Jacob i Wilhelm Grimm - Ivica i Marica

Vrsta djela - bajka

Vrijeme radnje - nekoć davno

Mjesto radnje - dom, šuma, vještičja kuća

Ideja djela - Priča govori o bratu i sestri koji su zbog neimaštine svojih roditelja završili u šumi te se našli u opasnosti radi zle vještice koja ih je htjela pojesti.

Tema djela - Zahvaljujući istinskoj i pravoj ljubavi te dobroti, osobe čistog srca uvijek će moći pobijediti zlo. I u najtežim trenucima važno je vjerovati u sebe.

Kratak sadržaj - Ivica i Marica bili su brat i sestra, djeca siromašnog stolara. Kako u to vrijeme nije bilo ni novca ni hrane, njihova maćeha predloži suprugu da odvede djecu u šumu i tamo ih ostavi. Stolar to učini, no Ivica i Marica su bili mudri i putem za sobom ostavljali bijele kamenčiće kako bi se znali vratiti kući. Vidjevši da prvi put nije uspjelo, maćeha i drugi put zatraži od stolara da ih odvede i ostavi u šumi. Ovog puta djeca nisu imala vremena prikupiti kamenčiće pa su za sobom bacali kruh. Taj kruh su pojele gladne životinje iz šume i djeca su se izgubila.

Lutajući po šumi naišli su na kuću koja je bila napravljena od kruha, šećera i čokolade, koju su počeli jesti. Unutra je živjela jedna vještica koja ih je zatvoorila u kuću. Od Marice je napravila sluškinju, a Ivicu je namjeravala skuhati i pojesti. Ipak, djeca su se spasila, tako da su prevarom zaključali vješticu unutar kuće. Prije nego su pobjegli, ukrali su vještici dragulje. Vrativši se kući, saznali su da im je maćeha umrla, dok su oni živjeli sretno i u blagostanju s ocem, do kraja života.

Likovi - Ivica i Marica, otac, maćeha, vještica

Ivica – je prikazan kao osjećajan, oprezan i dobar čovjek koji u teškim trenucima tješi sestru. Osim toga je snalažljiv i domišljat, a što se vidi u trenutku kada je smislio plan protiv vještice s kojim je htio spasiti ne samo sebe nego i sestru. Bez njega niti on niti sestra ne bi se mogli spasiti iz šume. Njegov prvi instinkt je spasiti sestru, a tek onda misli na sebe. Poput velikog i snažnijeg brata, čini sve da ohrabri svoju sestru i zaštiti je kako zna i umije. Iako i sam tek dijete, prisiljen je ponašati se odgovorno, kao da je mnogo stariji nego što jest. Ali, koliko god da je hrabar, i Ivica se bojao biti sam u šumi, samo što to nije htio pokazati kako se njegova sestra ne bi još više uplašila. Biti zaštitnik svoje sestre njemu je najvažnije na svijetu. Iako je Ivica, poput svoje sestre, bio odbačen od vlastite obitelji, na kraju je ipak sve završilo kako treba. To je bila nagrada za njegovu dobrotu, domišljatost, hrabrost i požrtvovnost.

Marica – strašljiva djevojčica koja cijelo vrijeme plače, ali ujedno i brižna sestra koja mali komad kruha dijeli sa svojim bratom. Njezina najveća odlika nije hrabrost, nego milostivost i suosjećanje. I ona bi učinila sve za svog brata, pa to čini na jedini mogući način – brinući se da i on nešto pojede. Spremna je podijeliti sve s njim. Koliko god je on njezina hrabrost, toliko je Marica Ivičina milostivost. Niti ona nije toliko krhka koliko se na početku čini. Upravo njezina nevinost i samozatajnost njezini su najveći aduti, jer se od nje ne očekuje da će se suprotstaviti zlu. Ali ona to ipak čini. Izvlači iz sebe hrabrost i spašava sebe i brata. To je učinila tako što je ugurala vješticu u peć.

Vještica – je bila zla i lukava vještica koja je htjela pojesti Ivicu. I inače je voljela jesti djecu, a mamila ih je svojom kućom sagrađenom od slatkiša. Vještica je znala što djeca vole, pa je njena kuća bila poput mreže što lovi ribe. Ipak, vještica nije računala da će je dvoje djece ipak doći glave. Podcijenila je njihovu lukavost, ljubav i hrabrost da joj se suprotstave. Vještica je na kraju priče dobila što je zaslužila. Cijeli život je kuhala djecu i jela ih, a na kraju je i ona završila u peći.

