Moja ratna priča - nastavak 1

Harač

Dok pišem moju ratnu priču, na momente mi se čini da ponovo ratujem, ovaj put sa samim sobom. Tako je jednostavno reći, i to često ponavljam sebi: napiši samo istinu! Ali, u tom prepričavanju istine, ulovim sebe kako sam svjesno prećutao neke događaje o kojima mi se, iz ovog ili onog razloga, ne priča. Mogu tek zamisliti, koliko teško i surovo može biti "suočavanje sa istinom" onih koji su bili na visokim pozicijama, i to ne samo onih iz svijeta politike. I nije bilo teško opisivati ratne drugove, to je gotovo poetska obaveza, koja iziskuje nešto prisjećanja i volje za pisanjem. Nije lako govoriti o sebi, o onome što sam činio i što mi se sada čini kao veliki grijeh. Da li je to bila samo želja za preživljavanjem? Da li me napunjena puška odvela malo na onu stranu gdje se moralni zakoni tope, a uzvišene ideje nestaju? Da li sam negdje žestoko pogriješio?

Kada bih lagao sebe, odgovor na sva postavljena pitanja, bio bi negativan. Ali, ako ravnodušno pogledam u ratnu prošlost, nalazim prljave tragove koje sam, takođe, ostavljao. Oni koji su poslije rata prolazili mjestima gdje se ratovalo, mogli su vidjeti uništene i opljačkane kuće; normalan čovjek se zapita: - ko je to odnio? Spreman sam da priznam da sam bio jedan od onih koji su sa "četom za odbranu" ponešto i ukrali. I opet ulovih sebe kako lažem. Kažem "ponešto" a dobro znam o čemu se radi. Neko iz smjene, u kući iz koje smo odlazili na stražu, primjetio je da se na gornji sprat kuće može popeti uz malo vratolomije. I sačekali smo noć, tiho poput miševa, popeli se na etažu više. Nas četvorica poštenih ratnika. Vratili smo se sa vrećama i tako danima, u sumrak, odnosili vlasništvo jedne porodice: kupili tuđe tanjire, šerpe, posteljinu, polovnu obuću, garderobu, čačkalice, pegle, zavjese i sve što je bilo u kući. Danima smo poput termita odnosili tuđe uspomene, koje je taj neko godinama sticao.

Kuća je bila bogata i prepuna, netaknuta i neprozračena. Ostali su albumi, fotografije, pohvale i diplome koje smo jednostavno gazili. Na kraju, kada više nije imalo šta da se odnese, počupali smo parket koji je završio kao drvo za ogrjev. Sad kad razmislim, niko od nas šestorice nije razmišljao o tuđim uspomenama. Da smo tom čovjeku, vlasniku kuće, sačuvali makar fotografije, uspomene koje više ne može naći – vjerujem da bi nam oprostio parket, šerpe i zavjese.

Što je najgore, bili smo uvjereni da činimo dobro djelo, pomažemo sebi, zbog toga što je kuća bila u blizini borbene linije i realno je mogla biti pogođena zapaljivom granatom. To je bila laž kojom smo zaljevali svoje neljudske postupke i stali u kolonu hiljada pljačkaša, koje smo u svakoj prilici bili spremni verbalno osuditi. I dok prepričavam moju ratnu priču, ubjeđujem sebe da činim ispravnu stvar. Ponovo lažem sebe, kako ću istinitim kazivanjem sprati dio odgovornosti zločestog grijeha iz mladosti. Hoću li? Ne vjerujem. Košulja koju sam ukrao iz te kuće, više ne postoji. Cipele koje sam obukao, te noći kada sam postao kradljivac, davno su istrulile na nekom smetlištu.

Ime i prezime vlasnika kuće još je u svježem sjećanju. Nismo poštovali njegove sportske nagrade koje je osvajao na fudbalskim takmičenjima, uredno složene negative kolor i crno bijelih filmova iz fotoaparata. Nijednog momenta, čini mi se, u meni nije proradila svijest da je i moja kuća isto tako ostavljena i da po njoj neko gazi moje uspomene. Niti sam ja zatekao išta od svojih uspomena, kada sam došao na porušene zidine, niti mladi fudbaler u čijoj sam kući bio može da vrati svoje uspomene. Koliko god razmišljao, ništa me ne oslobađa krivice. Bio sam jedan od onih koji su krivi za uništene i opljačkane kuće. I eto vam odgovora, zašto su kuće poharane a uspomene otišle na smetlište.

