Koračamo stazama slobode hrabrih vitezova naše domovine

Sjedimo okupljeni oko stola. Miriše večera. Slatkoćom škaklji naš njuh. "E, baš smo ogladnjeli." Stari dedo se osmjehuje i započinje priču iz rata: - Bilo je teško, nije bilo ni hrane, ni odjeće, ni svjetla, ni vode, ni... Ginulo se na sve strane. Krv, leševi, grobovi, uzdiše dobri dedo. Priča teče kao nepresušna rijeka, a mi nijemo gledamo suzu koja se sliva niz uvehle obraze. Sjeća se saboraca. Sve kršni i hrabri momci. Mnogo ih je izginulo i nećete vjerovati, s puno hrabrosti i ponosa. Znali su zašto ginu. Znali su da to Bosna zaslužuje. Znao je i moj otac da Bosnu treba braniti i odbraniti. Vidio je i osjetio njene blagodati toplih njedara i slobode. No, vidio je i osjetio i pakao rata, dno života i sve nevolje teških dana.

Moja sreća što sam se rodio poslije rata, ali osjećam potrebu i dužnost da jednog dana, ako zatreba, krenem stazama hrabrih vitezova naše domovine.

Blješti kuhinja sjajem mnoštva sijalica, treperi duša srećom i zadovoljstvom što smo eto svi na broju, što živimo pod slobodnim suncem... a moj dedo privodi kraju započetu priču, obraćajući se mome bratu i meni: ,,E, djeco moja, vidite li ova silna groblja - to su temelji slobode naše!" Nešto hladno steže me u grlu. Počeo sam da razmišljam: „Zar u tim grobovima ne počivaju mrtvi? Kako iz tih mračnih i hladnih grobova može da sija sloboda, da se rađa život? Zar smrt i život imaju bilo kakve veze? Zar ta strašna tragedija i sloboda idu ruku pod ruku zajedno, i da li smo mi toliku žrtvu zaslužili od naših predaka ?" U kući tajac, a dedo kao da mi čita misli, glasno će:

- Ako jednoga dana, kada budeš veliki, budeš poštovao žrtve, volio domovinu i budeš spreman da za nju i život daš, znaj da si zaslužio da ideš uzdignute glave ispod slobodnog neba ove napaćene zemlje, da s ponosom izgovaraš imena svojih slavnih predaka i da se dičiš Bosnom.

Te noći sam se dugo okretao u krevetu. Ni oka da sklopim. Večera je bila dobra, čak odlična... dedo pun blagosti, duša od čovjeka - dobar kao kruh. Naša kuća vrvila je od gostiju. Volio sam ovakve situacije. Svi su bili ozbiljni, valjda zbog teške teme koju je nametnuo komšija Enes, a koji je u ratu izgubio dva sina i staroga oca.

Nedostajalo mi je moje društvo. Nije bilo djece, pa sam se uklopio među odrasle. U trenutku mi se učinilo da baš sada moram i ja da odrastem.Ako je to bio makar i dio odrastanja i sazrijevanja - zaista je teško.

Cijelu noć sam sanjao rađanje, umiranje, grobove, tamu, a pred samo svitanje zore mi se učini kao da me probudi jak bljesak sunca koje se rađalo sa istoka.

Sve se uobliči u neki trougao i ja već uveliko budan prepoznadoh granice Bosne.

_________________________________

Koračamo stazama slobode hrabrih vitezova naše domovine

Zima je, prava bosanska. Mraz je drveće uvio u srebro i prošarao sarajevske ulice. Igman, u odori izatkanoj pahuljama, nježnim pogledom miluje Sarajevo. U njegovom podnožju prkosna rijeka Bosna suprotstavlja se zimi koja želi da je zarobi ledenim okovima. Otac i ja koračamo utabanim stazama koje se prepliću, krivudaju i skrivaju po igmanskim šumarcima. Odjednom otac stade i pogleda mezar jednog šehida. Na bijelom mermeru isticala su se zelena slova, a jele su se izdizale visoko kao da žele dohvatiti nebo.Grane su se pod težinom snijega gotovo spustile do zemlje i zagrlile mezar pa je izgledalo kao da ga pokorno čuvaju. I dok smo pomno posmatrali mezar i učili Fatihu, vjetar je fijukao i dizao u zrak snijeg sa drveća. Nastavismo hodati, a otac poče da priča o svojim saborcima i o teškim bitkama na ovoj gordoj planini.

