Lav Tolstoj - Život i djelo

DJETINJSTVO

Obitelj
Lav Nikolajevič Tolstoj je rođen 9. rujna (28. kolovoza) 1828. na obiteljskom imanju, Jasna Poljana, u Tulskoj guberniji, kao četvrti sin Nikolaja Iljiča Tolstoja i Marije Nikolajevne Volkonski. Njegovo je djetinjstvo bilo donekle normalno, za nekoga iz visokog društvenog sloja. Kroz život su ga pratile smrti voljenih. U drugoj godini njegova života umire mu majka.

Sa sestrom Marijom i braćom Nikolajem, Sergejom i Dmitrijem se dobro slagao. Dmitri mu je bio najbliži po godinama, pa se sa njim najviše igrao, ali njihovi odnosi nisu napredovali tijekom godina. Sergej je bio Tolstoju majka. Marja je postala redovnica. A brat kojemu se divio bio je Nikolaj.

Mravlja braća i zeleni prut
Nikolaj je jednoga dana objavio svojim najbližima da posjeduje predivnu tajnu koja bi mogla sve ljude na svijetu učiniti sretnima. Ako bi svijet upoznali s njom, nastala bi vrsta zlatnog doba bez bolesti, bijede, mržnje. Svi bi se međusobno voljeli i postali bi "Mravlja braća" ("Moravskiye bratya" - Moravska braća - o kojima je Nikolaj čitao, a djeca pretvorila u "Muraveinye bratya" - Mravlja braća). Djeca su ideju s oduševljenjem usvojila pa su se čak igrali Mravlje braće. Kako kaže Tolstoj:

- Mi, osobito ja, Mitenjka i djevojčice, sjedali smo pod stolce što je moguće bliže jedno do drugoga. Te smo stolce zastirali rupcima, zagrađivali jastucima i govorili da smo "Mravlja braća". Pri tom smo osjećali osobitu nježnost jedni prema drugima. Koji put je ta nježnost prelazila u maženje, da se uzajamno milujemo, stiskamo jedno uz drugo, ali to bijaše rijetko, te smo samo osjećali kako to nije ono pravo pa bi smjesta prestajali. Biti "Mravljom braćom", značilo je sakriti se od svih, odijeliti se od svih (i svega) i uzajamno se voljeti. Katkad smo pod stolcima razgovarali o tome što (i koga) tko voli, što je potrebno da se bude sretnim, kako ćemo živjeti i sve voljeti.

Nikolaj je razotkrio ideju o "Mravljoj braći", ali ne i glavnu tajnu - onu po kojoj bi ljudi bili beskrajno sretni. Tu je tajnu napisao, kako je rekao, na "zeleni prut" zakopan do živice pokraj ceste u šumi Zakaz.

Tada je Tolstoj vjerovao da postoji mali "zeleni prut" na kojem je napisano nešto što bi uništilo svo zlo u ljudima i dalo im velike blagoslove. Kasnije je vjerovao da takva istina postoji u ljudima i da će im se razotkriti i dati im što očekuju.

Dvije godine prije smrti, Tolstoj je diktirao svom tajniku, N. N. Gusevu: "Iako je tričarija, ipak želim reći nešto što bi volio da se učini poslije moje smrti. Iako je to tričarija nad tričarijama: nemojte izvoditi nikakve ceremonije oko mog pogreba. Neka naruče drveni lijes, i tko god želi, neka odnese ili odveze ga u Zakaz, na mjesto "zelenog pruta". Barem postoji razlog zašto sam izabrao to mjesto, a ne neko drugo." Kada je spomenuo "zeleni prut" Gusev je opazio da su mu suze ispunile oči.

Moskva
Kada je imao devet godina, preselio se u Moskvu, ali svako ljeto se vraćao u Jasne Poljane. Bio je to novi svijet za njega. Prosjaci na ulici (na koje nitko nije obraćao pozornost) i tamošnji kmetovi, svi su mu pomogli da shvati - Jasne Poljane više nisu središte svijeta.