Prvi "geometrijski" napad

Prvi napad bio je za sjećanje. Poslije njega, nijedan akcioni film za mene više nema nikakvog smisla. Pucačina u kojoj junak prazni šanžere, nadopunjava ih i u pokretu ubija bandite, baca bombe ili pretrčava brisani prostor - samo je nestvarna imitacija života. Poslije prvog i jedinog ratnog sukoba na tom dijelu ratišta i u toj vojsci, pucanje je za mene postalo kombinacija geometrijskih pravila i linije života ili sudbine svakog ratnika ponaosob.

U početku nije ličilo na ofanzivu, izgledalo je kao obično granatiranje. Tek što smo preuzeli smjenu na rovu, koji je u našem i oficirskom žargonu uvijek označavan kao "kec". Rov je pokrivao jedan trougao; na desnoj stranici trougla bila je glavna saobraćajnica, tramvajska i putna. Očekivati da napad dođe s te strane bilo je van pameti. Svakog dana gledali smo pravi poligon (čistinu) ispred puškarnice rova. I osjećali se prilično sigurno. Čak i sa razdaljine od nekoliko metara bilo je nemoguće primjetiti rovovsko utvrđenje. Dobro zamaskiran, zatrpan zemljom po kojoj je izrasla trava, bio je neka vrsta sigurne utvrde kojoj ne prijeti opasnost. Lijevi bok bio je već kritičan; u slučaju da ta lijeva strana "popusti", sasvim sigurno našli bismo se u okruženju, jer je i iza "keca" bilo podosta brisanog prostora.

Dakle, bio sam na krajnjoj desnoj strani linije fronta u solidno utvrđenom rovu, do kojeg se moglo doći jedino dubokim prokopanim kanalima. Kako su kanali ili "tranše" bili iskopani u cik - cak, jedina odstupnica – mogla je biti u tom pravcu. Teoretski, mogli smo bježati kroz kanale, ali onda dežurstva ne bi imala nikakvog smisla. Počelo je laganim kontinuiranim granatiranjem iz oruđa manjeg kalibra. Prvi projektili padali su relativno daleko od nas, ali znali smo da postajemo meta. Kako su sati odmicali, granatiranje se pojačavalo. Počeli su da nas tuku iz teškog naoružanja, haubica i tenkova.

Bila je jesen 1993. godine i lijepo vrijeme. Danas je veoma teško razumjeti to neprestano granatiranje, iz sata u sat. Bili smo svjesni da se vrši priprema za pješadijski napad. Artiljerija nas je činila bezumnim. U kući iz koje smo odlazili u rov, udaljen nekih stotinak metara, postajalo je „prevruće". Nije bilo nikakvog skloništa, samo zidovi kuće i betonska ploča. Instinktivno, ljudi su zauzimali položaje koji su im najviše odgovarali. Najčešće je to bio klečeći položaj sa rukama na potiljku, u nekakvom poluskvrčenom čučećem stavu. Bahro je povremeno ponavljao, upravo u tom stavu: - Slaba je ovo kuća, samo da je ne pogodi.

I onda kratko, veoma kratko zatišje, svega minut ili dva. Poslije zatišja obično su padali teški projektili. Eksplozija granate od 60 milimetara, zaista je zvučala smiješno. Toliko smiješno da smo se morali nasmijati. Bili su to nekakvi kiseli osmjesi, kao da se radujemo i nadamo da je municije za veće kalibre nestalo. Ali, nije. Nismo pričali mnogo. Tek ono što se mora i svima su ruke podrhtavale. Čuli smo kako se ruše susjedne kuće, kako pršti cigla i beton. Zasipala nas je zemlja, a geleri su zveketali po krovu. Sve što je bilo do tada, izgledalo je kao pristojno ljetovanje. Ovo je bio organizovan i pripremljen napad, baš na liniji gdje smo dežurali i osmatrali.

