Slavko Kolar - Breza

Vrsta djela - novela
Tema djela - život i bolest Janice, bahatost njenog supruga Marka te surov život seljaka
Ideja djela - bahatost i loše ponašanje kad-tad izazvat će kajanje i kaznu
Mjesto radnje - Vukomeričke gorice i okolica
Vrijeme radnje - oko 1930.

Kratki sadržaj - Pokraj jedne šume na Labanbrdu pokraj sela Binkovca živio je stari Mika Labudin, šef kuće broj 27. Mika Labudin imao je zlu ženu Katu. Oni su imali dva sina. Prvi je u vojsci, a njegova žena Jaga ništa ne poriče za njim. Drugi sin Marko samo je ljenčario, a njegova žena Janica bila je jako bolesna. 

Mlada i krhka Janica udala se za postarijeg momka Marka Labudana. Živi, kako je to običaj na selu, u njegovoj kući tako da ih je svih zajedno osmero i svi spavaju i borave u istoj sobi jer druge nema. Janica je došla iz još siromašnije obitelji. Prije dva mjeseca rodila je djevojčicu. Nekoliko dana ležala je u krevetu, deset dana radila lakše poslove po kući, a onda su je potjerali na pašu. Kaj bi se tu po hiži protezala kakti kakva frajla, rekla je svekrva Kata Labudanka. Vrijeme je bilo jesensko, prohladno i kišno. Janica je dolazila kući sva mokra, prozebla, prokisla do kosti i uskoro se razboljela. Morala je u krevet. Dolazile su mnoge seoske babe, liječile je svim i svačim, ali pomoći nije bilo. Prehladila joj se krv, ustanovile su. U liječnika iz grada nisu imali povjerenja. Gdje bi on nju izliječio kad to nije uspjelo ni najpoznatijim babama, a uz to trebalo bi ga i platiti i još k tomu slušati prijekore zašto žive u prljavštini, u jednoj prostoriji i slične stvari. I dok je bolovala, umrlo joj je dijete, njezina mala djevojčica. Nije ju mogla dojiti, a dijete nije podnosilo kravlje mlijeko.

Janici je bivalo sve gore. Već je počela i buncati. Jako je bila zaljubljena u svoga Marka, neizmjerno ga je voljela, i sve češće ga je dozivala, a on je u suši (dvorišna zgrada za zaprežna kola, plug i ostalo poljoprivredno oruđe) pravio klopku za tvora. Nije on volio te ženske bolesti, pomoći joj ionako nije mogao pa mu se nikako nije dalo ući u sobu k Janici. A Marko je bio naočit i zgodan muškarac lijepih plavih uzvinutih brkova. Razlikovao se od drugih momaka u selu. Bio je on u svijetu, i u Americi je radio, živio neko vrijeme u gradu, bio i pokusni žandar, i vojsku je služio i na kraju se smirio u svom selu kao lugar. Posebno mu je lijepo stajala zelena lugarska odora sa zelenim šeširom. Marko je jako cijenio gospodu i volio se družiti s njima za razliku od drugih seljaka. Posebno je cijenio gospodina nadšumara. Moglo bi se reći da je upravo zahvaljujući gospodinu nadšumaru zapazio Janicu. Seoske cure bile su snažne, jedre, crvene u licu, kao stvorene za teške poslove. A kad je gospodin nadšumar ugledao Janicu, rekao je:

- To je cura... Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza. Uprav kao breza... što je breza među bukvama i grabrima, to ti je ta djevojka među tim vašim glomaznim curetinama...

I tako je Marko, koji je iznad svega cijenio mišljenje gospodina nadšumara, na čuđenje cijelog sela oženio Janicu. Janica je bila presretna, ni u snu se nije mogla nadati da bi nju dopala takva sreća. Marko je i nadaleko poznati barjaktar. Nema tih svatova koji njega ne zovu za barjaktara jer nitko kao on ne zna zabavljati, vriskati, igrati i mahati zastavom na svatovskom putu, a uz to je i ugledan i druži se s gospodom.

