu zlatni dani i gdje zori smokva"gdje se jubav rađa. Je li tome uzrok hercegovačko nebo ili pod njim užareni kamenjar koji izaziva uvijek čežnju za zelenom oazom, ili sunce nad Mostarom ne znam,ali sam sigurna da je Mostar grad mladosti i ljubavi. Nigdje kao nad Mostarom ne sija sunce. Nigdje kao u Mostaru zore nisu tako zračne, nigdje umilnije bulbul ne pjeva kao u krošnjama mostarskih dudova, dozivajući svoju dragu: ... „Dođi draga, evo nam behara." A kad behar prođe skoro na samom početku mjeseca maja eto i prvih trešanja. I opet se pjesama ori po mostarskim baštama i ponovo bulbul svoju dragu doziva. Na obalama Neretve, u baštama i vinogradima po mostarskim mahalama i uskim sokacima rađa se ljubav. Proljeće u Mostaru rano dođe,ali ne traje dugo. Skoro s prvim trešnjama najčešće dođu i topli dani, s njima i ljeto, i turisti. Dođu iz cijeloga svijeta. I svi dolaze zbog njega, zbog Staroga mosta, naravno jer:

S dvije kule velika ćuprija

Pružila se preko rijeke čarne,

Te sa svojim velebnijem lukom

Pričinja se poput duge šarne.

Cio svijet da obiđeš redom,

Ne bi našo onakova svijeta.

On je majdan darovitih ljudi,

Šeher Mostar ures je svijeta.  

Ispjevao je Derviš-paša Bajezidagić prije više od četiristo godina, u vrijeme kada Derviš–paša nije živio u Mostaru. Još kao dječak je otišao u Carigrad (današnji Istanbul), otuda i njegova ljubav i čežnja za ljepotama grada na Neretvi. Ali, i stine radi, treba reći za sve što je ispjevao kroz navedene stihove vrijedi. Toliko ljubavi i čežnje spram Mostara, bez obzira na svu ljepotu divnoga Mostara mogao je otpjevati samo onaj koji je rođen u Mostaru, ko voli, a očito je da Gazel voli. I kao što Sfet-beg Bašagić kaže:

Jedino slavne pređe narod na srcu čuva,

I kao amanet svet daruje ih potomstvu svom.  

Zato i citiram Bajezidagića, dok pišem esej o Mostaru. Zato sam citirala Hamzu Humu i Aleksu Šantića. Ne smijemo zaboravljati naše slavne „pređe", kako napisa Safet-beg Bašagić,već ih moramo na srcu čuvati i kao sveti amanet ih svome potomstvu davati. To je i naš dug i obaveza. Mnogo je još slavnih i poznatih ličnosti u dugogodišnjoj historiji moga grada bilo,ali ja se odlučih za ove koji su pišući o Mostaru na mene ostavili najjači dojam. I na kraju kako završiti priču o Mostaru o ljubavi u Mostaru i o Mostaru ako ne pričamo o Starom mostu, o tom remek djelu ljudskog stvaralaštva kome se čitav svijet kroz vijekove divi. Ali za ljude koji su ovdje živjeli i proveli djetinjstvo i mladost ili one koji i sada ovdje žive Stari most znači mnogo više od same razglednice. Za Mostarce Stari most je život. Uz Stari se vežu prvi ljubavni sastanci, prvi skok sa Starog se pamti čitav život. Živjeti u Mostaru i Mostarac biti, znači živjeti s Mostarom i uz most. Ispričat ću vam jednu anegdotu. Sjedila dva prijatelja u hladu košćele na domak Staroga mosta i vodili otprilike slijedeći razgovor:

- Ja bih zabranio da se po ovim radnjicama prodaju ikakvi suveniri osim onih na kojima je Stari most i Kujundžiluk, reče prvi.

- I ti ga pretjeruješ,ne može se živjeti samo od Staroga mosta,odgovori mu drugi.

- Može! Evo ja živim gotovo četrdeset godina, crk'o bi da ga ne vidim svaki dan. Završi taj svoju priču i uze fildžan kafe u ruku. Eto to je ljubav i Mostar kakav svi volimo.

Harisa Tinjak i Amina Kljako