Hans Christian Andersen - Djevojčica sa šibicama

Djevojčica je vrlo teško živjela. Prodavala je šibice. Nije smjela doći kući ako ništa ne bi prodala. Voljela je svoju pokojnu baku koja joj se ukazala. Baka ju je ponijela sa sobom u visine i nestalo je hladnoće, gladi i straha. Djevojčica se smrznula posljednje noći u staroj godini. Ljudi su je sažaljevali, ali joj više nisu mogli pomoći jer je bila mrtva. Sve je nestalo i djevojčica je sada sretna sa svojom bakicom.

Analiza glavnog lika: Djevojčica Siromašna, gologlava, bosonoga, jadna, gladna, promrzla, mrtva.

Sporedni likovi: Dječak, otac, bakica, ljudi.

________________________________

Napolju je bilo strašno hladno. Snijeg je padao i počelo je da se smrkava. Bilo je posljednje veče u godini - veče uoči Nove godine. Po toj hladnoći i mraku ulicom je išla jedna gologlava i bosonoga djevojčica. Doduše, imala je na nogama neke papuče kada je pošla od kuće, ali kakva joj je bila korist od njih kada su to bile velike papuče koje je prije nosila njena majka. One su bile tako velike da su joj spale s nogu kada je potrčala da se ukloni ispred kola što su projurila ulicom. Jednu papuču više nije mogla da nađe a s drugom je umakao neki dječak i doviknuo joj da će mu ta njena papuča poslužiti kao kolijevka kad mu se rodi dijete.

Tako je sada ta djevojčica išla bosih, crvenih i plavih nožića od studeni. U staroj kecelji je nosila sve svoje šibice, a jednu kutiju je držala u ruci. Čitav dan nije prodala ni jednu jedinu kutiju šibica, nije dobila nijednu paru. Gladna, prozebla i potištena, lutala je jadnica sve dalje. Snježne pahuljice padale su po njenoj dugačkoj, svijetloj kosi koja se divno kovrdžala niz njen potiljak, ali ona nije ni mislila na taj svoj ukras. Svi prozori su bili osvijetljeni, a po ulicama se širio miris guščjeg pečenja – svuda se pripremao doček Nove godine, pa je i ona sada mislila na to.

Ona se šćućurila u jednom uglu između dvije kuće, od kojih je jedna malo više štrčala na ulicu. Nožice je podvila poda se, ali joj je ipak bilo sve hladnije. A kući nije smjela da ide, jer nije prodala nijednu kutiju šibica, nije dobila nijednu paru, i otac bi je istukao. A šta će i tamo, i kod kuće je isto tako hladno. Živjeli su u potkrovlju i vjetar je duvao sa svih strana, iako su najveće rupe zapušili slamom i krpama. Ručice su joj se sasvim ukočile od studeni. Ah, samo da upali jednu šibicu malo bi se ogrijala! Da o zid kresne samo jednu šibicu zagrijala bi prste! Ona kresnu jednu šibicu i odmah buknu plamen. Šibica je gorjela kao svijeća i bilo je tako toplo dok je držala ruku nad njom. Bila je to čudesna svjetlost i djevojčici sečinilo da sjedi pored velike tople željezne peći sa sjajnim mesinganim ukrasima. Ona ispruži noge da i njih malo zagrije, ali se tog trenutka plamen ugasi - nestade peći i djevojčica osta sa drvcetom dogorjele šibice u ruci.

Ona kresnu još jednu šibicu, pa i ona zaplamsa, i zid po kojem zasja postade providan poput koprene. Mogla je da gleda pravo u sobu gdje je bio postavljen sto sa čistim bijelim stolnjakom i divnim posuđem od porculana. A na stolu se puši pečena guska punjena šljivama i jabukama. Ali što je bilo još ljepše - ta guska je skočila sa stola i, onako sa viljuškom i nožem u leđima, preko sobe zagegala prema njoj. I upravo kada guska dođe pred sirotu djevojčicu, ugasi se šibica i pred njom osta samo debeli i hladni zid.

Kada upali novu šibicu, pred njom se ukaza prekrasna jelka. Bila je i veća i ljepše ukrašena nego ona što je prošle godine kroz staklena vrata vidjela kod onog bogatog trgovca. Hiljade svjećica je gorjelo na zelenim grančicama, a šarene slike, kao one u dućanskim izlozima, gledale su pravo u nju. Djevojčica izdiže obje ruke prema svjećicama i šibica se ugasi. Ali one mnogobrojne svjećice počeše da se dižu sve više i više, a onda se pretvoriše u sjajne zvijezde. Jedna odnjih pade i ostavi za sobom dugački plameni trag.