Dotrčao je komandir voda, zadihan i uzrujan. Teško se moglo vidjeti da je uplašen, ali bio je. Sopstveni strah, pomalo je prikrivao zadihanošću. Vikao je: - Ko je na kecu? Sunce vam jebem! Već dva sata Šemso je tamo mrtav!

Ni danas pojma nemam s kim sam otrčao do keca. Uglavnom, ja i taj neko krenuli smo da zamijenimo mrtvog čovjeka. Šemso je poginuo od minobacačkog projektila 120 milimetara koji je pao tačno na ulaz u rov. Ispred samog krova. Njegova nesreća bila je u tome što nije uspio da se skloni na lijevu stranu. Pokušao sam da crtežom prikažem najuže mjesto događaja. Da se pomjerio samo pola metra ulijevo, možda bi preživio, mada u tim situacijama sama detonacija može donijeti velike nevolje. Eksplozija minobacačke granate, čiji smo rep pronašli, vrlo je snažna i ubojita.

Pokupili smo krv sa ulaza u rov i pomjerili mrtvo tijelo. Potom su stigla dvojica sa šatorskim krilom i odnijeli čovjeka koji je bio prva žrtva napada. Dva sata u rovu - pridržavali smo se rasporeda dežurstva čak i u najtežim momentima – proticala su veoma, veoma sporo. Gurali smo se u onom dijelu za koji nam se činilo da mu nova granata ne bi mogla nauditi. Dolazak smjene nije donio nikakvo olakšanje, jer je pomjeranje stotinak metara unazad značilo samo novi pakao. I tako dva nepuna dana. Uzalud je neko zahtjevao pojačanje. Pojačanje nije stizalo.

Brzo su prostrujale vijesti o poginulima na lijevom boku, a komandir voda, kojeg smo zvali "Agresor" (nije se ljutio zbog tog nadimka), obilazio nas je redovno. Žičani telefon, naša veza sa komandom, često je zvonio; uglavnom su provjeravali "kakvo je stanje". A stanje je bilo takvo da ne može biti gore. Granate su padale i padale.... Pješadiju nismo vidjeli i tek kasnije, kada budem prešao na suprotnu stranu, u Vojsku Republike Srpske, saznaću i zašto. A malo je nedostajalo da se komadić zemljišta, onaj trougao ispred keca, u sarajevskom naselju Stup natopi krvlju.

Kec više nije bio najsigurniji rov i činilo se da je to najgore mjesto za dežurstvo. Zanimljivo je da niko od nas nije ispalio ni jedan jedini metak. Istina, puške su bile napunjene a bombe u blizini. U tih dva dana, neko je uspio da nam pošalje ručak; niko ga nije ni pogledao a kamoli okusio. Na smjenu smo trčali kao drogirani, odmah zauzimali najzgodniji položaj i povremeno osmatrali. Teoretski, ali i praktično, geleri su mogli da nas pogode i kroz puškarnicu. U ta dva dana, bili smo poluživotinje, naoružane i spremne na ugriz. Bili smo meta koja je prekrivena zemljom, uzoranom od granata. Bio je to bosanski Vijetnam u tipično ratnom izdanju.

Teško mi je da prisjetim svih momenata, ali poslije tog napada, nisam više isti. Neposredno nakon što sam smijenio mrtvog druga, pala je druga granata samo nekoliko metara dalje. Ubijeđen sam da poslije te eksplozije slabije čujem na desno uho. Vazdušni udar bio je prilično snažan i gotovo da me je podigao od zemlje. Bilo je veoma blizu, a da nisam bio čak ni okrznut. U pokušaju da naknadno predočim ove događaje, pada mi na um analogija sa saobraćajnim udesom. U saobraćajnoj nesreći bilo koje vrste, sve se svodi na veoma brze reakcije koje učesnik obično nije u stanju da izbjegne. Čovjek se u pravilu uplaši naknadno, tek onda kad postane svjestan što je sve izbjegao.