Bio je kraj jula te ratne hiljadu devetsto devedeset i treće godine. Ranjeni Igman jedva je odolijevao agresorskim napadima, ali ipak gordo je stajao i nije htio pokleknuti jer je znao da o njemu ovisi sudbina grada na Miljacki. Enver, Muhamed, Saša i moj otac bili su zajedno u rovu. Oni i još nekoliko stotina „Zmajeva od Bosne" svojim junačkim srcima branili su Bosnu i Hercegovinu od mnogo jačeg i do zuba naoružanog neprijatelja. Tih nekoliko dana vodile su se žestoke borbe. Krv naših vitezova natapala je bosansku zemlju iz koje je rasla nada za skorom slobodom. Ginulo se bez ijednog krika, šutke sa blagim osmijehom. U noći sa 31. jula na 1. august agresor je počeo sa intenzivnim napadima. Ta se noć duboko urezala u očevo sjećanje. I dok su se crni oblaci nadvili nad Sarajevom, plačući za poginulim herojima, Igman je herojski odolijevao žestokim neprijateljskim udarima. Otac se prisjeti Muhameda, jednog od najboljih boraca na Igmanu. Bio je neustrašiv i pouzdan borac, tako da je i ostalima ulijevao povjerenje. Otac ga je izuzetno cijenio i često spominjao.

Razgovor nam prekide jedan veoma visok, sjedokos čovjek. Prilazeći nam, smješkao se, dok su mu biserno bijeli zubi provirivali između tankih usana. Iz guste sijede kose provirivala je poneka crna vlas, dok su mu se u nebesko plavim očima ogledale vite jele. Nad tim očima nadvile su se tamne guste obrve koje su davale njegovom licu tvrdi čelični izraz. To je bio Saša, očev ratni prijatelj. Pozdravio se sa mojim ocem, a mene je blago pomilovao po kosi. Nastavili smo šetati stazom, a ja sam se pretvorio u uho slušajući razgovor o njihovim ratnim podvizima. Igmansko sunce je svoje sjajne zrake toplo spuštalo na staze slobode hrabrih vitezova po kojima eto i ja ponosno koračam. Iako još mali, itekako osjećam miris slobode koju ću nastaviti čuvati svim svojim bićem.

__________________________________

Koračamo stazama slobode hrabrih vitezova naše domovine

Kad sam ušla u sobu, Meliha ga je molila: - Ahmede, nemoj ići! Tako ti Boga, nemoj!
Na licu sam mu pročitala bol, tugu i strah. Nije lako izići iz kuće. Zapravo, to nije kuća, to je bio podrum. Moja kćerka, Meliha, bila je u devetom mjesecu. Trudnica, a rat je. Ni Ahmedu nije bilo lako, oboje sam ih razumjela.

On je pogleda u oči, skupi svu snagu i reče: - Ja bih ostao. Znaš to, ali ako ne izađem, ko će vas braniti? Kakvu budućnost će imati naše dijete?", poljubi je u čelo i ode.

Sjela sam pored nje, ona me zagrli i suze se počeše slijevati niz mršave obraze.

- Nemoj plakati, bona, nasmij se! Sve će biti dobro. Pazi na dijete. Znam da je teško, pa Meho je bio još onog rata vojnik. I to kakav vojnik! Poginuo je za svoju domovinu, za tebe, za mene, tješila sam je do kasno u noć, sve dok nije zaspala na mom krilu...

Faruk, naš komšija je išao zajedno sa Ahmedom na Treskavicu. On mi je ispričao šta je bilo gore. Trećeg dana su Ahmed i on išli u izviđanje u blizini nekog sela. Kada su prolazili, Faruk je vidio ženu, dijete i kravu na livadi. Čuvali su kravu dok pase. Faruk je bio nanišanio na njih. Bili su tuđi, htio je da ih ubije, ali Ahmed mu nije dao. Napao ga je, rekao mu: - Pa kako možeš na njih pucati?! Nisu ti ništa uradili. Zar ih moraš ubiti ako nisu naši?! Kada mi je prvi put pričao, Faruk nije znao zašto se Ahmed toliko uzrujao.

