Jacob i Wilhelm Grimm - Ribar i njegova žena

Dok je svijet još bio prilično mlad a da bi na njemu bilo čarobno, živio vam jedan ribar i njegova žena što su bili tako siromašni da im je svinjac služio kao dom. Nalazio se svinjac blizu mora, i svakog jutra odlazio ribar u svome malom čamcu u ribolov. Rijetko je kad štogod uhvatio, ali je jednog dana ulovio ribu što je zovu iverak. Kad je htio ribu ubaciti u čamac, na njegovo čuđenje riba mu reče:

- Nemoj me ubiti! Ja sam kraljević, opako začaran, i nitko ne može da s mene makne čaroliju. Jedno je. pouzdano: neću ti ići u tek, ispržio me ili skuhao.
- Taman posla da pržim ili kuham ribu koja govori! Nije mi ni na kraj pameti!

I to rekavši, otkvači ribu s udice i baci je natrag u vodu. Nije uhvatio ništa drugo toga dana i naposljetku se vrati kući. Kad je ženi pripovjedio o neobičnom lovu, ona se razljuti:
- Začarani kraljević, veliš? - planu ona. - Što ga onda nisi tražio da ti štogod daruje? Sigurno ti je mogao ispuniti želju.
- Nisam na to ni pomislio - odgovori njezin pošteni muž.
- Kad sutradan počneš loviti - reče Sibila, jer tako se zvala - prvo neka ti bude da ga zovneš i zatražiš lijepu kućicu. Svaka bi koliba bila bolja od ovog svinjca.

Slijedećeg jutra ribar odvesla na ono isto mjesto i nestrpljivim glasom zovnu:

Iverče, il prinče, što već bio,

hodí, nevolja me tjera:

jer što god ja reko ili htio,

moja žena drugo smjera.

More bilo mirno, tako te je ribar mogao stajati u čamcu dok je dozivao. A dozivani iverak odmah dođe.
- Što je? - upita iverak. - Što bi to htjela tvoja žena?
- Ama veli da bi htjela lijepu kućicu - odgovori ribar smjernim glasom. - Dodijao joj svinjac što ga sada imamo.
- Već je ima - reče iverak te uroni u dubinu.

Kad je ribar doveslao kući, imao je što i vidjeti: nestalo svinjca, a na njegovu mjestu stoji lijepa kućica s vrtom sprijeda i straga, s trijemom od crvenih opeka i sa čipkastim zavjesama na prozorima. A kad uđe, vidje kako žena razmješta jastuke u živahnim bojama.
- I vrijeme je - reče ona. - Naposljetku imamo svoj krov nad glavom.
- Vrlo smo sretni - potvrdi ribar. - U zadovoljstvu i sreći možemo poživjeti ostatak života.
- To ćemo još vidjeti - odbesjedi njegova žena te krenu u široku novu kuhinju i donese mu večeru.

Svakog jutra, po običaju, odlazio ribar u ribarenje i, po običaju, ne bi ništa ulovio ili bi pak ulovio malo. Ali nije mario, jer ga je pod smiraj dana čekala udobna kućica. Njegova žena nije prigovarala, tako te je ribar počeo uživati život. Jedne noći, kad su išli na počinak, žena mu reče:

- Već mi je dojadila ova tijesna kućica. Zapravo bih htjela velik dvorac od kamena. Sutra zovni iverka i zatraži neka nam dade dvorac.
- Sibila, Sibila - prosvjedovao ribar - ne mogu tražiti opet. Imamo sve što želimo.

Ali mu žena nije davala mira svu noć, tako te ujutro ribar obeća da će zvati iverka. Odveslao je do onog mjesta gdje je prvi put vidio ribu, te zovnu:

Iverče, il prinče, što već bio,

hodi, nevolja me tjera:

jer što god ja reko ili htio,

moja žena drugo smjera.

More bilo mirno kao i prije, ali se činilo sivim pod oblacima. Ribar zadrhta kad je iver opet iskočio iz dubine.
- Što je? Što to ona sada želi? - upita iverak.
- Molim za oproštenje - reče ribar slabašnim glasom ali bi sada da živi u velikim dvorima od kamena.
- Već ih ima - uzvrati iverak te uroni u dubine.

Kad je ribar doveslao kući, imade što i vidjeti: umjesto kućice ondje se izdizali veliki dvori od kamena. Žena mu mahala s jednog prozora na kuli.

- Požuri se - viknu ona - da vidiš što sam dobila. Divno je ovdje unutri.

Ribar potrča preko dvorišta u zamak. Prva velika prostorija u koju je ušao bila sva u bogatim sagovima; stolovi i stolice bili od čvrsta mramora; na policama stajali pehari od zlata i srebra.