Na prvoj liniji fronta, dok traje napad, zarobljen sam u krntiji koja nema kočnice i koja juri vratolomnom brzinom. Instinktivno, saginjem se u svakoj krivini za koju ne znam kada će doći. Sudar je neminovan i svako ima vremena da razmišlja o svom udesu. Poneko ga čak i izabere. Najužasnije je upravo to „vrijeme", vrijeme koje je svakom dato da bi mogao da osjeća strah i da gleda u ono što dolazi. Strah je ponekad saveznik, ponekad neprijatelj, slično kao i instinkti. Ali na geometrijsku putanju gelera mete ne mogu da utiču.

Olakšanje, kada se sve završi, teško da se može uporediti sa bilo kojim dobitkom, uspjehom ili zadovoljstvom. Poslije ovog prvog i jedinog napada vjerovao sam da je vrhunac ljudske sreće, priroda i tišina koju ona nudi. Povremeno odlazim u prirodu, daleko od zvukova civilizacije, da bih zaboravio moju ratnu priču. Tek sada vidim koliko duboko sam je potisnuo. Nisam ratovao po šumovitim proplancima, već u gusto naseljenom mjestu. Bio sam gerilac u gradu čije slike su redovno bile na CNN - u.

Ponekad se pitam da li bih danas znao razlikovati eksploziju, ispaljivanje i detonaciju projektila. Mogao sam nepogrješivo da prepoznam zvuk šezdesetke, haubice, maljutke... Čini mi se da više to ne bih umio. A i koji će mi vrag?

Poslije prvog napada

Iako je postepeno počeo, prvi napad je naglo prekinut. Gotovo istovremeno "zaćutala" je i laka i teška artiljerija. Iako smo očekivali pješadijski napad, on se nije dogodio. Jednostavno, više nije bilo pucanja i mogli smo da odahnemo. Dežuranje u rovu je postalo rutina, pa smo imali vremena da u miru, ali i dalje pod stresom - razgovaramo. Podzemne utvrde ponovo su postajale mjesto sigurnog boravka, mnogo više nego što su ranije bile.

Rovovi su bili puni ugaženih opušaka, sa plafona se osipala zemlja. Život na zemlji, ispunjen čarolijom, odvukao nas je pod zemlju, ali ni pod zemljom nismo imali mira. Još manje čarolije. Polovina 3. čete, 2. bataljona 102. motorizovane brigade Armije BiH, bila je danonoćno ukopana. Dakako, prolaze je ponekad trebalo i očistiti. Ponekad su komandanti obilazili jedinicu, ali nije bilo stroge vojničke discipline tipa "Oficir i džentlmen". Obučeni u civilna odijela, više smo nalikovali paravojnoj formaciji.

Kako život "na zemlji" zahtijeva snalaženje, to isto traži i vojnički rov. Vjerujem da sam se naslušao i dobrih i osrednjih govornika, pohvala i pitanja, sjećanja i teorija... Svega je bilo u izobilju, izuzev nade u mir. Propadali su sastanci i pregovori, arbitri su priznavali neuspjehe, a mrtvih je bivalo sve više. Ratni rov je sve više postajao moja nova kuća. Iz njega sam posmatrao svijet i avione koji su slijetali i odlijetali. Maštao sam kako se uvući u neki od tih aviona, sakriti se negdje u unutrašnjosti i zauvijek svima reći "zbogom". Francuzi su kontrolisali aerodrom i nije bilo šanse ostvariti ludu zamisao, koja mi se i nije činila tako ludom. Ako sam prije prvog napada maštao o nekoj modernoj državi, poput Njemačke, Holandije ili Švicarske, poslije prvog napada, Albanija, Rumunija ili Bugarska izgledale su mi kao "san snova".

I tada se rodila misao: pobjeći. Nikome je nisam saopštavao, jer je pravi naziv za nju bio: dezerterstvo. I danas mi je ta riječ odvratna; nisam htio da se moje ime vezuje za tu lingvističku „nakazu". Biti dezerter znači biti kukavica, a ta varijanta mi se još manje dopadala.