Sada je oženjen, ima dva sina. Faruk sada razumije da su ta žena i dijete smisao nečijeg života. Nije važno čijeg. Drago mu je što ga je Ahmed spriječio. Kaže – dok su bili na Treskavici, Ahmed je stalno pričao o Melihi. Jedva je čekao da je vidi, pretpostavljao je da se Meliha već porodila. I bio je upravu.

Emina je stigla ranije. Sjećam se kao da je jučer bilo. Sve žene iz podruma su stajale oko Melihe. Ona je ležala na nekom starom madracu. Hvala Bogu da je komšinica Senada medicinsku završila. Pošto su trudnički bolovi počeli ranije, nismo doktora mogli pozvati, a do bolnice se ne smije, granate padaju. "Ruže" su prošarale sve u blizini.

Cijelu noć su trudovi trajali, ali nam se ujutro osmjehnula zdrava curica. Ime Emina je dobila po Ahmedovoj rahmetli majci. Sljedećih dana su komšije dale nešto hrane, da nam Emina bude dobro, a i stanje napolju se popravilo. Samo, Ahmeda nije bilo.

Devet dana ga nije bilo. Meliha je bila ponosna na kćerku, ali znam da se bojala, i ja sam se bojala. Meliha je deveti dan dočekala kod malog podrumskog prozora. Javili su da je grupa naših boraca bila na putu. Nadala se da je Ahmed jedan od njih.

U zoru ona vidje kroz prozor da se grupa ljudi spušta niz brežuljak. Srce joj jače zalupa, sva je bila napeta. Pitala se da li je Ahmed među njima. Kako su se približavali, ona se sve više naprezala da prepozna lice voljenog. Među glavama ona ugleda Ahmeda. Kada je zaustila da vrisne od sreće, zatresla se kuća. Jak prasak se čuo. Granata je pala. Kroz prozor je pogledom tražila Ahmeda, grupu ljudi koja je do malo prije stajala tako blizu - tako živa. Kada je pogledala prema mjestu gdje su stajali, ugleda prizor koji joj srce stegnu. Krv u venama zaledi. Granata je tačno pala na borce. Sada se tu nalazila ogromna "ruža" koju je granata napravila. Meliha izgubi svijest.

Nerado se sjećam tog dana. Nas tri: Emina, Meliha i ja smo dobro. Emina prava cura, krenula u srednju školu. Svaki dan je vidim kako ide pored one "ruže". Korača stazom slobode hrabrog viteza njenog rahmetli oca.

__________________________________

Oči vojnika

Oktobar, 1993. godina.

Trčimo kroz šumu. Mrkli je mrak, nema više od 11 sati. Evo, već 20 minuta kako se ne čuje nijedan pucanj.

Usporavamo polahko. Ja sam na samom vrhu kolone, ispred mene sporim tromim koracima ide čovjek, kojeg smo zvali samo - vojnik. Poskliznuo se nekoliko puta, lišće je mokro, nije jednostavno trčati po jesenjem prostiraču. Posmatrao sam tog čovjeka. Pokušavao sam shvatiti šta je to toliko tajanstveno, toliko posebno u njemu, pa svi samo u njega gledaju. Svi samo od njega očekuju pravi odgovor u svakoj situaciji.

Bio je dosta visok, krupan u tamnim pantalonama i dugom crnom kaputu, istina izgledao je nekako dostojanstveno, ponosno. Oružje nije imao. Jedina stvar sa predznakom vojnički bile su njegove čizme i to je upravo ono što ga je odvajalo od svih nas. Bio je jedini vojnik među nama. Naše svjetlo, naš jedini spas. Kad god bismo stali da predahnemo, svi su gledali u njega s vječitim znakom pitanja iznad čela. Samo od njega smo uvijek očekivali da ée reći nešto pametno.

l mjesecima poslije zvao sam ga samo - vojnik. Da li zbog nekog strahopoštovanja ili čega veé drugog, nikada ga ne upitah za ime.

Jesen je, grane gole pa se jasno vidi zvjezdano nebo. Hladnoéa se uvlači u kosti, bit će hladna zima. Cupkam u mjestu nastojeći dovesti koju kap krvi u prste, ruke koje više gotovo da ne osjećam. Tišina je, jedna od rijetkih mirnih noći ove godine, ali sna, kao u inat, nema.

Maj, 1994.