Gotovo više od ženine bolesti Marka muči što će kod Zugečića uskoro biti svatovi. Zugečići su bogati i ne zovu bilo koga a upravo su njega pozvali za barjaktara. No, nevolja je u tome što je Janica teško bolesna i može svaki čas umrijeti. Ako umre prije svadbe, od barjaktarenja neće biti ništa, a on tako želi predvoditi svatove.

I desilo se ono stoje najmanje priželjkivao. Janica je naglo umrla. Ni svijeću joj nisu stigli upaliti. Stara Kata Labudanka sva je u strahu od božje kazne zbog tog propusta. A Marko je u to vrijeme dovršavao klopku za tvora. Kad je ugledao bijelu golubicu koja je prhnula iznad krova, a bijelih golubica u selu nije bilo, shvatio je da je Janica umrla, da joj je duša otišla u nebo. Tek tada je ušao u sobu i ugledao svoju Janicu nekako smanjenu, drukčiju nego što je bila. Umrla je, a nije vidjela svoga Marka kad je to najviše željela.

Troškovi pokopa su veliki. Stari Mika Labudan već ima iskustva u tome. Prisjetio se i bdijenja kod odra pokojnog Jakoba Dugijana kad su se oni što su bdijeli na kraju napili i pjevali tako glasno da su financi koji su noću tuda prolazili pomislili kako se u toj kući svadbuje, a kad su ušli i ugledali pijanu rulju oko mrtvaca, toliko su se uplašili da su pobjegli glavom bez obzira. Mika je pazio da se tako nešto kod njega ne dogodi. I tužan je bio zbog Janice, ipak je bila premlada, pa se malo napio i dogodila se nezgoda: kad su pokapali Janicu, okliznuo se i pao u raku. Izvukli su ga strašno zaplašena i nekako ga smirili.

Kuća Labudanovih ostala je praznija za lijepu Janicu i njenu kćerkicu, no život teče dalje. Marka i dalje muče svatovi. Od Janičine smrti prošlo je tek osam dana, presvježe su uspomene na nju da bi se tek tako moglo ići u svatove i veseliti se. Ipak je otišao. Predvodio je svatove, skakao, pjevao, vriskao, i mahao zastavom, na veliko zadovoljstvo mladoženjina oca. I plesao je sa snahama i curama, i veselio se, a onda je došlo do tučnjave. Napali su ga momci sa Zugečić brda jer im nije bilo drago što pleše s njihovim curama. Uspio se izvući nakon žestoke tučnjave sav raskrvavljen i poderan. Bijesan i pod dojmom tučnjave pojurio je kući po pušku. Noć je bila obasjana mjesečinom i on je trčao da se što prije dočepa puške i da se osveti.

Onako bijesan, pijan i izudaran, na rubu šume ugledao je -Janicu. Stajala je sva u bijelom, vitka i visoka. Zaprepastio se. Ostao je stajati, ukočen, sve dok nije počelo svitati. A onda mu se razbistrilo pred očima. To nije bila Janica, bila je to tanka visoka breza. Umoran i posramljen zaputio se polako kući i legao. Kad se probudio, još mu je sve bučalo u glavi od svatovskog pijanstva. Uzeo je sjekiru i pošao srušiti brezu. Došao je sa sjekirom, stao pod brezu, a onda su mu ruke zadrhtale. Nije imao snage posjeći je onako visoku, vitku i nježnu. Tako je bila mila ta breza, tako fina i lijepa! Kao neka svetica.

Vrsta djela - Breza je novela s temom iz seljačkog života, humorističkog karaktera, lirskog ugođaja, sa snažnom socijalnom podlogom. Prvi put je objavljena u književnom časopisu "Savremenik", 1928. godine, a u knjizi Mi smo za pravicu 1936. Poslije toga doživjela je preko pedeset izdanja u različitim izborima iz Kolarovih djela ili u antologijama, a pisac ju je preradio (dramatizirao) kao kazališnu predstavu. Prema njoj je snimljen i dugometražni igrani film.