Otac – je unatoč tome što se dao nagovoriti od maćehe da ostave djecu u šumi ipak bio dobra osoba, koja se na kraju iskreno obradovala povratku Ivice i Marice. U početku priče on je mekušac koji pada pod utjecaj žene. Iako je znao da ono što ona predlaže i želi nije dobro, da je za svaku osudu, ipak je posluša. Otac se odrekao vlastite djece radi supruge. Umjesto da se pobunio i stao na stranu svoje vlastite krvi, on je i sam otišao odvesti ih u šumu. Srećom, na kraju je otac došao pameti. Odbacio je svoju ženu i odlučio vratiti djecu. Nakon toga ponovo su postali obitelj.

Maćeha – je prikazana kao zla i gruba žena kojoj nije bilo stalo do nikoga osim nje same. Bila je siromašna, ali i zločesta. Došla je na užasnu ideju da se riješi djece kako bi ona imala više. Umjesto da se brinula o njima, ona je odlučila riješiti ih se. To govori koliko je grozna žena. Pokušala je pridobiti muža na svoju stranu i to joj je neko vrijeme uspijevalo. Ipak, na kraju je i nju sustigla kazna za sve ono što je učinila.

Braća Grimm - Ivica i Marica - druga verzija

Braća Grimm - Ivica i Marica - druga verzija pdf

________________________________

Braća Grimm - Ivica i Marica

Bio jednom jedan drvosječa koji je sa ženom i dvoje djece živio u maloj kolibi na kraju velike šume. Bili su jako siromašni. Često ni kruha nisu dovoljno imali. A žena je bila maćeha djeci - dječaku i djevojčici. Dječak se zvao Ivica, a djevojčica Marica. Zemljom je vladala glad. Nesretni drvosječa jedva je prehranjivao svoju obitelj. Jedne večeri, kad ni kruha nisu više imali, žena reče: - E, ovako se više ne može. Biti će najbolje da djecu odvedemo daleko u šumu i tamo ih ostavimo. Naložiti ćemo im vatru, neka se griju. Možda će ih netko dobar pronaći i uzeti k sebi. Poslije, kad bude bolje, možemo ih mi opet uzeti.

Nesretni otac se pobuni i reče da on to nikako ne može učiniti. Ali je zla žena navaljivala sve dotle dok on, utučen i bespomoćan, na kraju ne pristade učiniti onako kako je ona predlagala. Djeca, koja od gladi nisu mogla zaspati, su sve čula i Marica gorko zaplaka. Ivica je tješio svoju sestricu: - Ne plači, Marice. Biti će dobro.

Kad su otac i maćeha zaspali, Ivica se polako išulja iz kuće. Nebo je bilo puno mjesečine i sjaja zvijezda. Bijeli kamenčići rasuti po dvorištu, blistali su poput dragog kamenja. Ivica ih pokupi, napuni džepiće svojih hlačica, lagano se vrati u kuću i reče Marici:
- Ne brini, sestrice! Biti će sve dobro. Spavaj.
I djeca zaspaše, svladana strahom i umorom. Tek što je svanulo, maćeha probudi djecu.
- Ustajte, djeco! Idemo u šumu po drva.

Dade svakom po komadić kruha i krenuše, jedno za drugim. Ivica je išao zadnji i stalno zastajkivao. To je on bacao bijele kamenčiće da obilježi stazu i da se poslije sa sestrom vrati kući. Maćeha primjeti da on nešto radi pa ga upita:
- Zašto se stalno okrećeš, Ivice?
- Gledam u moje bijelo mače. Eno ga, gore, na krovu kuće.

Maćeha nikakvo mače nije vidjela, ali ušuti i krene dalje. Uskoro su zašli duboko u šumu. Otac ode siječi drva, a djeca nakupiše suhog granja pa im maćeha naloži veliku vatru i reče:
- Sjedite tu, kraj vatre. Odoh ja pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.
Djeca poslušaše. Uskoro, od umora i straha zaspaše. Kad su se probudila, bila je uveliko noć. Marica zaplaka, a Ivica je počne tješiti.
- Ne plači, sestrice. Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.