- Imamo i košutnjak lijep kao i dvorac - govorila ribareva žena, uzbuđena. - I voćnjak, po vrhu. Pljesni rukama, mužu, i pojavit će se sluge. Ima ih mnogo.

Napol u strahu, ribar pljesnu rukama, i odmah se na zapovijed pojavi dvanaestak različitih slugu.
Živeći u takvu sjaju, ribar je gotovo promijenio svoje gledanje na sve, navikao se da bude služen i da jede srnetinu.

- Vrlo smo sretni - reče svojoj ženi. - Možemo ovdje zadovoljni i sretni provesti ostatak života.
- To ćemo još vidjeti - uzvrati njegova žena dok je izdavala slugama zapovijedi. - Vidjet ćemo, velim.

Muž je uplašeno pogleda, ali ona ne reče ništa više toga dana nego kakva tri tjedna poslije.

- Mužu - reče ona - dodijao mi ovaj hladni sivi dvorac. Htjela bih da budem kraljica i da živim u kraljevskoj palači.
- Očito si luda kad tako govoriš - dočeka njezin muž. Zašto bi htjela da budeš kraljica? Zar ti ovo nije dovoljno?
- Nije - odgovori ona. - Što je već na tome ako ti kažem da ujutro potražiš iverka. Naposljetku, spasio si mu život. Dat će ti što god zatražiš.

I zanovijetala mu toliko da je otrčao dolje na žal, samo da pobjegne od nje. Veslao je opet dok nije došao na ono isto mjesto gdje je prije triput vidio iverka. Zatim uze dozivati:

Iverče, il prinče, što već bio,

hodi, nevolja me tjera:

jer što god ja reko ili htio,

moja žena drugo smjera.

More više nije bilo mirno, i mali se čamac ljuljao kad je iverak izronio iz dubine.

- Što je? Što to sada želi? - upita iverak.

- Ne znam kako da tražim - prošapta jadni ribar drhteći. - Ali hoće da bude kraljica.
- Eno je, već je kraljica - reče iverak te uroni opet u uzbibano more.

Kad je ribar doveslao natrag, nije se više pred njim uzdizao sivi kameni dvorac s kulama: sad je ondje stajala krasna palača od bijelog mramora, opasana vrtovima neopisive ljepote. Dok je prolazio vrtovima, lijepi se paunovi naokolo šepirili, a golubovi mu gukali nad glavom. Ne znajući što da misli, uđe u palaču i prođe dugim sjajnim hodnicima. Nađe svoju ženu u kraljevskoj prijestolnoj dvorani, s krunom na glavi — kruna joj dvije stope visoka. Okružuju je dvorani i dvorske gospođe, a vojnici u purpurnim i srebrnim odorama razmiču se i stoje u redovima pred njim.

- Evo, mužu, ja sam kraljica - reče ona.
- Vidim - dočeka ribar.

Jedan tjedan ili nešto manje, ribar i njegova žena - sada kraljica - živjeli kraljevski, jeli probrano meso i spavali na divnim mekanim posteljama, i ribar počeo prihvaćati da je njegova Sibila kraljica i da je kao takvu moraju dvoriti i služiti.

- Vrlo smo sretni - reče on jedne večeri dok je s njome šetao vrtovima. - Možemo ovako, zadovoljni i sretni, proživjeti ostatak života.
- To ćemo još vidjeti - na to će Sibila - jer sada bih ja da budem carica.
- Ti si sišla s uma - uzviknu ribar te umalo što natraške ne pade u jedan između studenaca. - Sasvim si poludjela!

- Ujutro ćeš odmah odveslati onamo - nastavi njegova žena kao da nije ništa čula - i tražiti što velim. Iverak ne može odbiti.

Nakon besane noći koju je proveo raspravljajući sam sa sobom, ribar u rano jutro siđe na obalu. Ušao je u čamac i odveslao na ono mjesto gdje je četiri puta vidio ribu. Zatim uze dozivati:

Iverče, il prinče, što već bio,

hodi, nevolja me tjera:

jer što god ja reko ili htio,

moja žena drugo smjera.

Ovaj put valovi na moru bijahu tako visoki te je prijetila opasnost da prevrnu mali čamac, a more bijaše crno i žestoko kad je iverak krenuo prema njemu.

- Što je sada - upita iverak. - Što sad hoće? Ribar se toliko bojao da je jedva protiskivao riječi. Naposljetku promuca:
- Hoće da bude carica.
- To već jeste - reče iverak i nestade, proguta ga golem val.

Kad je ribar odveslao natrag, vidje da je bijela mramorna palača obložena zlatom i alabastrom i da na ulazu vojnici i straža drže stražu ukrštenih mačeva. Gotovo klonuo od straha, ribar prođe kroz mnoge hodnike dok nije došao do žene, koja je sjedila na zlatnom prijestolju. Plašt joj blistao od mnogih smaragda. Na glavi joj kruna viša od prijašnje, a u ruci joj žezlo optočeno dijamantima.