Nakon što su kupili kuću, Tolstojev otac je otišao poslovno u Tulu. Dok je išao k jednom prijatelju, misteriozno se "pojavio mrtav" na cesti. Budući da su mu papiri i novac nestali, vjerovalo se da su ga ubile sluge koje su bile s njim (a i sami tada nestali). Ubrzo nakon toga umire i Tolstojeva baka. Gubitak dvaju obiteljskih članova (iste godine) ga potiče da razmišlja o teškim pitanjima i formulira ozbiljne ideje o smrti i sreći. Zaključio je da smrt može doći bilo kada i da se sreća može postići samo uživajući u sadašnjosti. Tako je sljedeća tri dana ostavio svoju domaću zadaću, pročitao roman i pojeo gomilu kolačića koje je kupio sa zadnjom kopjejkom koju je imao.

Također je vjerovao da ako nauči izdržati patnju, neće nikad biti nesretan. Da bi mu izdržljivost porasla znao je držati rječnik ispred sebe pet minuta. Nekad bi se bičevao dok bi počeo plakati. No to nije dugo potrajalo.

Dok se ovakve misli i djela mogu činiti neobične za devetogodišnjeg dječaka, Lav Tolstoj je imao svoj dio dječačkih briga. Jedna od takvih je bila i njegov izgled. Nos mu je bio kao cvjetača, obrve su bile guste, a velike usne su ga uvjerile da je ružan. Svaki dan se molio Bogu da ga učini lijepim kao Nikolaj. Kada to nije pomoglo, uzeo je nožice i odsjekao obrve (što ih je učinilo još gušćima). Ove su brige, već prirodno povučenog Tolstoja, pretvorile u još zbunjenijeg i zatvorenijeg.

MLADOST

Prijemni ispit
Nakon smrti oca i bake, Tolstoj i njegovi najbliži su bili siročad. Tolstoj se preselio u Kazan sa svojom tetom i u naredne četiri godine nije ništa radio. Napokon ga je teta uvjerila da se pripremi i pođe na prijemni ispit za sveučilište. Dok je na polju vjere, arapskog, francuskog, njemačkog i engleskog imao dojmljive rezultate, najniže bodove je dobio na području ruske povijesti, zemljopisa i statistike, te nije položio ispit. No, uspio je iz drugog pokušaja.

Nakon ispita, Tolstoj je postao uzbuđen zbog nadolazećeg sveučilišnog života. Sviđalo mu se kako izgleda u uniformi (koju su tada nosili u školama) te se nadao da će proći pokraj nekog od uniformiranih policajaca da mu salutira.

Društveni život
Izgled ga je još uvijek mučio. Često se žalio da mu odjeća ne pristaje kao bratu Sergeju. Uzeo je gimnastiku u nadi da će postati "najjsnažniji čovjek na svijetu". Zabave su mu bile teške. Bio je prirodno povučen i nekad je to nadomještao svojom pretjeranom glasnoćom, tako mu je i prišiven nadimak "medo". Također, nije znao plesati, pa su cure često komentirale kako je dosadan. Tako je Tolstoj na kraju bio samotnjak sa malo bliskih prijatelja.

U Dmitriju Dyakovu je pronašao bliskog prijatelja. Socijalna, vjerska i politička pitanja su razmatrali na razini koja je Tolstoju pružila intelektualnu stimulaciju za kojom je žudio. Obojica su vjerovala da je svrha života usavršiti samoga sebe. Tog vremena se Tolstoj sjećao do kraja života.

Gubitak nevinosti
Tolstoja su braća odvela u bordel gdje gubi nevinost. Time počinje njegovih petnaest uzastopnih godina promiskuitetnog ponašanja. Dijeleći krevet sa nekoliko žena, dobiva gonoreju. Najviše ga je uznemiravalo prvo iskustvo, jednom je rekao nekom prijatelju: "Kada su me braća prvi put odvela u bordel i kada sam završio čin, stao sam pokraj ženinog kreveta i zaplakao.". Od toga trenutka njegovi seksualni porivi i moralna uvjerenja su stalno bili u zavadi.

Ideje
Naravno, Tolstoj je nastavio formulirati ideje (započete u djetinjstvu). Jedna od možda najvažnijih ideja je ona o savršenstvu. Tolstoj je vjerovao da svaki čovjek može postići sreću ako sebe usavrši - moralno, mentalno i fizički. Često je pisao liste načina kako bi sebe poboljšao u svakom polju. Podijelio je društvo na viši i niži sloj, pokušao je, neuspješno, biti dio višeg sloja. Počeo je i formulirati ideje o povijesti i vrijednostima sveučilišnog obrazovanja.