I zaista. Čim se Mjesec odvoji od planine, nebo se osu sjajem, a kamenčići zablještaše poput malih zvijezda. Dugo su djeca išla tragom kamenčića do svoje kuće. Tek u zoru zakucaše na vrata.
Maćeha ih izgrdi što su se zadržali u šumi, a otac je dugo grlio svoju djecu, presretan što su opet zajedno. Uskoro opet glad uđe u malu kolibu. Maćeha reče ocu:
- Osim nešto kruha, u kući nemamo ni trunka hrane. Odvedimo djecu u šumu! Naći će ih neki dobar čovjek i uzeti k sebi. Kada nama bude bolje, vratiti ćemo ih kući.

Zaludu se nesretni otac opirao. Žena je navaljivala i navaljivala pa on, na kraju, pristade. Djeca su čula i ovaj razgovor. Ivica požuri po kamenčiće, ali su i vrata i prozori bili čvrsto zatvoreni. Marica zaplaka, a Ivica je tješio sestricu:
- Ne boj se! Biti će sve dobro.
Ujutro, rano, maćeha probudi djecu, dade im po komadić kruha i tako krenuše u šumu. I opet je Ivica bio zadnji i bacao mrvice kruha na stazu. Duboko u šumi otac ode nasiječi drva, maćeha naloži vatru i reče:
- Sjedite tu i čekajte nas! Odoh pomoći ocu. Poslije ćemo zajedno kući.
Djeca pojedoše komadić kruha što ga Marica izvadi iz svoje pregačice i zaspaše. Kad su se probudili, bila je već uveliko noć. Vatra se ugasila. Marica zaplaka, a Ivica joj reče:
- Ne plači, sestrice! Čim dođe Mjesec, odvesti ću te kući.

Kad se Mjesec pojavi iznad planine, sva noć se rasvijetli, ali mrvica kruha nigdje ne bi. Gladne ptice su ih pozobale još za dana.
- Ne plači, Marice - reče Ivica. - Naći ću ja put do kuće.
I uze bratac sestricu za ruku. Išli su išli, ali puta ne nađoše. I sutradan su stazu tražili, ali je šuma bivala sve gušća. Tek trećeg dana, kada od gladi i umora nisu mogli dalje, doletje neka snježnobijela ptica. Ne plašeći ih se nimalo, mašući krilima, pozva djecu za sobom. Išli su tako Ivica i Marica za pticom sve dok ne stigoše do nekakve male kuće. I zastadoše zadivljeni. Gle čuda! Kućica bijaše sva napravljena od medenjaka, marcipana, čokolade. Djeca počeše grickati od svega pomalo, a nekakav glas reče: - Tko mi kuću moju dira? Tko mi ne da mira!
Ivica i Marica odgovoriše: - Vjetar ludi što iz gore gudi, on ti kuću dira, on ti ne da mira!

I nastaviše se gostiti. Na kućici se otvore vrata i na njima se pojavi nekakva starica, pogurena, krezuba; ona reče kreštavim glasom:
- Dobra moja dječice! Samo vi ručkajte! Uđite u kuću. Dati će vama baka još kolačića.
Djeca poslušaše staricu. A ona ih nahrani i mlijekom napoji i u bijele krevetiće na spavanje odvede. Samo to nije bila nikakva dobra baka. Bila je to zla vještica koja je voljela mamiti djecu k sebi da ih može zatvoriti u svoju kućicu od kolača. Ujutro, vještica grubo prodrma djecu, razbudi ih, Ivicu zatvori u kavez, a Marici naredi:
- Hajde ljenjivice! Donesi vode, spremi svome bratu doručak. Mora se dobro ugojiti kako bih ga mogla što brže pojesti.
Marica gorko zaplaka, ali je morala poslušati vješticu. Dani su prolazili. Marica je prala, vodu nosila, bratu hranu kuhala. Vještica je svaki dan prilazila kavezu:
- Pruži prst Ivice! Jesi li se ugojio?

Pametni dječak bi kroz rešetke provukao nekakvu tanku kost, a vještica, koja nije dobro vidjela, ljutila se što je dijete i dalje mršavo. Najzad izgubi strpljenje i naredi:
- Marice, naloži veliku vatru! Neću više čekati!
Jadna Marica opet zaplaka. Plakala je, plakala, ali nije znala što napraviti. U neka doba vještica joj reče:
- Vidi je li vatra dovoljno jaka. Želim i kruh ispeći.
Djevojčica se dosjeti:
- Kako mogu vidjeti kad su vrata tako visoko.
- Glupa gusko! - naljuti se vještica - Nisu vrata visoko. Vidi kako ja mogu pogledati.