Tema i ideja - Breza tematski obrađuje život zaostale seoske sredine kroz odnose unutar jedne obitelji, gdje u prvi plan izbija tužna sudbina nježne i krhke mlade seoske žene i probuđena savjest njenoga egoističnog muža. Navikli na siromaštvo, težak fizički rad i grubosti svake vrste, likovi ove novele ravnodušno prihvaćaju životne probleme doživljavajući ih kao nešto što im je unaprijed određeno, što im je sudbina dosudila, a pisac taj ambijent i takav način razmišljanja koristi kao podlogu za humor. Zato je ova novela i tužna i smiješna. To je ustvari lirikom natopljena i sjetnim humorom protkana priča o nježnoj seoskoj ženi koju je ubila grubost života i o čovjeku koji je prekasno shvatio daje ljubav njegove žene bila istinska i bezgranična.

Mjesto i vrijeme - Radnja novele odvija se na području Vukomeričkih gorica. To je brežuljkast kraj s južne i jugozapadne strane Turopolja nedaleko od Zagreba s poznatijim mjestima kao što su Velika Gorica, Kravarsko, Lekenik, Mala Buna... Selo Bikovac, u kojem se zbiva radnja novele, izmišljeno je ime za jedno od mnogobrojnih sela s tog područja gdje je Kolar radio kao agronom (bio je upravitelj državnog dobra u Gornjem Hruševcu), a prikazano je kao selo od drvenih i čađavih kućeraka raštrkanih po brežuljcima koje povezuju slabe ceste ili blatne staze za zaprežna kola. Sve izgleda jadno i zapušteno, samo je priroda puna zelenila, međutim i ti su pejsaži prikazani u jesensko vrijeme kad pušu hladni vjetrovi, padaju duge i dosadne kiše i sve je mokro i blatno.

Radnja novele zbiva se u razdoblju između dva velika svjetska rata, otprilike negdje između 1925. i 1928. kada je Kolar bio zaposlen u tom kraju. Kolar je posvjedočio kako ga je na pisanje novele Breza potaknula jedna stvarna zgoda, naime dok je bio upravitelj državnog dobra u Gornjem Hruševcu, došao je jednom prilikom k njemu u ured njegov lugar, čovjek kojem je tek pred koji dan umrla žena, moleći ga nekoliko dana dopusta da može otići u svatove.

Jezik i stil - U noveli Breza izmjenjuju se dva govora: standardni književni štokavski i kajkavski govor. Pritom je književna štokavština pripo-vjedačev govor, a likovi domaćih ljudi govore i razmišljaju na kajkavskom. Ta turopoljska kajkavština daje noveli posebnu živost, uvjerljivost i lokalni kolorit, a dodatnu ljepotu noveli daje lirska intoniranost cjelokupne fabule.

Jezik je jednostavan, a bogat, umnogome podsjeća na jezik narodnih šaljivih priča. I stil Breze blizak je pučkom humoru. Prikazujući život siromašnog svijeta, pisac iznosi i tužne i smiješne dogodovštine izazvane siromaštvom, neznanjem i tradicionalnim načinom života, a ti događaji katkad izazivaju smijeh a katkad suze. Pišući o Slavku Kolaru, jedan je drugi naš književnik Kolarov humor u noveli Breza nazvao "smijehom kroz suze".

Kompozicija djela - Novela Breza sastoji se od sedam cjelina, a u tih sedam cjelina ukomponirana su dva glavna događaja: Janičin boravak u kući Labudanovih, njeno bolovanje i umiranje, te Markovo svadbovanje. Svaki od ta dva događaja raščlanjen je na tri dijela. Janica: bolest, umiranje, sprovod; Marko: barjaktarenje, tučnjava, povratak kući. Rasplet predstavlja buđenje Markove savjesti, tj. trenutak kad pokušava posjeći brezu pa odustaje.

Uvod - Upoznajemo Janicu i Marka te ostale seljane, saznajemo da je Janica bolesna i da je Marko zaokupljen radom u službi.