Sam je rekao: - Povijest nije ništa drugo nego skup bajki i tričarija sa gomilom bespotrebnih datuma i imena... Zašto bi itko morao znati da je drugi brak Ivana Groznog sa Temryukovom kćerkom bio 21. kolovoza 1562. ili da je 1572. bio četvrti sa Anom Aleksejnovom Koltovski? Ali ipak traže od mene da to znam naizust - ako ne znam - padam na ispitu.

Ponovno kod kuće
Bez diplome vraća se iz Kazana u Jasne Poljane, i piše: "Samoća je jednako dobra za čovjeka koji živi u društvu, kao što je društvo za čovjeka koji ne živi u njemu. Pustite čovjeka da se povuče iz društva i njegov razum će skinuti naočale kroz koje je do sada gledao u pokvarenom svjetlu."

Vojni život i rana literarna karijera
Nikolaj je posjetio Tolstoja na Jasnim Poljanama dok je bio na putu do Kavkaza gdje je trebao odslužiti vojsku. Lav je s bratom otišao u vojsku. Nakon dugog putovanja, stigli su do Kavkaza gdje je postao junker - plemićki dobrovoljac. U jesen te godine je prošao potrebne ispite i pridružio se četvrtom odredu dvadesete artiljerijske brigade. Služio je na rijeci Terek protiv pobunjenika s planine.

Tolstojeva dužnost na usamljenom kozačkom području postala je idila - lov, pijančevanja, spavanja, djevojke i ponekad borba. Tako je počeo pisati. 1852. počinje pisati Djetinjstvo, prvi dio njegove autobiografske triologije. Tolstoj je započeo Kozake (koje završava 1862.), koji su povezani s njegovim prebivanjem na kozačkom području.

Zatim je zatražio prebačaj u tvrđavu kod Sevastopola, jer je tada bila u tijeku jedna od najkrvavijih bitaka Krimskog rata. U takvim okolnostima ipak uspijeva napisati Nedoraslost (Dječaštvo), drugi dio svoje autobiografske triologije. Također je napisao Sevastopoljske pripovijesti, u kojima otkriva svoje viđenje rata kao svijet zbunjenosti, banalnosti i junaštva. Neke od ovih pripovijesti su objavljivane dok su bitke (koje je opisivao) bile u tijeku.

Kad je grad pao, Tolstoju su naredili da prouči vojnu akciju prilikom posljednjeg napada i to prijavi vlastima u Petrogradu. Zbog svog, tada već poznatog, imena bio je vrlo dobro primljen.

Te iste godine je Tolstoj posjetio Moskvu. Bio je poštovan među književnicima. Kad se vratio u Petrograd već se počeo umarati od svojih književnih primanja. Osjetio je da su svi oni bili neiskreni govornici. Tada je i počelo njegovo prijateljstvo s A. A. Fetom. Tolstoj nikada nije bio "profesionalni autor", izbjegavao je književna naklapanja, a njegovo bogatstvo mu je omogućilo krov nad glavom i dobar život.

Škola za kmetove
1856. Tolstoj napušta službu kao poručnik i nastavlja voditi poslove na svom imanju. Također je radio na Snježnoj Oluji i Dva Husara. Sljedeće godine je prvi put otputovao u Zapadnu Europu. Iz njegovih djela, Luzern i Albert, može se vidjeti da ga se nije dojmila. Zanimao se i prikupljao sve informacije o školovanju i obrazovanju. Na početku ljeta se vratio na Jasne Poljane i osnovao školu za kmetove u kojoj je počeo sa svojim pedagoškim eksperimentima. 1860. opet odlazi u inozemstvo želeći naučiti još više o obrazovanju; a u to vrijeme postaje ovisan o kockanju. Bio je svjedok kada mu je brat na jugu Francuske umro.

1861. je oslobodio kmetove na svom imanju. Posvađao se s Turgenjevom i izazvao ga na dvoboj. Turgenjev je odbio, ali su ostali u zavadi nekoliko godina.

Koristeći pionirske tehnike, koje su kasnije prihvatili i napredni profesori, Tolstojeva škola je krenula naprijed. U 1862. je započeo dnevnik da propagira svoje pedagoške ideje, Jasna Poljana. Išao je i na liječenja fermentiranim magarećim mlijekom u Samaru, gdje je živio na otvorenom. Ovo mu je ušlo u naviku pa je to prakticirao jednom godišnje.

