Sta sam pročitala sa jednog lica

Iz burne gradske vreve ulazim u malu pekaru, gdje me zapljusne toplota, prijatan miris, tišina i široki osmjeh pekara za pultom. Poručujem svoj doručak, sjedam za stočić, i dok se moje pecivo puši, posmatram svog domaćina.

Primjećujem da je jako krupan čovjek, u bijelom pekarskom odijelu sa malom bijelom kapicom na prosijedoj kosi. Djeluje mi malo nespretno, dok se užurbano kreće od užarene peći do pulta za usluživanje. Ipak, njegove velike bijele ruke kao da žive svoj život. One besprekornom spretnošću i njemu svojstvenom pažljivošću mijese i oblikuju malo tijesto. Preda mnom se formiraju kiflice, pužići, ružice, i drugi neobični oblici. Po ko zna koji put, pekar stavlja velike plehove u peć i užurbano se kreće drugoj gomili tijesta spremnog za modeliranje. Trenutak kada ponovo prilazi peći i sprema se da izvadi pečeno pecivo, na njegovom licu se stvara napetost. Konačno, pecivo je ugledalo svjetlost dana i prikazalo se u svojoj ljepoti rumeno hrskavo i mirisno. Pekar ga razgleda pažljivo, pobjedonosno i ponosno podiže svoj užareni pogled na meni. Na njegovom rumenom licu blista široki, zadovoljni osmjeh čovjeka koji očigledno, mnogo voli svoj posao.

Odgovorivši mu osmjehom, pozdravljam se i odlazim, noseći još dugo u mislima taj divni, mali trentak sreće, koji sam "uhvatila" u pekari i podijelila sa mojim novim prijateljem, kod koga ću ubuduće rado dolaziti.