Zaplet - Saznajemo da Kata tjera Janicu na težak rad neposredno nakon poroda i da je ustvari ona kriva zbog njezine bolesti. I Janičina beba je umrla jer ju zbog bolesti nije mogla dojiti, a Marko cijelo vrijeme sastavlja patentnu klopku za tvorove kako bi zadivio svoga šefa.

Vrhunac - Seljani shvaćaju da Janici nema pomoći, no Marko i dalje ne obraća pozornost na nju. Janica naglo umire. U kući nastaje panika.

Rasplet - Mikino razmišljanje i žaljenje za Janicom. Janičin pokop. Mikina humoristična nezgoda. Osam dana nakon pokopa Marko odlazi na svadbu. Markovo barjaktarenje. Gozba i tučnjava kod Žugečića. Markov put prema kući.

Završetak - Markovo priviđenje, rasvijetljenje i povratak kući. Bezuspješni pokušaj sječe breze. Marko napokon shvaća Janicu i žali i nju i brezu. Marko je odlučio da neće posjeći brezu zbog sjećanja na Janicu.

Likovi - Središnji likovi novele su mlada snaha Janica i njezin muž Marko. Tu su još ukućani: Markov otac a Janičin svekar Mika Labudan, Mikina žena Kata Labudanka, druga snaha Jaga kojoj je muž u vojsci, i njezino dvoje djece, te stara gluha i slijepa Mikina majka. Osim predstavnika obitelji Labudan u radnji izravno ili neizravno sudjeluju tipični predstavnici sela: svećenik, nadšumar te mnogobrojni mladi i stari seljaci i seljanke.

Janica - se samo izgledom i hodom izdvaja od svoje sredine dok je po svemu ostalom tipična seoska cura. Pa dok druge cure i snaše teško koračaju kao medvjedi, u njezinom hodu ima nešto ritma, možda čak i elegancije... I ljepotom je sasvim drukčija:

- Oči su joj plave, plavlje od jasnog neba, a za kosu rekoše neki da je crvenkasta, a neki da je zlatna ili pozlaćena. Svakako izvrsno je pristajala onom okruglom, bijelom lišcu i onim nasmijanim, malim usnicama.

S obzirom da i sama pripada tom svijetu i njegovu mentalitetu, ona je svjesna odnosa u novoj obitelji i poslova koji je čekaju i sve to strpljivo podnosi, jer tako mora biti, no iskrica bunta u njoj ipak tinja pa katkad odbrusi svekrvi:

- A kaj tu zijate kakti da ste v šumi! Nis ja bormeš gluha!

Život joj čini ljepšim njen muž kojeg neizmjerno voli i ponosi se njime, no on joj tu ljubav ne uzvraća jer muškarci ne iskazuju osjećaje riječima, ispali bi mekušci i predmet poruge pred drugim muškarcima. Ipak Janica drži da je Marko prema njoj dobar - ne tuče je kao što to rade ostali muževi i to je za Janicu izvjestan znak ljubavi.

Janica je tragičan lik nježne krhke žene koju je ubila težina života a da ona sama nije osjećala tu težinu jer joj je snagu davala ljubav. Humor kojim se pisac služi u oslikavanju njenih fizičkih i psihičkih napora čini je još simpatičnijom, ljupkijom i dražom.

Marko ima oko 30 godina. On je lugar, a i cijenjen je.

- Inače bijaše on svjetski čovjek... bio je i u Americi, pa prošetao po cijelome svijetu, za svjetskog rata bio godinu dana žandar, pa šumski radnik, pa sobar, živio neko vrijeme u gradu, bivao mnogo s gospodom... Zgodan je muškarac. - Mnogoj curi, mnogoj udovici a i udatoj ženi zapelo oko za one njegove uvijek propisno zavrnute brkove i za oštre sokolove oči. Marko je ustvari odabrao Janicu za ženu zato što je nadšumar rekao da je ona bolja od drugih. A gospodin nadšumar je za Marka bio bog. - Neki šumar tj. sam gospodin nadšumar, Markov šef i bog bogova, kad je vidio Janicu još kao djevojku sav se oduševio: - To je cura... Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza. Uprav kao breza. Otmjena pojava... Što je breza među grabarima i bukvama to je ta djevojka među tim vašim glomaznim curetinama! Marko ne pokazuje izljeve nježnosti kako ne bi ispao mekušac, ne miješa se u kućne poslove, ne tuče Janicu (samo ju je jednom ošamario a i tada je sama priznala da je ona kriva).