Imao je odnose sa seljankom na svom imanju - koja mu je nosila prvog, ali vanbračnog sina, Timota.

SOFIJA

Zlatne godine
U rujnu 1862. Tolstoj je napisao tetki Aleksandri: "Ja sam se, sad kao stara, bezuba budala, zaljubio.". On je imao 34 godine, a ona 17. Zvala se Sofija Andrejevna Bers, čija je majka bila Tolstojeva prijateljica iz djetinjstva, a otac Moskovski doktor. Prvo desetljeće braka je bilo puno blagostanja i ljubavi. To je utjecalo i na Tolstojev književni rad, koji je procvjetao. 1863. njegova žena rađa prvo od trinaestoro djece.

Tolstoj je počeo pisati Dekabrista, a ubrzo nakon toga Rat i mir. Prvi dio Rata i mira je objavljen 1865. (u ruskom Dopisniku) pod nazivom Godina 1805. Do 1868. je dodao još tri poglavlja, a 1869. je završio roman. Kritičari su ga neko vrijeme negirali jer nije bio aktivan u književnoj politici. Međutim, roman je bio popularan i vrlo dobro primljen.

Rat i mir je jedno od najvećih djela u povijesti svjetske literature, no također i vrhunac Tolstojeva života. U njemu opisuje društvo, borbe, točne opise i psihološku karakterizaciju svakog lika. Scene lovova bile su odraz Tolstojeve osobne sreće u to doba. Imanje je cvjetalo, a i odnosi sa ženom. Ona je obožavala muža, činila je sve da bi ga oslobodila od svih poslova (osim pisanja). Ilja, njihov sin, je izjavio da je Sofija sedam puta prepisala Rat i mir.

Od 1873. do 1877. radi na drugom velikom djelu - Ani Karenjinoj. Kao Rat i mir bila je vrlo dobro primljena. M. N. Katkov, izdavač, koji je djelo tiskao u serijalima, bojao se uvrstiti zadnja poglavlja koja su bila izravan napad na ratnu histeriju. Tolstoj mu oduzima tekst i uz pomoć N. Strakhova izdaje posebno izdanje.

Roman je djelomično vezan za događaje koji su se zbili na susjednom imanju, gdje se plemićeva ljubavnica bacila pod vlak. Također roman sadržava maskirane autobiografske dijelove (pogotovo u odnosima Kiti i Levina). Tolstojeva je obitelj rasla i postaje vrlo bogat.

Duhovna kriza
Etički pothvat, čiji je početak još u djetinjstvu, dovodi ga do toga da odbacuje sve da bi krenuo u potragu za smislom života. Prvo se okrenuo Ruskoj Ortodoksnoj Crkvi, gdje je išao u posjetu Optina-Pustyn samostanu, ali nije našao odgovora. Počeo je čitati Evanđelja, i pronašao je svoj moralni sistem "Ne opiri se zlu". U narednim godinama 1879. i 1880. piše Ispovijesti i Kritiku dogmatske teologije. Od ove točke njegova života, rađa se želja da postigne socijalnu pravdu.

Tolstoj je postao javna ličnost. Ponovno je posjetio Optinu - Pustyn, prerušen kao kmet, no ovaj put mu nije donio mir. U rujnu se obitelj preselila u Moskvu radi daljnjeg obrazovanja njegove starije djece.

1883. susreće V. G. Čertkova, koji je postao pokretačka sila iza pokušaja da se osnuje pokret u Tolstojevo ime. Sljedećih je godina osnovan Mediator da bi se Tolstojeva djela i zamisli širile. Tada ih počinje promatrati tajna policija. 1884. su zaplijenjene sve kopije djela U što vjerujem! iz tiskare. Duboko je ušao u kinesku filozofiju. Odrekao se cigareta, mesa, bijelog kruha i lova. U to se vrijeme pojavio lik bjelobradog patrijarha.

Udaljio se od obitelji. Što je više postajao svetac u očima svijeta, to je postajao gori prema ženi. Želio je svoje bogatstvo razdijeliti, ali mu žena nije dopuštala. Došli su do nesretnog kompromisa, kada je ženi dao sva prava na njegova djela prije 1881.

