Mirela Biković - Ja sam tvoja slaba tačka

Ulazim u prostranu prostoriju najdražeg mjesta u gradu, a pogledi nam se sreću, žar u očima se pali, a strast tinja u nama. Sve iz jednog pogleda. Iz jednog na izgled bezopasnog pogleda, rađa se nešto što mijenja tvoj i moj život. Rađa se želja za zabranjenim voćem, želja za riskantnom ljubavlju koja će koštati i tebe i mene više nego što smo i mogli naslutiti, iz tog jednog pogleda.

Okrećem glavu, skrećući pogled sa tvoga lica, sa tog savršenstva, koje u meni budi uzbuđenje. Pokušavam te dozvati, jer ne želim da završi ovo što imamo, a nemamo, ali moje usne uspiju samo oblikovati slova tvoga imena, bez glasa. Nijema sam, jer pred tobom, pred tvojom pojavom ja gubim sva čula i sve moći koje mi obični smrtnici posjedujemo. Pred tobom sam bespomoćna, žudim da me spasiš ovog pakla koji proživljavam odvojena od tebe. Tih par metara koji nas sada dijele meni predstavljaju mnogo više, meni predstavljaju granicu koju ne smijem preći ako želim zadržati ovo malo ponosa i samopoštovanja koje imam. Sa tobom ja nemam stida i ne zanima me okolina. Ipak stojim tu ukopana na mjestu, ali čujem tvoje korake, polahko mi se približavaš. Tvoj hod je toliko siguran, ali te odaje nesigurni osmijeh koji mi upućuješ, onako krišom da ga samo ja primjetim, da budem sigurna da ga meni upućuješ. Da si moj! Tužna istina je što si moj samo u trenucima slabosti, koju osjećaš u mojoj blizini. Slabosti koja te izjeda, jer ti nisi moj, nikada to nećeš ni biti, ni ja nisam tvoja. Mi smo dva stranca koja su se našla u pogrešno vrijeme, iskorištavajući činjenicu da su slabi jedno na drugo.

Toliko slabi da činjenica da smo zabranjeni jedno drugome predstavlja samo prazne riječi koje oboje znamo, a uporno prešućujemo, a želiš me . Želiš me samo za sebe, slaba sam, predajem se, iako znam da ipak ja tebe nikad neću imati samo za sebe. Imat ću te na trenutke slabosti, kao što je ovaj. Trenutke kada ni jedno od nas dvoje ne zna kome pripada. Navikama sa drugim osobama, koje uporno nazivamo ljubavlju, ili pripadamo samo sebi i trenutcima slabosti u kojim se jedino osjećamo živo, sretno i zadovoljno? Znamo mi istinu, ali teško se odvojiti od navika, ipak ćemo čitav život ostati slabost jedno drugome i neostvarena želja. Želja koja tinja u nama, u našim pogledima i dodirima koji potvrđuju da postajemo ono što nismo smjeli. Postajemo ovisni jedno o drugome.

"Volim te" polako klizi sa tvojih usana, te riječi u meni bude spokoj, dugo očekivani mir i osjećaj sigurnosti u tvom zagrljaju, koji će nestati već do sutra. "Ovo je naša bajka bez sretnog kraja..."   odgovaram i gubim se u tvom pogledu...