Istog trena kad se vještica približila peći i prignula se vratašcima, Marica je svom snagom gurne u vatru, čvrsto priklopi vratašca i zalupi rezu. Tako nestade zle vještice. A Marica pritrči kavezu, oslobodi Ivicu vičući iz sveg glasa:
- Slobodni smo, slobodni! Vještica je mrtva.
Njihovoj radosti i veselju nije bilo kraja. Nakupili su pune džepove kolača i medenjaka. Pronašli su i vještičino blago, pa i od njega uzeše. Onda požuriše da odu što dalje od vještičine kuće.
Začarana šuma se pred njima otvarala i djeca začas stigoše do nekakve velike rijeke. A na njoj ni mosta, ni skele. Djeca ugledaše jednu patku pa povikaše:
- Patkice, milenice! Duboka je voda, nemamo broda. Idemo daleko, prenesi nas preko!

Patka ih prenese preko vode i djeca nastaviše put. Šuma je bivala sve rjeđa, dok je sasvim ne nestade. Na ivici šume ukazala se njihova kućica. Ivica i Marica potrčaše. Proviriše kroz prozor i vidješe svoga oca, samog, tužnog. Kucnuše o okno. Otac podiže glavu, ugleda ih. Dugo je grlio svoju dječicu. Visoko ih dizao u zrak, ljubio, čvrsto držao. Da se više nikada ne rastave. I nisu se rastajali. Živjeli su dugo, sretno sve do kraja svoga života...

________________

Braća Grimm - Ivica i Marica

Bio jednom siromašan drvosječa što je sa svoje dvoje djece i sa svojom drugom ženom, njihovom maćehom, živio u kućerku kraj velike šume. To dvoje djece bili dječak i djevojčica: on se zvao Ivica, ona Marica. Drvosječa slabo zarađivao, pa su živjeli bijedno, a kad je na zemlju navalila skupoća, više nije mogao ni svagdanjeg kruha priskrbiti. Kad je jedne večeri premišljao o nevolji i prevrtao se u postelji, duboko uzdahnu i reče svojoj ženi:
- Što će biti od nas, čime ćemo jadnu djecu prehraniti kad već ni za sebe ništa nemamo?
- Znaš li što ćemo, čovječe? - preuze žena. - Sutra ćemo rano djecu odvesti u šumu gdje je najgušća; naložit ćemo im ondje vatru, dati im po krišku kruha, a mi ćemo se vratiti na svoj posao. Djeca će u šumi ostati sama, neće pogoditi put kući, i tako ćemo ih se riješiti.

- Ne, ženo, tako ja ne mogu - dočeka muž. - Kako da svoju djecu ostavim samu u šumi? Mogu naići šumske zvijeri pa ih razderati.
- Baš si lud! - uzviknu žena. - Onda ćemo sve četvero presvisnuti od gladi. Treba samo da nam oblanjaš daske za lijes.

I probijala mu uši i tesala svoje svejednako dok muž naposljetku nije popustio.
- Ipak mi je žao djece - reče muž, ali pristade na njezinu.

Ni djeca nisu mogla od gladi usnuti, i sve čuše što je maćeha govorila ocu. Marica briznu u plač te će Ivici:
- Jao, gotovo je s nama!
- Tiho, Marice - šapnu joj Ivica - nemoj plakati: već ću ja zlu doskočiti.

Kad su otac i maćeha zaspali, Ivica ustade, odjenu na se kaputić te se na stražnja vrata iskrade iz kuće. Sva krajina kupala se u sjajnoj mjesečini, šljunak za kućom svjetlucao kao da su onud prosuti sami srebrnjaci. Dječak se prignu te napuni džepove, a potom se vrati i reče Marici:
- Ne brini, sekice: mirno spavaj, Bog nas neće ostaviti. Zatim opet leže u svoju postelju.

Kad je zora prosivjela, još prije nego što je sunce granulo, dođe maćeha te probudi oboje djece.
- Ustajte, lijenčine, idemo u šumu po drva - reče drmajući ih.

Zatim im svakom dade krišku kruha, govoreći:
- To vam je za ručak, i nemojte odmah pojesti, jer više nema.