- Tako, sad si carica - reče ribar a koljena mu klecala.
- Jesam, sad sam carica - dočeka ona - ali sam već sita ove zemaljske moći. Gledam u sunce, a ne mogu mu izmijeniti tok. Gledam u mjesec, a ne mogu ga smanjiti. Mužu, htjela bih da budem svemoguća. Onda bi se preda mnom klanjali sunce, mjesec i zvijezde.
- To je sasvim nemoguće - prošapta muž, samrtnički blijed. - Budimo sretni i zadovoljni ovim što već imamo.
- Kao carica naređujem ti da govoriš s iverkom odsiječe njegova žena. - Ne može ti odbiti, jer si mu jednom vratio život.

Ribar se okrenu. Otišao je iz palače i sišao na obalu. Odveslao je na čamcu do onog mjesta gdje je posljednji put vidio iverka. A onda uze dozivati:

Iverče, il prinče, što već bio,

hodi, nevolja me tjera:

jer što god ja reko ili htio,

moja žena drugo smjera.

Oko njega more kipjelo, crno i bijesno; na tamnom nebu munje oblake parale; vjetar zavijao kao čopor gladnih vukova. Ribar bio uplašen kao nikad prije u životu. Ali, kao i prije, pojavio se iverak iz uskipjelog mora.

- Što je? Što sada želi? - upita iverak.

Ribar, koji je jedva mogao govoriti, promuca:

- Htjela bi da se pred njom klanjaju sunce, mjesec i zvijezde.

Zastao je, nije mogao dalje.

- Ona nije drugo nego ono što je bila - reče iverak. Naći ćeš je u svinjcu.

Kad je ribar doveslao natrag, nestalo mramorne palače: umjesto nje ondje stajao svinjac, a pokraj njega stajala ribareva žena.

Braća Grimm - Ribar i njegova žena - verzija 2

___________________________________

Jacob i Wilhelm Grimm poznati su njemački pisci bajki. Jacob je rođen 1785. a brat mu Wilhem godinu dana kasnije. Obojica su studirali pravo u Marburgu. Za vrijeme studija bili su aktivni u kritiziranju kralja Ernesta Augusta I., tako da ih je on protjerao sa sveučilišta.

Na samom početku 19. stoljeća, u vrijeme kad su živjela braća Grimm, Sveto Rimsko Carstvo je upravo propalo, a Njemačka kakvu znamo danas nije još postojala, nego se sastojala od stotina kneževina i malih ili srednje velikih država. Glavni čimbenik koji je ujedinio njemački narod tog doba bio je zajednički jezik. Svojim su djelima i životom braća Grimm htjeli pomoći da se stvori njemački identitet. Javnost izvan Njemačke uglavnom ne zna da su braća Grimm sastavila njemački rječnik Deutsches Wörterbuch. To je bio prvi veliki korak u stvaranju standardnog "modernog" njemačkog jezika još od Lutherova prijevoda Biblije s latinskog na njemački. Taj vrlo opsežan rječnik (33 sveska, teži 84 kg) još se smatra autoritetom za njemačku etimologiju. Smatra se da je brat Jakob iznio Grimmov zakon, germansku glasovnu promjenu koju je prvi primijetio danski filolog Rasmus Christian Rask. Grimmov je zakon bio prvo otkriće neke važne sustavne glasovne promjene.

Među najpoznatije njihove bajke spadaju: Crvenkapica, Ivica i Marica, Kraljević žabac, Trnoružica, Snjeguljica i sedam patuljaka, Palčić, Pepeljuga, Matovilka - Zlatokosa, Vuk i sedam kozlića, Mačak u čizmama, Zlatna guska i td.

Zlo u bajkama nikad ne pobjeđuje, i kada u bajkama ima mnogo grubosti, kraj nikada neće ražalostiti djecu.

Braća Grimm - Bajke

Braća Grimm - Bremenski gradski pjevači

Braća Grimm - Crvenkapica

Braća Grimm - Dvanaest princeza

Braća Grimm - Ivica i Marica

Braća Grimm - Kraljević žabac

Braća Grimm - Mačak u čizmama

Braća Grimm - Matovilka - Zlatokosa

Braća Grimm - Našla vreća zakrpu

Braća Grimm - Palčić

Braća Grimm - Pepeljuga

Braća Grimm - Saputnici

Braća Grimm - Sneguljica i sedam patuljaka

Braća Grimm - Trnoružica

Braća Grimm - Vuk i sedam kozlića

Braća Grimm - Zlatna guska

Braća Grimm - Zlatna ptica