1886. Tolstoj radi na jednoj od njegovih najsnažnijih priča, Smrt Ivana Iljiča i dramu njegovog kmetskog života. Trinaesto mu se dijete rodilo kada je imao šezdeset godina. Iste je godine završio Kreutzerovu sonatu.

Posljednje godine i smrt
1892. vrijednost Tolstojeva imanja je bila procijenjena na 1.5 mil. dolara. Podijeljeno je između njegove žene i devetero živuće djece. Tolstoj je bio jedna od najpoznatijih ličnosti na svijetu. Ljudi iz cijelog svijeta dolaze na Jasne Poljane. Radi je na još nekim djelima: Sotona (1890. koji je izdan posthumno) i Otac Sergije (1890.).

Izdaje svoje treće (i posljednje) veliko djelo - Uskrsnuće. Također od 1896. do 1904. radi na (njemu osobno najdražem) djelu, Hadži Murat. Posljednje godine su bile vrlo nesretne. Bio je ukliješten između svojih sljedbenika, uvjerenja i obitelji. Sv. Sinod ga je ekskomunicirao 1901. iz Crkve. Kada više nije mogao podnijeti svađe kod kuće, bježi od žene u listopadu 1910. - zajedno sa najmlađom kćerkom Aleksandrom i doktorom. Umire na željezničkoj postaji u Astapovu 9. studenoga 1910. od upale pluća.

Pokopan je, kao što je želio, u Zakazu, nasuprot "zelenog pruta".

_______________

Ženidba Sofijom Andrejevnom Behrs

Sofija Andrejevna Behrs je rođena nekoliko decenija nakon supruge Karla Marxa, Jenny Marx, u jednom sasvim drugom gradu, kulturi i religiji, ali uprkos tome, te dvije žene su imale skoro identičnu bračnu sudbinu. I Sofija je bila obrazovana i načitana, uz to i vrlo talentirana pijanistica. Podučavao ju je kako njen otac, ljekar, tako i privatni učitelji, jer ni u Rusiji nisu postojale ženske škole. Imala je i privatnog učitelja klavira, bila omiljena u društvu, neki su je zvali i kraljicom balova. Sofija je i pisala, kako dnevnik tako i priče koje je njen zaručnik Lav Tolstoj u početku njihovog poznanstva visoko ocijenio. Sve dok nije shvatio da mu može biti konkurencija i upregao je u žrvanj svog književničkog genija. I rađanje djece.

Pri prvom susretu je Tolstoj pred sobom vidio žensko biće iz svojih vizija, mlada, čedna, obrazovana, vesela, nasmijana, radost za oči i dušu. Tu djevojku je svakako morao imati a jedini način da je dobije bio je da je zaprosi, jer je ona bila kćerka iz viših krugova,  u kojima su za djevojke važile visoke moralne norme. Dakle, nije je mogao uzeti za ljubavnicu. Nije čekao ni trenutka, odmah je dao signal njenom ocu da on, koljenović iz grofovske familije, sa velikim imanjem i puno kmetova, ima ozbiljne ženidbene namjere. U svoj dnevnik je zapisao sljedeće: - Ja sam zaljubljen, nikad prije nisam vjerovao da čovjek može biti toliko zaljubljen u jedno biće... Ali šta ako je to opet samo žudnja za ljubavlju a ne prava ljubav?

Po svemu onome što je došlo kasnije biće da je to ipak bila samo žudnja za ljubavlju. Ali u tom momentu je htio vjerovati da je to bila prava ljubav i zaprosio je Sofiju Behrs. Lav Tolstoj, bludnik i razvratnik, koji taj mračni dio svoga bića ni sam sebi nije mogao oprostiti, zaprosio je čednu osamnaestogodišnjakinju iz gradske sredine, koja nije znala ni šta se podrazumijeva pod šifrom „bračne dužnosti." On je u tom momentu očekivao da mu svi prijašnji grijehovi budu oprošteni, da ga njegova buduća supruga sa svom prošlošću prihvati i preobrati u moralnog čovjeka. Očigledno da nije imao pojma o osjetljivosti jedne takve romantične diše, kakvu je imala njegova izabranica. Zbog toga joj je dao svoje dnevnike na čitanje. Sofija je o tome zapisala u svoj dnevnik: - Sadržaj njegovih dnevnika, koje mi je on zbog olakšanja svoje savjesti dao na čitanje i to neposredno pred vjenčanje, potresli su me iz dubine duše. Bilo bi puno bolje da to nije uradio. Prolila sam puno suza dok sam otkrivala njegovu prošlost.