Marica spremi kruh pod pregaču, jer je Ivica džepove nabio šljunkom. Nato svi krenuše u šumu. Kad su malko popoišli, Ivica zastane te se obazre na kuću; i sve se ovda-onda obazirao zastajkujući. Opazi to otac te mu reče:
- Što to, Ivice, svaki čas zastajkuješ i gledaš? Hajde pruži korak!
- Gledam, oče, za svojom bijelom mačkicom - odgovori Ivica. - Eno je na krovu, pozdravlja me.
- Ludo! - pritače maćeha. - Nije ono mačkica nego je jutarnje sunce obasjalo dimnjak.

Ali nije Ivica zastajao da gleda za mačkom nego je putem bacao šljunak iz džepova. Kad bijahu usred šume, reče otac.
- Hajde, djeco, nakupite suharaka: naložit ćemo vatru da vam ne bude studeno. Dovukoše djeca čitavu hrpu suharaka, te otac odmah naloži vatru. Kad je oganj lijepo proplamsao i plameni se jezici povijali uvis, reče maćeha djeci:
- Lezite kraj vatre i počinite: mi ćemo u guštik, da nasiječemo drva. Kad završimo posao, eto nas po vas.

Ivica i Marica smjestili se kraj vatre, a kad je dan upolovio, svako pojede svoju krišku kruha. Kako su čuli gdje sjekira udara o drvo, mišljahu da je otac u blizini. No nije to udarala sjekira nego grana: otac ju privezao o suho stablo, pa vjetar njome mlatao tamo-amo. Pošto su podosta vremena tako prosjedili kraj vatre, djeci pade umor na oči, te ona u san utonuše, a kad se probudiše, mrkla noć nad njima već protegla svoja crna krila.
- Kako ćemo iz šume? - briznu u plač Marica.
- Čekaj malo dok iziđe mjesec - utješi je Ivica. - Onda ćemo lako naći put.

Domala zaista sinu mjesec, zaokružio se uštap, te Ivica uze sekicu za ruku i povede je držeći se puta što ga je označio kamenčićima: sjali se oni na mjesečini kao da su sami srebrnjaci. Išla djeca svu noć, a u zoru eto ih pred kuću: pokucaše na vrata, a zla maćeha, kad vidje da su to Ivica i Marica, izdera se na njih:
- Zločesta djeco, gdje ste tako dugo? Mislili smo da više i nećete kući.

Pričinjavala se kao da je bila u brizi zbog njih. Ali se otac doista obradovao, jer mu bijaše teško što ih je u šumi ostavio same, bez ikakve zaštite. Naskoro opet nevolja pritisnu zemlju, oskudica i bijeda zavladala na sve strane. Čuše djeca kako maćeha u postelji govori ocu:
- Sva nam hrana opet otišla, ostala nam samo polovina jednog kruha. Valja nam se djece otarasiti. Odvest ćemo ih dublje u šumu, da ne nađu put natrag. Inače propadosmo. Drvosječi bilo žao djece, nije mu se mililo što žena govori.
- Ne bi li poštenije bilo da posljednji zalogaj podijelimo s djecom? - prekori on ženu.

Ali ona ni da čuje o tome: zaintačila u svome te mu uši neprestano nabijala i sipala same prijekore. I tako drvosječa, kad je popustio jednom, popusti i drugi put. Djeca bila budna i, dakako, čula sav razgovor. Kad su stari zaspali, Ivica opet ustane da se iskrade iz kuće i da nakupi kamenčića kao prošli put; ali nije mogao van, maćeha zaključala vrata. No, tješio je sekicu i govorio:
- Mirno spavaj i ne plači, Bog će nam već pomoći.

Kad je jutro objutrilo, maćeha ih probudi i dade im svakome krišku kruha, još manju nego prošli put. Dok su išli u šumu, Ivica mrvio kruh u džepu te ovda-onda zastajao da baci mrvicu na zemlju.
- Što zastaješ, Ivice, i što se osvrćeš? - prekori ga otac. - Hajde, pruži korak!
- Gledam za svojom golubicom, eno je na krovu, pozdravlja me - objasni mu Ivica.
- Ludo! - priklopi maćeha. - Nije ono golubica nego je jutarnje sunce obasjalo dimnjak.

A Ivica svim putem prosipao mrvice. Odvela maćeha djecu duboko u šumu, kudikamo dublje nego prošli put, onamo gdje još nikad u životu nisu bila. Opet naložiše veliku vatru, te će onda maćeha djeci:
- Ostanite tu, djeco, a budete li umorni, možete malo podrijemati. Mi ćemo u guštik da nasiječemo drva, pa kad podvečer budemo gotovi, eto nas po vas.