Njemu su sporedne stvari, kao što je pravljenje klopke za tvora, važnije od Janičinih poziva. Ne može se reći da Marko nije volio svoju ženu i da mu nije bilo žao što će umrijeti, ali opet: može li joj on pomoći? Pa da plače dan i noć, njojzi od toga nikakve koristi. Njega muči što će ga ženina smrt spriječiti da bude barjaktar u svatovima jer je on najbolji barjaktar u cijeloj okolici i time se jako ponosio.

Ipak je otišao u svatove već osmi dan nakon Janičine smrti. Nakon tučnjave koju je sam izazvao razmetljivim ponašanjem, dok trči kući po pušku da se sveti, onako pripitom i bijesnom, na rubu šume ukazala mu se Janica. Markovo noćno priviđenje dokaz je da on ipak nije potpuno bezosjećajan čovjek. Ta prikaza njegova je probuđena savjest. Bezuspješan pokušaj da posiječe brezu govori nam da on ipak ima osjećaj krivnje, daje svjestan kako nije dovoljno učinio za svoju odanu, lijepu i nesretnu ženu:

- Posjeći će je da ga više ne sjeća sramote, da ga više ne plaši... Omjeri je krvavim okom, a ona stoji visoka, vitka i prava. Bezazleno mu se učini to fino, nježno drvo s bijelom, tankom, skoro svilenom korom. Tako je bila mila ta breza, tako fina i lijepa! Kao neka svetica... Nije li to možda ipak pokojnica, Janica?

Mika Labudan je Markov otac. Njegovo sjećanje na pijančevanje uz lijes Jakoba Dugijana primjer je crnog humora. Kada Janica umre, Mika razmišlja o njoj i silno se rastuži:

- Na cesti ispod groblja stajao je stari Mika kraj svojih volova. Rastužio se i on: - Itak mi je dobra bila. Vredna je bila, Bog joj da dušici lehko. Kuliko je puti mesto mene blago naranila i očistila... Tvrd je inače i mrk bio Labudan ali sad se je raznježio. Možda i zato što je bočica bila već prazna. Osjetio on potrebu da pođe na grob, da svojoj snahi baci grudicu zemlje, da joj grobić blagoslovi. Kada je došao do groba, Mika opet pokazuje osjećaje.

- Ej Janica draga moja snejo, mirno tu počivaj i naj mi nikaj za zlo zeti! Znaš, čovek je star i siromak pa je i koji put zločest! Pisac kroz Miku opet pokazuje crni humor: - Nagnuo se stari, ali malo previše. Skliska je i mokra bila ona teška ilovača, a njemu čudno pred očima. I omaknu se stari Mika. Tek jeknu preplašeno: - Ajoj, i već pade naglavce u jamu. Zastade svima dah. Da nije to prst božji? No nije bilo ništa. Jer stari je Mika doduše bolno i prestrašeno povikao: - Ajoj, vlečete me van! Neću ostati v grobu - još ne, još ne! A kad su ga izvukli blatna, musava i prestravljena: - Ajd, fala Bogu nisam ostal... a, Bože moj!... Itak je lepše na ovome svetu...

Kata Labudanka je Markova majka, siromašna i ukorjenjena u tradicionalni način života, po tradiciji je tjerala Janicu da najviše radi jer je najmlađa žena u kući. Napravila je paniku kada je Janica naglo umrla jer nisu na vrijeme zapalili svijeću, pa strahuje od božje kazne.

