Moje putovanje kroz maštu

Nije da nisam, čak i više nego većina mojih vršnjaka, putovala, ali noge i sva prevozna sredstva me nikada nisu mogla odvesti tako daleko, na takva divna mjesta, gdje me je mogla odvesti moja mašta.

Bez ikakvih prepreka, brže od ptice obilazila sam postojeće i nepostojeće predjele, svijetu dodavala boje koje bi ga uljepšale, naučila govor vjetrova, simbole vremena otkrila tajne samo meni. Od malena sam često sanjala san koji se često ponavljao. Mogla sam da letim. Čak i snu niko mi nije vjerovao da mogu da letim, ali ja sam znala da mogu, da se vinem visoko i da vidim svijet ne onakvog kakav on zaista jeste nego uljepšanog onakvog kakvog ga je moja mašta ukrasila. Jer svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj i šta ostaje djeci sem mašte. Malo šta možemo promijeniti u stvarnosti, ali u mašti je sve moguće, da nema ratova, gladi, mržnje, nesloge. Moguće je letjeti, zimi pobjeći u toplije kraje, izliječiti, preboljeti, sve, sve je moguće na krilima mašte.

U zadnje vrijeme ne sjećam se snova, više ne letim, stvaran svijet se nadvijo nadamnom i potiskuje, pokušava da uništi moju maštu, da mi kaže da ne postoji blagostanje, da postoji puno patnje i boli. Stvarnost pokušava da mi odreže krila da me ubijedi da ne znam da letim, ali dok god postojim letiću i putovaću, odlaziću sa maštom u neke ljepše predjele, među manje zvijeri no što su ljudi.