Kad je pol dana prevalilo, podijeli Marica krišku kruha s bratom, jer je Ivica svoju izmrvio i prosuo putem. Zatim, umorni, usnuše. Uvečerilo se, ali nitko ne dođe po djecu. Probudiše se pošto je već noć zapasala. Ivica poče opet tješiti sestru:
- Počekajmo malo, Marice, dok mjesec sine, pa ćemo onda vidjeti mrvice što sam ih putem prosipao: tako ćemo pogoditi kući.

Mjesec doista granuo, te njih dvoje krenu. Ali mrvica ne nađoše: mnoge ptice što šumom i poljem lete sve pokljucale i pozobale.
- Ne brini, naći ćemo put - hrabrio bratac sekicu.

Ali puta ne bijaše. Išli su svu bogovetnu noć i još sutradan od jutra do mraka, ali nikako da iz šume pogode van. Dobro su ogladnjeli, a ništa za jelo nisu imali osim nešto jagoda i kupina što su ondje rasle. Umor ih toliko presvojio da ih noge naprosto nisu više nosile, pa njih dvoje legoše na zemlju, pod stablo, i tu u san utonuše.

Osvanulo već i treće jutro što su otišli iz očinskog doma. Krenuše dalje, ali što su više išli sve su dublje zalazili u šumu: ne bude li niotkuda pomoći, umrijet će od gladi. Nekako kad je dan upolovio, opaze gdje na drvetu skakuće ptičica bijela poput snijega, a pjeva ona i zvižduka tako lijepo da su zastali i osluhnuli. Izvijala ptičica svoje kajde, a kad je završila poj, zalepeta krilima ispred njih te poče prhutati, sve odmičući pred njima dalje i skačući s grane na granu. Oni krenuše za njom i tako idući stigoše ubavoj kućici: tu ptičica sletje na krov. Kad se primakoše, vidješe djeca da je ta kućica sva od kruha, krov joj od kolača, a prozori od samog šećera.
- Ah, divota! - uzviknu Ivica. - Sad ćemo se najesti! Ja ću malo od krova, a ti, Marice, možeš od prozora, sladak je.

I segnu rukom uvis te odlomi dijelak krova, da kuša kako prija, a Marica stade uz prozor te ga poče griskati. Uto se javi sitan glasić iz kućice:

Kakva su to griskala

uz kućicu pristala?

Ne griskajte, grizlice,

ne grizite kućice!

A djeca se ne dadoše smesti u svome poslu:

Vjetrić s neba zaigrao,

na kućicu slatku pao

odgovoriše onome tankom glasiću i nastaviše zagrizati i žvakati. Ivici je osobito ù têk išao krov, te on odlomi još jedan kus, ali veći, a Marica istrže čitavo okno i sjede na zemlju, da se bolje naklopi na krupan slatki zalogaj. Dok su oni u slast mljaskali da im je sve pucalo iza ušiju, najednom se otvore vrata i nekakva starica izmili iz kućice. Djeca se uplašiše toliko da im je ispalo sve što imahu u rukama. Ali im starica kimnu glavom u pozdrav te ih upita:
- Kako ste dospjeli ovamo, draga dječice? Uđite k meni i ostanite, ništa se ne bojte.

I, uzevši ih za ruku, uvede oboje u svoju kućicu. Iznese im na stol svakakva dobrog jela, mlijeka i kolača, oraha i jabuka. Prostrije im onda dvije lijepe bijele posteljice, a braco i seka legoše - bijaše im kao da su na nebu.

Starica koja je tako ljubazno dočekala i u kućicu primila Ivicu i Maricu, samo se pretvarala: ta bijaše ona zla vještica što je mamila djecu, pa je i onu slatku malu kućicu od kolača načinila samo zato da bi djecu vabila; a kad bi se dočepala kojega jadnog djeteta, zadavila bi ga, skuhala i pojela, i to je onda za nju bio blagdan. A valja znati da vještice imaju crvene oči, i ne mogu vidjeti daleko, ali im je njuh veoma oštar, kao u šumskih zvijeri, koje odmah osjete čim im se tkogod približuje.

