Putovanje u svet mašte

Stigla sam. Konačno. Nakon nekoliko sati lutanja nebom konačno sam je našla - zemlju svojih snova - zemlju vječnog djetinjstva. Na samom ulazu čekala me je ona. U haljinici od jorgovanovog lista, sva nasmijana, sićušna, trepereći krilima brzinom svjetlosti, srdačno mi je požekljela dobrodošlicu. Uzela me je za ruku i krenule smo.

Uskim puteljkom popločanim grubo klesanim kamenjem povela me u šumu kod svojih prijateljica. Priroda bješe tako lijepa, netaknuta. Grane su se lagano njihale, kao da su plesale uz glasno ptičje cvrkutanje. Imala sam osjećaj kao da je sve to u moju čast. Kako smo se približavale njenom domu, šumom je odjekivao smijeh malih šumskih vila. Ubrzo zatim, ispred sebe ugledah ogromno hrastovo stablo, ukrašeno mnogobrojnim otvorima i šupljinama u kojima su stanovale. U svoj svojoj sreći izvodile su neku vrstu plesa u letu, propraćenu durskom melodijom šumskih muzikanata. Sve je bilo okupano uzdasima veselja, harmonije, smijeha, potpuno supotno od mjesta sa druge strane neba, mjesta sa kojeg dolazim. Shvatila sam da je vrijeme da krenem dalje sama. Prateći taj isti put došla sam do malog raskršća. U svim pravcima izgledalo je lijepo i primamljivo i koji god da sam izabrala vjerovatno ne bih pogriješila. Iz neznanih razloga, krenula sam desno. Hodajuči tako, ubrzo sam stigla do kraja šume iznenađena ogromnim prostranstvom koje sam ugledala pred sobom. Na samoj ivici puteljka stajala je drvena tabla na kojoj je zelenim starinskim slovima bilo napisano „Dobrodošli u Nedođiju". Nekoliko minuta sam stajala u mjestu fascinirana prizorom koji sam vidjela. Bilo je prepuno djece. Dječji kikot i veselje bojili su mi dušu u crveno. Sreća je bila, gotovo opipljiva u vazduhu. Polako sam zakoračila u taj svijet radosti. Odmah sa svoje lijepe strane ugledala sam šareni kamion ispred kojeg se nalazio štand. Tu je sladoledžija dijelio beskonačne količine sladoleda uzbuđenim klincima.

Čitav grad je ispunjavao gromoglsan grohot djece. Nekoliko desetina metara ispred mene nalazila se glavna atrakcija. Veliki ringešpil u čijem se središtu nalazio "roller coster" sa brijegovima koji su nadvisivli oblake. Odatle su dolazili uzvici straha pomiješani sa uzbuđenjem i smijehom. Neko vrijeme sam samo razgledala tu zemlju snova, ljubavi i nevinosti, osluškivajući dječji smijeh koji je jako prijao mom uhu. Moram priznati da sam pomalo i zadvidjela. Iznenada osjetih snažan udarac u leđa. To je bila gumena lopta koju je mali dječak nenamjerno usmjerio ka meni. Ljubazno je zamolio da mu je dobacim. To sam i uradila. Očajnički sam poželjela da im se pridružim. Ali nažalost za njih sam bila samo slučajni prolaznik. Gotovo da sam čula glas u sebi koji mi je ponavljao - Ovo nije tvoj svijet, ovdje ti više ne pripadaš. Ispunjena osjećajem tuge, a istovremeno i radosti zbog mogućnosti da opet, makar polovično, proživim svijet koji je iza mene, prisjećala sam se prelijepih trenutaka provedenih u svijetu, nešto nalik ovom. I onda sam se upitala - Zašto? Zašto je tako brzo prošlo? Zašto moram da odrastem? Zašto ne mogu da im se pridružim? Sva ta pitanja vodila su jednom odgovoru - to je život. I ja moram da se pomirim sa time. Suza je lagano klizila niz obraz dok me neka viša sila vukla nazad u svijet pohlepe, zlobe, krvoprolića - u realnost. I tako sam osluškivala poslednje zvuke radosti koji su polako nestajali u daljini i molila se da te note zauvijek ostanu u mom sjećanju. Pri izlazu iz kapije Nedođije lagano mi je prošaptala na uho - Dođi nam opet! Zahvalna sam životu na ovom prelijepom putovanju koje mi je omogućio i bez sumnje ću reći - Vratići se, opet.