- Sad je neko umro! - pomislila je djevojčica. To je ona čula od svoje pokojne bake koja je govorila: - Svaki put kad padne zvijezda, nečija duša krene u nebo. Kada djevojčica kresnu novu šibicu, oko nje sve zasja i u tom sjaju pojavi se njena baka sva blistava, blažena i zadovoljna.

- Bako! - viknu djevojčica. - Uzmi me sa sobom! Znam da ćeš nestati čim se šibica ugasi kao što je nestala i ona topla peć i divno guščje pečenje i ona krasna velika jelka!

Da i baka ne bi iščezla, djevojčica brzo zapali sav ostatak šibica iz kutije. Šibice planuše i sve zablista kao usred bijela dana. Nikada joj ranije baka nije izgledala tako lijepa i tako velika. Ona uze devojčicu u naručje i ponese je visoko, visoko u veliku radost i prijatnu toplinu. Sada je djevojčica bila na nebu i više nije bilo ni zime, ni gladi ni straha...

A ujutro, u onom uglu između dvije kuće, našli su je rumenih obraza i sa osmijehom na usnama - bila je mrtva. Smrzla se posljednje večeri u staroj godini. Prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu djevojčicu sa šibicama. Pred njom je ležalo mnoštvo gotovo potpuno izgorjelih šibica.

- Htjela je da se ogrije! - govorili su prolaznici.

A niko ni slutio nije kakve su divne slike lebdjele pred njom kada je sa svojom bakom zaplovila u novogodišnju radost.

________________________________

Hans Christian Andersen je rođen u danskom gradiću Odense 1805. godine. Njegov otac je bio siromašni obućar i umro je kad je Hans bio mali. Majka je morala raditi kao pralja ad bi se izdržavali. Da bi pomogao majci, budući pisac se, Iako još dijete, da bi pomogao majci, budući veliki pisac radio je kraće vrijeme u jednoj tekstilnoj fabrici, a potom u fabrici duhana. Od rane mladosti želio je da postane glumac, ali ali mi se ta želja nikad nije ispunila.

Sa školovanjem je počeo sa velikim zakašnjenjem. Neki dobri ljudi su uvidjeli da je dječak veima bistar pa su mu dali stipendiju tako da više nije morao raditi za svoje izdržavanje. Kad je otišao da studira, kao student pralje doživljavao je mnogo neprijatnosti i zavisti, ali je upornoučio i završio. Andersen je počeo da piše još u mladim danima. Prvo objavljeno djelo mu je "Pješačenje na Amager" (1829) Prvi književni uspjeh postigao je romanom "Improvizator" (1835). Iste godine je objavio i prvu zbirku bajki. Dugo su mu bajke bile više cijenjene u inostranstvu nego u rodnoj zemlji, gdje su ga počeli cijeniti tek kad je postigao svjetsku slavu i gdje su ga proglasili počasnim profesorom građaninom rodnog grada. Neki ga porede sa njegovim ružnim pačetom, ali je upornim radom, pored dara, uspio izrasti u labuda među piscima kojeg i danas rado čitamo. Umro je u Kopenhagenu 4. avgusta 1875. godine.

Njegova ostala dijela su: Melodije srca, Fanazije i skice, Vinjete, Dvanaest mjeseci, Agneta i vilenjak, Improvizator, O.T., Samo guslač, Mulat, Slikovnica bez slika, Maurka, Pjesnikov bazar, Nove bajke, Sabrane bajke i priče, Ahasver, Dvije baronese, U Švedskoj, Bajka mog života, Biti ili ne biti, U Španjolskoj, Posijet Portugalu, Sretni Peer i Bajke i priče.

Hans Christian Andersen - Carevo novo ruho

Hans Christian Andersen - Cvijeće male Ide

Hans Christian Andersen - Kresivo

Hans Christian Andersen - Mala sirena

Hans Christian Andersen - Ognjilo

Hans Christian Andersen - Palčica

Hans Christian Andersen - Pastirica i dimničar

Hans Christian Andersen - Postojani kositreni vojnik

Hans Christian Andersen - Princeza na zrnu graška

Hans Christian Andersen - Ružno pače

Hans Christian Andersen - Slavuj

Hans Christian Andersen - Svinjar