Kad joj Ivica i Marica bijahu nadohvat, zlobno se nacerila i rekla u sebi: - Moji su, neće mi umaknuti! Ujutro, prije nego što su djeca otvorila oči, vještica ustade i priđe posteljicama. Kad vidje kako Ivica i Marica slatko spavaju, onako punašnih i rumenih obraza, promrmlja za sebe: »Eh, baš dobra dva zalogaja!« I dohvati Ivicu suhonjavom rukom, prenese ga u malu staju i zatvori rešetkom: mogao se ondje derati što ga grlo nosi, ali mu pomoći ne bijaše.

Zatim se vještica vrati Marici, prodrma je da se probudi i vikne joj:
- Ustaj, lijena klado, donesi vode i skuhaj bratu štogod dobro. Eno ga u staji, treba da se udeblja, pa kad bude tust, onda ću ga pojesti.

Marica briznu u gorak plač, ali joj sve bijaše uzalud: morade učiniti kako joj je zapovjedila bezdušna vještica. Otad se za Ivicu priređivalo najbolje jelo, a Marica dobivala samo rakovu koru. Vještica svakog jutra prilazila staji i dovikivala:
- Pruži prst, Ivice, da vidim koliko si udebljao.

Ivica joj pak pružao koščicu, a stara, kraj svojih zamućenih očiju, mišljaše da mu je takav prst, i nikako joj nije išlo u glavu kako se to nije još utovio. Pošto su izminula četiri tjedna, a Ivica ostao svejednako mršav, vještica izgubi strpljenje i ne htjede više čekati.
- Marice - bijesno će jednog dana vještica - hajde nanesi vode! Bio dječak tust ili mršav, sutra ću ga zaklati i skuhati.

Kako li se samo ucviljela jadna sekica! Ali ne bijaše druge, morade po vodu. Koliko li je suza ronila dok je vodu donosila! »Bože, pomozi nam!« uzdisala jadnica. - Kamo sreće da su nas šumske zvijeri rastrgale! Barem bismo zajedno umrli. I samo joj suze tekle niz lice.

- Što tu cmizdriš! - okosi se vještica na nju. - Ionako ti ništa ne pomaže.

Sutradan ranom zorom morade Marica ustati da objesi kotao na ognjište i da poda nj naloži vatru.
- Najprije ćemo kruh ispeći - promrsi vještica. - U krušnoj sam peći već naložila vatru, a i tijesto sam umijesila.

I gurnu djevojčicu prema peći u kojoj su plameni jezici samo poigravali i huktali.
- Uvuci se i pogledaj je li dobro ugrijana za kruh - podmuklo će vještica.

Opaka je vještica kanila odmah zatvoriti vrata na peći čim bi Marica uplazila unutra, i tako bi stara ispekla dijete i poslije ga pojela. Ali je Marica razabrala što stara smjera, i stoga reče:
- Ne znam kako ću unutra: pokažite mi.
- Evo ovako, glupa gusko! - izdera se vještica. - Otvor je dovoljno velik da i ja mogu unutra.

I da joj pokaže, nagnu se i turi glavu u peć. A Marica je gurnu, i vještica sunu duboko unutra. Zatim brže-bolje zatvori željezna vrata i namakne kračun. Ah, kako je vještica urlala i strašno tulila! Marica pobježe odande, a bezdušna vještica sva izgorje: ostade od nje samo pepeo. Marica odbrza Ivici, otvori rešetku i viknu:
- Slobodni smo, Ivice, skončala je stara vještica! Ivica iskoči iz svoga zatvora kao što ptica izleti iz krletke kad joj se otvore vratašca. Što li su se radovali braco i seka, kako li su se grlili i veselo poskakivali! Kako više ne bijaše razloga da strahuju, uđoše u vještičinu kuću te uzeše zavirivati u njezine kutke. Kakva li iznenađenja kad nađoše ormare i ladice pune dragog kamenja!
- Ovo je kudikamo bolje od mojih kamenčića! - uzviknu Ivica te natrpa džepove koliko kod je moglo u njih stati.
- I ja bih da štogod kući odnesem - reče Marica, pa napuni svoju pregaču.
- A sada put pod noge! — odluči Ivica. - Valja nam što prije iz ove začarane šume.

Išli su kakva dva sata i stigli do velike vode što se razlila naokolo.
- Ne vidim kako ćemo prijeko - reče Ivica. - Nigdje ni brvna ni mosta.
- Nema ni skele ni čamca - nadoveza Marica. - Ali gledaj, ondje plovi bijela patka: zamolit ćemo je, pa će nas prevesti.

