Ljubav na prvi pogled

Ponovno se okrećem i gledam blijedo lice osobe koju sam zavoljela više od života. Zamišljen je, vidim to po odsutnim crnim očima, zadubljen je u neki svoj svijet. Drug iz klupe mu šapuće nešto. Licem osobe koju nikad neću nazvati svojom preletio je osmijeh. I mojim takođe, bila je to podsvjesna reakcija na koju sam ove 4 godine navikla.

Graja je na času. I ja tonem u neki svoj svijet i tu pronalazim uspomene na njega. Od trenutka kada sam ga prvi put vidjela pa do tih rijetkih pojedinosti koje su me vezale za njega. Već 4 godine idemo zajedno u razred a ni riječi progovorile nismo. Ponovno se okrećem, kao suncokret ka svom suncu. Sjećam se dana kada sam ga prvi put vidjela, upravo su me njegove tužne oči osvojile. Drugačiji je od ostalih momaka iz razreda kako po izgledu tako i po ponašanju. Ima gustu svijetlosmeđu kosu, blijed ten, mršavu figuru i lice koje kao da su vajali grčki kipari. Na licu su najizraženije te blijede jagodice te izratito simetričan nos.Usne su mu blijede ,tanke a najljepše su kada se izviju u osmjeh koji toliko volim.

Vrlo guste, crne obrve skrivaju oči o kojima bih mogla vječno pisati. U školi je miran, tih povučen i lijen do bola, nezainteresovan za bilo kakav oblik rada. Izvan škole je druga priča, veseo, drag, zanmiljiv. Glasna opomena profesora me prenula iz sanjarenja. Uskoro će i matura, nada da ćemo biti išta više od kolega davno je nestala, ali to ne umanjuje činjenicu da ga volim, da je uspomenama na njega obilježeno moje školovanje. U graju tuđih glasova do mene dopire najljepši zvuk na svijetu, zvuk njegova osmijeha. Okrećem se, pogledi nam se na kratko susreću. Sreća i bol se isprepliću, a bol ipak uspijeva pobijediti. Sjećam se bola koji je preživio i Bogu šaljem tihu, poniznu molbu "Čuvaj ga, neka bude sretan". Uz tu molbu i tihi uzdah se ispreplela sva bol, sva sreća, sva ljubav koju sam sposobna osjetiti. Zvoni za kraj nastave.

Konačno idem kući. Na kratko zastajem i pogledom pratim moju srednjoškolsku ljubav. Idem žurnim korakom kući i razmišljam o tome kako nestaje ovo vrijeme koje i nije moje, koje i nije posebno, ali u ovom vremenu, u ovom gradu, u ovoj školi, zapečaćeno je sjećanje na jednu dječiju, predivnu, neostvarenu ljubav. Bilo je to istinito ispovijedanje o jednoj neostvarenoj ljubavi, o kojoj se ima mnogo još toga reći ali ostat će neodrečeno. Bila je ovo ispovijest o ljubavi, uživo iz školskih klupa.

Napisala Medina