Njegova prošlost je zaista užasnula mladu zaručnicu ali data riječ opet nije povučena. Nakon obavljenog vjenčanja 23. septembra 1862. Sofija Andrejevna se sa njim odvezla na njegovo imanje u Jasnoj poljani, gdje su oboje za vrijeme svog dugog braka doživjeli pravi pakao rata između rodova i nepomirljivih bračnih drugova. Kao i svi drugi koji čeznu za čistom ljubavlju, i on je ubrzo podlegao svojim seksualnim nagonima i tražio od svoje mlade supruge samo jedno, seksualno iskustvo. Podsvjesno je od prvog dana počeo u sebi optuživati ženu što ona nije mogla pogoditi kad za njega treba biti pohotljiva žena, kad smjerno krotko biće, svo u vlasti svog supruga. O njihovim prvim bračnim noćima zapisao je u svoj dnevnik: - Ja je dodirnem – njeno cijelo tijelo glatko, prijatno za dodirnuti ali hladno, kao od porcelana... Sve napravljeno samo za gledanje.

Nije mu ni palo na pamet da se upita kako ona doživljava njegovu seksualnu nezajažljivost. Sofija je 9. oktobra, dakle odmah nakon udaje, zapisala u svoj dnevnik: - Kako je odvratna tjelesna ljubav. Napisala je još i to kako se boji svog muža i kako se osjeća kao da joj je on oduzeo svu ljubav i uveo je u neki strašni svijet strasti, koje ona nije mogla dijeliti sa njim.

Njih dvoje, kao ni mnogi drugi bračni partneri današnjice, nisu mogli razgovarati o svojim odnosima i osjećajima, o svojim željama i htijenjima.

Iako su oboje bili na istom poslu, on je zatvoren u svojoj izoliranoj sobi stvarao svoja djela, ona dan i noć prepisivala i korigirala njegove rukopise, trpjela njegovu nemoguću narav umjetnika, njih dvoje nisu mogli naći ništa što bi im olakšalo međusobnu komunikaciju.

_______________

O TOLSTOJEVOM RADU

U mladosti Tolstoj čita Sternea i oduševljava se Puškinom, dok ga Ljermontova proza uči topografskoj točnosti (koju koristi u Ratu i miru). Njegov prvi književni rad, Povijest jučerašnjeg dana (1851.), je bio pokušaj pričanja o duševnim stanjima jednoga dana. Šklovski ga smatra ranom (spontanom) pojavom "tijeka svijesti" i pristupom poetici snova - koja će dobiti znatno mjesto u strukturi Rata i mira (Pjerov san, bunilo Andreja Bolkonskoga, san Petje Rostova, predosjećaji u snu Nikolenjke Bolkonskoga). Te iste godine Tolstoj odlazi na Kavkaz gdje se prvi put susreće s ratom - na rubu Čečenije. Objavljuje tekstove koji svjedoče o besmislenoj okrutnosti zbivanja, ali je motrište pripovijesti Kozaci (1862.) smješteno među pripadnike predstraže ruskoga carstva. To su bili priprosti "graničari" koji se ravnaju prema vlastitim, "prirodnim" zakonima. U prvoj polovici 50-ih godina nastaje i Tolstojeva triologija: Djetinjstvo (1852.), Nedoraslost (1854.) i Mladost (1857.). Ona čitatelja vraća na vlastelinsko imanje i uvodi u svijet nastajanja složene ličnosti zaokupljene moralnim i etičkim pitanjima. U njoj se pojavljuje ime dječakova mentora: Nehljudov - koji će kasnije obilježavati likove, nositelje Tolstojevih ideja (Luzern, Uskrsnuće). Autotematizacija ne odlikuje ciklus koji danas poznajemo pod imenom Sevastopoljske pripovijesti (1855.). Opisujući opsadu Sevastopolja u Krimskom ratu, Tolstoj se vraća načelima ranoga ruskog realizma, tzv. "naturalne škole", i žanru objektivnog "ogleda". U njega prevladava uživljavanje u psihička stanja vojnika i časnika, nepristupačna vanjskom promatraču. Radikalni kritičar Černiševski je u tim prividno nepretencioznim reportažama s kobne bojišnice otkrivao "dijalektiku" duše.