I viknu onamo:

Patko, bijela patkice,

evo brace, sekice:

mosta nema da se ode,

pomozi nam preko vode!

Doplovi patkica do njihove obale, a nato Ivica, sjedajući joj na leđa, zamoli:

Leđa svoja podmetni,

onamo nas premetni.

I pozva seku da i ona sjedne. Ali se Marica usprotivi, ne htjede tako.
- Ne, nikako oboje u jedan mah! - reče ona. - To bi patkici bilo preteško. Neka nas preveze jedno po jedno.

Ljubazna patkica učini tako, te njih dvoje sretno preplovi preko vode. Na drugoj obali lijepo se pozdrave s patkom koja im je pomogla, te nastave put šumom. Pošto su neko vrijeme tako išli, učini im se šuma nekako poznatom, i što dalje, bivala im sve znanija, dok naposljetku u daljini ne ugledaše očinsku kuću. Pobrzaše da što prije stignu svome domu i napokon jurnuše u kuću te obisnuše ocu oko vrata. I on njih, sretan, izgrli, jer bijaše tužan i žalostan sve otkad je djecu u šumi ostavio. Žena mu, njihova maćeha, umrla dok su oni izbivali od kuće.

Marica odveza pregaču te istrese što u njoj imaše - zakotura se drago kamenje po podu, a nato Ivica isprazni džepove, dragulji padali, jedna pregršt za drugom. Dođe tako kraj svakoj brizi i nevolji, te djeca poživješe pokraj oca u samoj sreći i radosti.

I našoj je priči kraj,

sve ti konac ima, znaj,

oko konca mišić skače,

ded poteci malo jače:

možeš njega ti ulovit

pa od krzna kapu skrojit.

________________________________

Jacob i Wilhelm Grimm poznati su njemački pisci bajki. Jacob je rođen 1785. a brat mu Wilhem godinu dana kasnije. Obojica su studirali pravo u Marburgu. Za vrijeme studija bili su aktivni u kritiziranju kralja Ernesta Augusta I., tako da ih je on protjerao sa sveučilišta.

Na samom početku 19. stoljeća, u vrijeme kad su živjela braća Grimm, Sveto Rimsko Carstvo je upravo propalo, a Njemačka kakvu znamo danas nije još postojala, nego se sastojala od stotina kneževina i malih ili srednje velikih država. Glavni čimbenik koji je ujedinio njemački narod tog doba bio je zajednički jezik. Svojim su djelima i životom braća Grimm htjeli pomoći da se stvori njemački identitet. Javnost izvan Njemačke uglavnom ne zna da su braća Grimm sastavila njemački rječnik Deutsches Wörterbuch. To je bio prvi veliki korak u stvaranju standardnog "modernog" njemačkog jezika još od Lutherova prijevoda Biblije s latinskog na njemački. Taj vrlo opsežan rječnik (33 sveska, teži 84 kg) još se smatra autoritetom za njemačku etimologiju. Smatra se da je brat Jakob iznio Grimmov zakon, germansku glasovnu promjenu koju je prvi primijetio danski filolog Rasmus Christian Rask. Grimmov je zakon bio prvo otkriće neke važne sustavne glasovne promjene.

Među najpoznatije njihove bajke spadaju: Crvenkapica, Ivica i Marica, Kraljević žabac, Trnoružica, Snjeguljica i sedam patuljaka, Palčić, Pepeljuga, Matovilka - Zlatokosa, Vuk i sedam kozlića, Mačak u čizmama, Zlatna guska i td.

Zlo u bajkama nikad ne pobjeđuje, i kada u bajkama ima mnogo grubosti, kraj nikada neće ražalostiti djecu.

Braća Grimm - Bajke

Braća Grimm - Bremenski gradski pjevači

Braća Grimm - Crvenkapica

Braća Grimm - Dvanaest princeza

Braća Grimm - Kraljević žabac

Braća Grimm - Mačak u čizmama

Braća Grimm - Matovilka - Zlatokosa

Braća Grimm - Našla vreća zakrpu

Braća Grimm - Palčić

Braća Grimm - Pepeljuga

Braća Grimm - Ribar i njegova žena

Braća Grimm - Saputnici

Braća Grimm - Sneguljica i sedam patuljaka

Braća Grimm - Trnoružica

Braća Grimm - Vuk i sedam kozlića

Braća Grimm - Zlatna guska

Braća Grimm - Zlatna ptica