Sunce tek izašlo, rano majsko jutro. Stojim vani, ispred kuće u nekom selu na Bjelašnici. Tu boravim već 16. dan. Stojim sam, pogleda filmski usmjerenog u vrh planine. Za trenutak mi se čak učinilo da sam u kući u mom Sarajevu. Tako želim da mi opet bude mrsko ustati rano ujutro da idem u školu. Želim da me mama čeka popodne, a ja da je pitam uvijek ono isto pitanje, šta ima da se jede.

Prisjećam se naših fudbalskih derbija, ulica protiv ulice.

- Mali!

Naglo sam se vratio u stvarnost. Čuo sam glas koji nije bio od mojih ljudi. Već sam izgubio tlo pod nogama. Pokušavam savladati strah, ali ne znam šta da uradim. Čvrsto držim nož u desnoj ruci - jedino oružje koje sam imao.

Ništa se ne čuje nekoliko sekundi, pomišljam da sanjam. A, opat čekam na njegov sljedeći potez, ne mičem nijedan dio svog tjela, ali spreman da udarim brzo i snažno, i neočekivano. Spreman da ubijem u borbi za vlastiti život.

- Mirza!

lzgovorio je to s nekom neobjašnjivom nježnošću. O, Bože, koliki je teret spao s leđa kad je izgovorio moje ime. Okrećem se polahko, i dalje držim nož u ruci, a vidim da mi čita strah u očima. I dalje ne znam ko je.

Blago mi se nasmiješio. Sada ja s osmijehom od uha do uha gledam onog istog vojnika kojeg sam sreo prije pola godine. Takvo lice, takva osoba se ne zaboravlja. Pogledam njegovu ruku, cijelu umotanu zavojima, ali brzo skrećem pogled. Gledam ga onim istim očima punim poštovanja, s blaženim izrazom zahvalnosti što smo obojica živi nakom ovog susreta.

Ne skidajući osmijeh s lica, nazovem mu selam, a on me jednako hladno gleda, kao prvi put. Sjedimo tako desetak minuta, obasjani blagom sunčevom svjetlošću. Pokušavam da uhvatim njegov pogled, da ga bez ijedne riječi pitam za razlog dolaska.

On je samo gledao negdje u daljinu, s kamenim izrazom lica. Posmatramo obojica planinsku udolinu. Negdje u daljini ocrtava se šuma, sve zeleno, nebo vedro - idilična slika. Na trenutak zaboravim na vrijeme.

On naglo usmjeri pogled u moje oči, sa nekim tugaljivim izrazom saosjećanja. Izgovorio je samo jednu jedinu riječi:
- Amir...

Bilo je dovoljno, bilo je i previše. Okrenuo je glavu opet ka dolini.

Čudni su to trenuci kad ti cijeli život u epizodama prođe ispred očiju. U tim kratkim insertima pronađeš toliko razloga za život, toliko lijepih uspomena - uspomena koje bole. Sjetiš se toliko svađa u kojima ne bi učestvovao, jer iz ove perspektive bezazlenost razloga postaje smiješna. Sjetiš se toliko sunčevih izlazaka kojima bi se radovao... previše...

Knedla u grlu me vratila u stvarnost, gušio me taj osjećaj gorčine, bijesa, bola. Obuzeo me onaj inat. Ali, kako reći majci da je izgubila jednog sina, a da drugi uzima pušku u ruke. Kako joj reći da njeno, sad jedino dijete, šesnaestogodišnji mladić, odlazi na put smrti, na jedini put slobode. Po svaku cijenu je željela svog dječaka zadržati kod kuće, mene koji ni osnovnu školu nisam završio. Mene koji sam znao samo za bol, samo za smrt. Mene - dječaka kojem toliko nedostaju prijatelji, dječaka sa neostvarenom željom da zaigra za "Željine'' mlađe kategorije.

Ali, to dijete više se ne igra žmire. Njega ne zanima vožnja biciklom.

Sada držim pušku u ruci, držim je čvrsto, strah me da će mi je neko uzeti. Ispraćam majku pogledom. A ona, suznih očiju, stoji na kućnom pragu, gleda u mene, očekuje svakog trenutka da ću odustati. Nada se tome.

Šutimo oboje. Toliko joj želim obećati da ću se vratiti, ali ne smijem. Okrenem se naglo. Krenem naprijed ne izgovorivši nijednu riječ.

Ne osvrćem se. Više nikada...

Novembar, 2010.