Dojam o djelu - Ovo je jedna tragična priča. Ona duboko uranja u ponore ljudskih slabosti, ona pokazuje svu tragediju kako čovjek može poniziti sebe i druge. Ona istovremeno upozorava da je čovjek nemoćan ispraviti svoje pogreške ako dozvoli da mu vrijeme izmakne iz njegove kontrole. U ovom našem svijetu jedinstven primjer za to bio je život i smrt princeze Diane. Ova pripovijetka me pomalo podsjetila na tu suvremenu tragediju. Dok je živjela, Diana je trpjela svakakva poniženja, nerazumijevanja i ogovaranja. Obitelj u koju je došla izolirala ju je zbog toga što je bila drugačija od njih, a to oni, opterećeni vlastitim ograničenjima, nisu mogli prihvatiti. Tek je njena smrt podsjetila čitav svijet, ali i njenu obitelj, na njenu istinsku vrijednost. Tako nas i ova pripovijetka Breza podsjeća na vječne istine o čovjeku i time dokazuje koliko je ova tema prisutna u svakom vremenu i svakoj sredini.

Odlomak koji ti se svidio i zašto

Zaustavio se Marko pred brezom i pljunuo u dlavove. Posjeći će je da ga više ne sjeća sramote, da ga više ne plaši... Omjeri je krvavim okom, a ona stoji visoka, vitka i prava. Bezazleno mu se učini to fino, nježno drvo s bijelom, tankom, skoro svilenom korom. Tako je bila mila ta breza, tako fina i lijepa. Kao neka svetica... Nije li to ipak njegova pokojnica, Janica? (cit.30.str.)

- To je trenutak kada se Marko Labudan, ne samo suočava s uspomenom na Janicu, već i sa svojim vlastitim osobinama. Suočen je sa činjenicom da je do tada mislio da se može ponašati kako mu se prohtije i da može sve popraviti kad god želi. Sama činjenica da je bio pobijeđen duhom svoje Janice probudila je u njemu savjest i pokazala mu sve njegove slabosti. On se povlači posramljen i utučen.

Slavko Kolar - Breza - verzija 2

Slavko Kolar - Breza - verzija 2 pdf

________________________________

Slavko Kolar (Palešnik pokraj Garešnice, 1. prosinca 1891. – Zagreb, 15. rujna 1963.) hrvatski književnik i filmski scenarist. U hrvatskoj je književnosti bilo realtivno malo pisaca koji su u svoja književna djela unosili elemente humora i satire kao jednog posebnog vidnog kuta sagledavanja određenih društvenih zbivanja. U 19. stoljeću bilo ih je svega nekoliko: Stanko Vraz, Ante Kovačić i Silvije Strahimir Kranjčević napisali nekoliko uspjelih satiričnih ostvarenja, dok humorističkih elemenata nalazimo povremeno u djelima Janka Jurkovića, Vilima Korajca, Augusta Šenoe i Josipa Eugena Tomića. I to je sve. Zapravo, sve do pojave Slavka Kolara (1891.-1963.) i ne možemo govoriti o nekom piscu čije bi cjelokupno književno djelo bilo prožeto isključivo kategorijama humora i satire. A upravo po toj osobini Kolar se u hrvatskoj međunarodnoj književnosti izdvaja kao posve originalna literarna pojava: iako se tematika njegovih pripovjedaka u potpunosti uklapa u one najznačajnije tijekove hrvatske književnosti tridesetih godina kada je primarnu preokupaciju pisaca zaokupila problematika sela ili provincije s naglašenim socijalnim akcentom, Kolar se od ostalih svojih suvremenika razlikuje upravo po tom svom specifičnom pristupu toj istoj tematici.

Djela - Nasmijane pripovijesti, Ili jesmo ili nismo, Mi smo za pravicu, Perom i drljačom, Natrag u naftalin, Na leđima delfina, Glavno da je kapa na glavi, Izabrane pripovijetke (knjige novela i pripovijedaka).

Slavko Kolar - Jurnjava na motoru