Poraz ruske vojske, koji otkriva mnoge slabosti gospodarski iznemogla feudalna carstva, postavlja pred Tolstoja društvena pitanja koja je redovito prenosio na moralnu i etičku razinu. Na njih mu ne daje odgovor Zapadna Europa, samosvjesna i ravnodušna prema bijedi i umjetnosti (Luzern, 1857.), koju je kao takvu doživio na svom hodočašću Rousseauovu zavičaju. Ne vjeruje u "progress", ali vrativši se u Rusiju koja je 1861. doživljavala (nedosljedno) ukidanje kmetstva, piše programatski članak Napredak i određenje obrazovanja (1862.), videći rad na prosvjećenju seoskog puka kao neodložnu zadaću. Tom je zadatku imala služiti škola koju je utemeljio u Jasnoj Poljani, ali taj pothvat je naišao na represiju vlasti. Tome vremenu pripada i pripovijest Platnomjer (1863.), u kojoj je društvena nepravda vlasništva viđena "očima" konja. Već 1861. Tolstoj je pisao ruskom političkom emigrantu Gercenu u London kako je naumio pisati roman u kojemu je junakom "imao biti povratnik - dekabrist". Tako se postupno rađao najveći Tolstojev roman Rat i mir. Prethodio mu je Dekabrist (1861.), s uvodom u kojemu se spominje pobjeda ruske vojske 1812. i poraz 1855. godine.

Sljedeći veliki Tolstojev roman je Ana Karenjina. Roman je nastajao između 1875. i 1877., pisan u nastavcima, pa se nizanjem dviju paralelnih fabula ("trokut" nevjere: Karenjin - Ana - Vronski i fabula o "sretnoj" ljubavi Levina i Kiti) pojavljuju motivi društvenog i kulturnog života, ali i ruskog gospodarstva tih godina. Tolstoj je Vronskoga "poslao" kao dobrovoljca na srpsko-tursku bojišnicu, rugajući se pokretu u prilog "oslobođenju braće Slavena", tako da je slijedom tih poglavlja izazvao neposrednu polemiku Fjodora Dostojevskog. Roman u kojemu providnost kažnjava nevjeru (Vronski nestaje u Srbiji, Ana se baca pod vlak) u biti je prevladao piščevu moralistiku, tim više što je i "paralelna" fabula o bračnoj sreći tonula u opisima bračnog svagdana i Levinovih pomisli na samoubojstvo, a struktura romana svjedoči i o udjelu "visokog" društva u Aninoj tragediji. Valja, međutim, istaknuti kako se Levin u epiloškim poglavljima romana priklanja vjeri.

Prijelomna godina u Tolstojevu životu je 1881. Autor Ane Karenjine obraća se vjeri: Kratko izloženje Evanđelja interpretira Kristov život, ali - "po Tolstoju". Tolstoj posjećuje manastire, razgovara s pristalicama sekti, zaključuje kako se samo ćudorednim usavršavanjem može postizati boljitak u društvu. Zlu se ne valja suprotstavljati, nego treba prosvjećivati puk, uzgajati u njemu kršćanska načela. Tome ima služiti knjiga, pristupačna mnoštvu, a to u Rusiji znači seljaštvu. Osamdesetih godina Tolstoj kao da se odriče beletristike: ni Puškin ni Gogolj, ni Goethe ni Schiller, ni Racine ni Corneille nisu pisali za puk - valja pisati za "gladne"! Odatle publicistika - Što nam je onda činiti? (1886.), odatle pripovijest o pogubnom djelovanju "visoke" umjetnosti i propovijed o spolnom suzdržavanju u Kreuzterovoj sonati (1889.). Niječe umjetnost koja je kanonizirana u Europi, ali i suvremena kretanja (impresionizma) u traktatu Što je umjetnost? (1897.). Traži književni oblik koji bi dopirao sve do izgladnjela sela u Pučkim pripovijestima (1887.), koje su pisane kao evanđeoske parabole. Tolstoj se obraća scenskoj umjetnosti, pa su njegove drame u biti "poučne": Vlast tmine (1986.), Plodovi prosvjete (1890.), Živi leš (1900.), premda su prihvaćane u ozračju europskog naturalizma. U tom se sklopu pojavila i pripovijest Smrt Ivana Iljiča (1896.), zapravo priča o besmislenosti jalova života.