Sjedim na praznim tribinama Grbavice. Gledam u zeleni travnjak, a cigareta mi dogorijeva u ruci. Ruke mi drhte, ne.uspijevam ih spriječiti u tome. Zamišljam sebe u plavo-bijelom dresu, čekam samo zvižduk sudije da krenem sa centra.

A onda sliku dječačke utakmice zamijeni, izbrisa fijuk metka, metka kojeg nema. Vidim one majčine suzne oči, njen molećivi pogled, vidim majku koje nema...

Suza pade na onu cigaretu. S osjećajem gađenja bacim je ispred sebe...

Prolazim gradom, hodam bez ikakvog cilja. Slušam zvuk tramvaja u daljini, slušam smijeh djece, prolazim kroz park, izgleda... Slušam, a ne čujem.

Gledam u Miljacku, gledam proticanje vremena. Osvrćem se oko sebe.

Otrgnuto djetinjstvo, bez majke, bez brata... gledam. Gledam u razlog, u cilj borbe.

Gledam pobjedi u oči.

I opet bih ostao ovdje, opet bih se borio do posljednjeg daha, jer osjećam slobodu u svakom djeliću svoga bića.

Niko ne može očima vojnika posmatrati proticanje vremena, osim njih samih. I niko ne zna kako je gledati smrti u oči, osim njih samih. Kako je boriti se s njom, protiv nje...

Kako gledati najmilije na samrti, njihov odlazak na bolji svijet (tako kažu).

Kako reći majci da je izgubila jedinog sina, kako je pogledati u oči, a znaš da ste zajedno krenuli, a samo se ti vraćaš. To zna vojnik!

Ali, kako boli gledati to ubijanje vlastitog naroda, iz generacije u generaciju, svim mogućim sredstvima, to znamo svi mi. To znamo svi mi koji nikada nećemo dopustiti da se to ikada ponovi.

__________________________________

Koračamo stazama slobode hrabrih vitezova naše domovine

Koračam polahko. Crveno i žuto lišće prekriva put. Sve je nekako tužno i tiho. Gledam. Pogledom tražim bilo šta, neki znak života. Ničega nema. Sama sam, sama na ovom svijetu. Hodam i put biva svakim korakom sve mračniji, a ono što me čeka sve nepredvidljivije. Razmišljam o sudbini. Ne smijem dalje. Strah me je. Šta ako je tamo kraj, šta ako iza sveg tog mraka nema ništa...? Šta ako više nije sigurno?

Čujem nešto. Neko zove, neko traži pomoć. Da li da krenem ka glasu, zapitah se. Nisam vidjela pomoć na vidiku, nisam vidjela nikoga, nisam mogla vidjeti ni sebe u tom mraku. Osjetih hladnoću i mokrinu. Shvatih da sam stala u lokvu. Povukoh nogu. Opet onaj glas. Šta mogu? Ne smijem zanemariti to. Jednostavno ne, možda mogu nekome pomoći...

Sudeći po svemu, nalazila sam se sama usred noći. Osjetih bol na ramenu. Torba koju sam držala bivala je sve teža i teža. Uzeh je i izvadih iz nje olovku i bilježnicu. Otvaram stare korice, već dobro uništene, ali mogu poslužiti. Pišem novi datum - 25. oktobar 1994. godine. Nisam znala sta da napišem, pa napisah samo: - Sama sam. Strah me je. Ne vidim kraja... Spakovah sve natrag u torbu i uspravih se.

Krenuh ka glasu. Plašim se šta mogu ugledati, ali svejedno ubrzavam korake. Idem sve brže i brže, olovka u torbi brzo udara u staru metalnu pernicu u koju sam je stavila. Pravi neugodnu buku, ali svejedno draže mi je i to od nepredvidljive tišine. Vidjeh nekoga. Leži. Strah me je... Može biti bilo ko, ili bilo šta. Ipak, prilazim i saginjem se. To je čovjek. U uniformi koja je sva pocijepana. Prestravljeno sam gledala u njega. Bio je ranjen. Nisam znala šta da kažem. On me pogleda i prošaputa: - Nije ništa strašno, ne brini se, idi dalje. Nisam mogla ništa reći. Osjećala sam se tako bespomoćno, oči su mi se punile suzama. Nisam mogla učiniti ništa, nisam mogla pomoći čovjeku koji je ležao nepomično ispred mene. - Idi dalje, ponovi on, ne možeš ništa učiniti. Bit ću ja dobro.

