Hans Christian Andersen - Pastirica i dimničar

Dve porculanske figurice, ljupka pastirica u elegantnoj haljinici sa pozlaćenim cipelicama i dimničar sa merdevinama na ramenu, našle su se jedna pored druge na stoliću u salonu. Dva porculanska bića najpre su se sprijateljila a posle i verila. Samo pastiričin deda, stari Kinez od finog porcelana, nikako nije hteo da pristane na tu veridbu.

- Tvoju ruku još sam ranije obećao onom poštovanom gospodinu što je izrezbaren na vencu ormana i neću da pogazim zadatu reč - rekao je deda Kinez.

Pastirica je kroz suze objasnila dimničaru kako stvari stoje. Njen deda imao je pokretnu glavu koja se često bez ikakvog povoda klimala. Tako se desilo da potvdno klimne njome i kad je poštovani gospodin sa ormana zatražio pastiričinu ruku.

- Deda jemči - doda pastirica kroz suze - da muž od masivnog drveta nikad ne može da se razbije pa će zato moći da me štiti celog života. Ali ja tebe volim i želela bih da me odvedeš daleko od ove sobe i poštovanog gospodina na ormanu...

- Čim svi zaspe, pobeći ćemo. Poslužićemo se mojim merdevinama i popećemo se na krov - reče joj dimničar u želji da je uteši.

Tako su i uradili. Ali tek što su skliznuli sa stola, gospodin sa ormana stane vikati i tako probudi sve figurice u salonu. Nastala je opšta uzbuna kao da je kraj sveta. Pri pokušaju da siđe sa stola i zaustavi begunce, posustao od bremena godina, deda od retkog kineskog porcelana pao je i razbio se u stotinu parčadi.

Mali plišani medved pokazao je verenicima put kojim će se spasti.

- Brzo se zavucite u peć koju niko ne loži - šapnuo im je – popnite se kroz cev u odžak. Koristeći se opštim metežom i zapomaganjem izrezbarenog drvenog gospodina koji je očajnički pokušavao da se otrgne sa ormana, verenici su se uvukli u peć i produžili put do dimnjaka kojim su se provukli sve do krova.

- Kako je ogromno nebo! - usklikne uplašeno pastirica oslanjajući se na svog dimničara. Koliko je samo zvezda! Od gledanja počinje da mi se vrti u glavi!

- Ništa se ne plaši, draga moja - hrabrio ju je on. Čim grane sunce, preći ćemo na drugi krov. Zatim ćemo polako, polako napustiti grad; možda ćemo otići i u neku drugu zemlju. Ako budemo imali sreće, primiće nas u kakvu lepu kuću i postaviti ispred prozora koji gleda u baštu.

- Bio bi to divan san - uzdahnu pastirica - ali ja ne želim da napustim naš stari salon. Sad kad se deda razbio te ne moram održati zadatu reč, ne plašim se više gospodina sa ormana... Molim te, odvedi me dole!

- Učiniću sve što želiš, draga moja - reče pažljivi dimničar. Ne mogu da gledam kako dršćeš. Mogla bi da padneš i da se razbiješ, mila moja!

Istim putem kojim su pobegli, samo sada mnogo lakše, verenici su se vratili u stari salon i popeli se na sto. Na svoju veliku radost, pastirica je ugledala dedu savršeno zalepljenog. Od uzbuđenja je čak i zaplakala. Međutim, dedi je sada bila zalepljena čak i glava, tako da nije više mogao da govori ni da ni ne. Za sve vreme svadbenog veselja nije mu preostalo ništa drugo nego da ojađeno gleda namrgođenog gospodina izrezbarenog od drveta.

___________________________________

Hans Christian Andersen je rođen u danskom gradiću Odense 1805. godine. Njegov otac je bio siromašni obućar i umro je kad je Hans bio mali. Majka je morala raditi kao pralja ad bi se izdržavali. Da bi pomogao majci, budući pisac se, Iako još dijete, da bi pomogao majci, budući veliki pisac radio je kraće vrijeme u jednoj tekstilnoj fabrici, a potom u fabrici duhana. Od rane mladosti želio je da postane glumac, ali ali mi se ta želja nikad nije ispunila.

Sa školovanjem je počeo sa velikim zakašnjenjem. Neki dobri ljudi su uvidjeli da je dječak veima bistar pa su mu dali stipendiju tako da više nije morao raditi za svoje izdržavanje. Kad je otišao da studira, kao student pralje doživljavao je mnogo neprijatnosti i zavisti, ali je upornoučio i završio. Andersen je počeo da piše još u mladim danima. Prvo objavljeno djelo mu je "Pješačenje na Amager" (1829) Prvi književni uspjeh postigao je romanom "Improvizator" (1835). Iste godine je objavio i prvu zbirku bajki. Dugo su mu bajke bile više cijenjene u inostranstvu nego u rodnoj zemlji, gdje su ga počeli cijeniti tek kad je postigao svjetsku slavu i gdje su ga proglasili počasnim profesorom građaninom rodnog grada. Neki ga porede sa njegovim ružnim pačetom, ali je upornim radom, pored dara, uspio izrasti u labuda među piscima kojeg i danas rado čitamo. Umro je u Kopenhagenu 4. avgusta 1875. godine.

Njegova ostala dijela su: Melodije srca, Fanazije i skice, Vinjete, Dvanaest mjeseci, Agneta i vilenjak, Improvizator, O.T., Samo guslač, Mulat, Slikovnica bez slika, Maurka, Pjesnikov bazar, Nove bajke, Sabrane bajke i priče, Ahasver, Dvije baronese, U Švedskoj, Bajka mog života, Biti ili ne biti, U Španjolskoj, Posijet Portugalu, Sretni Peer i Bajke i priče.

Hans Christian Andersen - Carevo novo ruho

Hans Christian Andersen - Cvijeće male Ide

Hans Christian Andersen - Djevojčica sa šibicama

Hans Christian Andersen - Kresivo

Hans Christian Andersen - Mala sirena

Hans Christian Andersen - Ognjilo

Hans Christian Andersen - Palčica

Hans Christian Andersen - Postojani kositreni vojnik

Hans Christian Andersen - Princeza na zrnu graška

Hans Christian Andersen - Ružno pače

Hans Christian Andersen - Slavuj

Hans Christian Andersen - Svinjar