Roman Uskrsnuće (1899.) je u biti "propovjedničko" djelo. Fabula o tome kako je plemić zaveo priprostu djevojku, te kako je ona postala prostitutkom i dospjela pred sud, vezuje za tu temeljnu temu "grješnog" pripadnika višeg društvenog sloja koji obilazi sve državne ustanove. Kako nije izbavio Katjušu, ne postiže svoj cilj, ali je prati na - robiju. Roman završava čitanjem Evanđelja, i tu je Tolstoj nadvladao "propovijed": društvena je kritika sveobuhvatna, lik Katjuše Maslove zastire lik Nehljudova kao nositelja Tolstojevih ideja - "pokajničkog plemića" kako su ga poslije ruski sociolozi zvali.

Pa ipak posljednji veliki roman mirotvorca Tolstoja, ratne je tematike, kavkaske. Hadži Murat (1904.), pripovijest o čečenskom gorštaku, tragičnom junaku koji se našao u procjepu tiranije cara Nikolaja I. i kavkaskih moćnika. Tolstojev Hadži Murat ne bori se ni za islam ni za ruskog cara, nego za seljaštvo kojega s obje strane ugnjetavaju. U tome je njegova pravica, ali i tragedija nepriklanjanja.

U recepciji, kako u ruskoj tako i u europskoj, "kavkaski" roman, koji nije završavao pozivom na "neprotivljenje zlu nasiljem" nego poetizacijom snažne ličnosti, padao u zasjenak. Tolstoj je u tim godinama bio poznatiji kao ideolog, nositelj vjerskih istina, suprotstavljenim religijskim dogmama (zbog čega je, odlukom Sv. Sinoda, 1901. isključen iz Crkve), mirotvorac i "prorok iz Jasne Poljane", kome se tada hodočastilo. U vrijeme bujanja materijalizma, Tolstoj je nudio osebujno shvaćena Boga, Kristovo učenje približeno pučkom razumijevanju, umjesto prevrata - ćudoredni preporod. Rusku revoluciju 1905. nije prihvatio, ali kada je otpočela serija kažnjavanja smrću, napisao je svoj znameniti, Ne mogu šutjeti! (1908.), tekst koji je potresao Europu, ne samo prosvjedom nego i doista umjetničkim opisom stravičnoga rituala vješanja. Engleske su pak vlasti u Indiji zabranile Tolstojevo Pismo Indijcu koje je pročitao Gandhi. U povodu zbivanja na europskom jugoistoku Tolstoj je napisao O aneksiji Bosne i Hercegovine (1908.), optužujući velesile koje postupaju protiv volje naroda.

Međutim, u vrijeme svoje najveće popularnosti, Tolstoj doživljava tešku duševnu krizu, potaknutu i obiteljskim sporom. Umire na željezničkoj postaji Astapovo, 20. studenog 1910. godine.

Djela - Povijest jučerašnjeg dana (1851), Djetinjstvo (1852), Nedozrelost (1854), Sevastopoljske pripovijesti (1855 - 1856), Mladost (1856), Obiteljska sreća (1859), Dekabrist (1861), Napredak i određenje obrazovanja (1862), Platnomjer (1863), Rat i mir (1865 - 1869), Azbuka, Kavkaski zatvorenik (1872), Ana Karenjina (1875 - 1877), Ispovijed (1880 - 1882), Kratko izloženje Evanđelja (1881), Što nam je onda činiti, Smrt Ivana Iljiča (1882 - 1886), Pučke pripovijesti (1882 - 1887), U što vjerujem? (1883), O životu (1885), Vlast tmine (1886), Kreutzerova sonata (1887 - 1889), Sotona, Uskrsnuće (1889 - 1900), Otac Sergio (1890 - 1898), Plodovi prosvjete (1891), Što je umjetnost (1897), Živi leš (1900), Poslije plesa (1900), Hadži Murat (1904), Ne mogu šutjeti!, O aneksiji Bosne i Hercegovine (1908).

Lav Tolstoj - Ana Karenjina

Lav Tolstoj - Ana Karenjina - esej

Lav Tolstoj - Ana Karenjina - interpretacija

Lav Tolstoj - biografija

Lav Tolstoj - Genije iz Jasne Poljane

Lav Tolstoj - Hadži Murat

Lav Tolstoj - Rat i mir