Pucanj. Trznuh se i prigušeno vrisnuh. Pogledah u onog čovjeka. Kao da mi je očima pokušavao reći da bježim. Osvrnuh se oko sebe. Ne vidim ništa. Krenuh brzim koracima u nekom pravcu. Nisam znala kuda, samo sam koračala. Osvrnula sam se nekoliko puta, čovjeka više nisam vidjela. Nisam se osjećala dobro. Otišla sam, pobjegla, a on je ostao. Bio je povrijeđen, ali je ostao jer nije želio mene usporiti. Oni uvijek ostaju. Oni su vojnici. Oni su ti koji ponosno i pravo stoje svakog trenutka.

Još jedan pucanj. Probudih se. Na kauču sam. Ležim. Na televiziji je emisija o ratu. Polahko ustadoh. Nisam se osjećala odmorno. Gledam kroz prozor. Sve je tako lijepo. Sunce izlazi. Uživam u svom tom svjetlu. S osmijehom izađoh iz kuće. Išla sam veselo prema klupi u parku. Sve oko mene je bilo tako živo, intenzivne boje su me okruživale. Sjedoh na klupu. Gledam u prolaznike... Ti ljudi se smiju. Sretni su. Prolaze pored mene i upute mi poneki topli osmijeh. Bila sam sretna. Osjećala sam se nekako ispunjeno i zadovoljno. Vjetrovka nije bila dovoljna zaštita od hladnoće, pa odlučih požuriti. Uzeh bilježnicu i, otvarajući je, pogledah ponovo ka suncu na nebu. To sunce je zaista zavaravalo, jer je dan bio poprilično hladan. Nisam vidjela kraja onome što se pružalo niz stazu ispred mene.

Napisah datum na novi list svoje bijele bilježnice. 25. oktobar 2010. godine. Onda napisah ove riječi; - Danas je vrlo lijep dan. Sretna sam. Osjećam se sigurno tu gdje sam sad. Zatvorivši bilježnicu, veselim koracima potrčah kući. Osvrnuh se na pragu. Samo jedan osvrt na sve mogućnosti koje me čekaju u životu. Samo jedan osvrt kao znak zahvale onima koji su se davno pobrinuli da se danas osjećam ovako slobodno i sretno. Hvala im, od srca im hvala...

_________________________________

Koračamo stazama slobode hrabrih sinova naše domovine

Sloboda, puna slobode je san.
San, kome ponajčešće nije suđeno da se ostvari,
ali jadan je svaki onaj koji ga nikad nije sanjao.  

Ivo Andrić

Rođeni smo u ratu, ali ne znamo kako je bilo živjeti u ratu. Toga se ne sjećamo, ali dobro znamo kako je živjeti u miru. Živjeti u slobodi, znači li to i ne razmišljati o njoj?! Rođeni u slobodi, umrli u ratu ... hiljade hrabrih sinova ove zemlje. Oni su znali kako je živjeti u slobodi, ali mi ne znamo kako je umrijeti za nju!

Odrastamo u domovini koja, ranjena i bolna, ponosno pruža korak da stigne vrijeme; u domovini u kojoj spomen-ploče na najprometnijim mjestima podsjećaju na one koji su tu zaustavljeni. U mojoj domovini majke traže kosti svojih sinova.

Jesen na Kovačima... Bijele se nišani u nedjeljnom jutru rane jeseni. Vjetar se poigrava lišćem, podiže ga i spušta oko bijelih nišana. Lišće šumi i pleše na vjetru neki čudni ples, prije no što padne i postane prah. Crne grane, ružne i zlokobne, mašu svojim rukama... Tako je svake jeseni. Sve nastaje i nestaje, tu pred našim očima. Sve se razbuktava, da bi se pretvorilo u prah... rađa se i nestaje. U toj sveopćoj prolaznosti bijele se nišani na Kovačima, bijeli, tihi i opominjući.

Tu, na stazama u tišini, dok staračka ruka miluje bijeli kamen, sve je okamenjeno.

Život! Ta bujna i rascvjetala snaga vodi nas svojim putevima i stazama. Sanjati o slobodi u slobodi - sanjati nedosanjan san najhrabrijih sinova domovine. Dosanjati njihove snove želimo i moramo. Ponajprije zbog njih, ali i zbog nas.