Mostovi koji povezuju mlade

Hodam nepoznatim putevima beskonačne mašte. Razgledam sve oko sebe i, kao da pogledom tražim nešto određeno. Osjećam neobičnu usamljenost, tako čestu pojavu kod mladih ljudi. Usamljenost koja me guši. Pokušavam da ih zadržim, ali uzalud; slane suze klize niz moje žalosno lice.

Pogledam lijevo i ugledam vijugavu, smaragdno zelenu rijeku. Iznenada začujem vrisku i dozivanje. Pogledam na drugu stranu riječne obale, i ugledam neke ljude kako mi mašu. Ne, nisu to odrasli ljudi! Nikada nisam vidjela odrasle ljude da sa toliko ljubavi i energije mašu nepoznatoj osobi. Bili su to moji vršnjaci. Oni i dalje viču i mašu, i govore nekim, meni nepoznatim jezikom. U tom trenutku shvatam koliko je to nebitno. Jer oni, baš kao i ja, žele da se družimo, sklapamo prijateljstva. Povezuje nas jezik bez riječi. Tim nevidljivim jezikom, onim bezazlenim i naivnim punim ljubavi, oni žele da pređem na njihovu stranu. Žele da budemo prijatelji. I ja to želim, svim svojim srcem. Napravih korak naprijed, ali se naglo zaustavih. Uhvati me panika, jer shvatih da ne mogu prijeći rijeku. Između velikog prijateljstva stoji rijeka zaborava koja nosi sve pred sobom. Jedina mogućnost da je pređem jeste most. Most koji povezuje mlade. Zatvorih oči i poželjeh da se taj most stvori ispred nas. Da upoznam svoje vršnjake. Otvorih oči i ugledah ga onako veličanstvenog, izgrađenog od povjerenja i razumijevanja, ljubavi i dobrote. Dozivao me nečujnim glasom. Sa druge strane - muk. Sekund, dva začu se bat ubrzanih koraka. Oni što su me dozivali, trčali su ka meni. Od radosti potrčah im u susret. Sreli smo se negdje na sredini.

Dugo smo se nasmijani gledali i pričali jezikom bez riječi. Nije važno; postali smo prijatelji. A poslije? Nisam sigurna, jer je ubrzo svanulo i nekakav sat je zazvonio. Mada, onaj isti most, ponekad zaluta u moje misli u snu. I dalje spaja udaljene obale i mlade ljude. I dalje je tako stvaran. A zatim odlazi dalje; ne ljutim se. Znam da će jednom ipak da se vrati i spoji me sa starim prijateljima. A možda i sa nekim novim.

Ana Rodić, II-7