Prvi slučajevi dezerterstva izazivali su osude i prezir. Iz dana u dan, Srbi su bježali sa prve linije fronta i prelazili na "suprotnu stranu", i o njima se više ništa nije moglo čuti. Nekima je to izgledalo kao spašavanje, drugima kao izdaja. Začudo, niko nije bježao s oružjem, niti je pravio bilo kakvu diverziju. U komandi su vjerovatno strahovali od toga, ali to se nikada nije desilo. O tome ni ja nikada nisam razmišljao. Znam jedan slučaj, kada je izvjesni Muhamed, kome je rata bilo "preko glave," revoltiran i u nekoj vrsti psihičkog šoka, pobjegao u Vojsku Republike Srpske. Odnio je i pušku, okačio je o rame i svojim drugovima poručio da ide da se bori u VRS.

Ali, tamo gdje je stigao nisu ga shvatili ozbiljno i završio je u zatvoru. Pojma nemam šta je kasnije bilo s tim čovjekom i gdje se sada nalazi, ali imao sam priliku da ga sretnem u zatvoru u kojem ću i ja završiti. Bila je to apsolutna dominacija VRS, totalna nadmoć na svim frontovima. Igman je bio zaposjednut i tek nakon prijetnji bombardovanjem NATO snaga, VRS se povukla. To je bila prilika da izađem kroz tunel koji je iskopan ispod aerodroma i da sa jednom jedinicom ostanem na Igmanu desetak dana. Za naše prilike Igman je velika planina i ponosno kazujem da sam ga prepješačio i uzduž i poprijeko. Zanimljivo je da nema nijednog izvora, izuzev u jednoj pećini gdje voda tek povremeno i na slamčicu curi.

Na Igman smo otišli i družili se sa vojnicima UN - a, tačnije Legijom stranaca koja je bila između linije razdvajanja. Mladi legionar je savjetovao da se neprijatelj nikako ne ubija, već da se pokuša raniti, jer tako, kazivao je, izbacuješ iz borbe namanje još dva vojnika i neprijatelju poskupljuješ troškove ratovanja. Iz usta je izvadio žvakaću gumu i zalijepio je oko bombe, zatim savjetovao da se oblijepi sitnim komadićima željeza koji takođe mogu onesposobiti. Pokazivao je pušku koja je bila konstruisana i za ljevoruke i za dešnjake; bilo je moguće prilagoditi je da prazne čahure ispadaju na lijevu ili desnu stranu.

Oni koji su bili na Igmanu, kazivali su da su geleri u šumi ubojitiji od onih u gradu. Zato što se granata rasprši već u krošnjama i onda krhotine padaju odozgo. Pretposljednjeg dana boravka na Igmanu, toj čudnoj planini bez ijednog izvora, otišli smo u selo Pazarić i nakupovali telećeg mesa, luka, pasulja i drugih đakonija. Sve je bilo pet puta jeftinije nego u Sarajevu. Natovareni poput magaraca, vratili smo se pješice, opet kroz tunel ispod aerodroma i stigli u Sarajevo.

Taj kratki izlazak iz opkoljenog grada, još više je u meni rasplamsao želju za bjekstvom. Bilo mi je dosta ratovanja, skrivanja, granatiranja, rovova, pušaka, smjena, lozinki, pješačenja, znojenja. Donio sam definitivnu odluku da ću pobjeći i, bez ikakvog plana ili pripreme, to i učinio. Dogodilo se 31. maja 1994. godine, u popodnevnim časovima, po lijepom i sunčanom danu, bez pucnjave i bez straha. Bijeg koji je neizbrisovo pohranjen u memoriji, prava akcija koja podiže adrenalin.

Trebalo je proći dvije linije, dva minska polja i suočiti se sa stvarnošću koju nisam poznavao. Otišao sam bez pozdrava i iza sebe ostavio uzavreli grad. Međutim, prije nego što detaljnije opišem bijeg i ono što će me snaći, osjećam potrebu da iznesem pojedinosti o jednoj gradskoj akciji, kada je započela jedna sasvim drugačija bitka.

Gradska akcija

To su bili oni dani koje smo provodili u tzv. pripremi, tri dana u kasarni u Švrakinom selu. Uglavnom ljenčareći. Kasarna je zapravo bila škola koja je u ratu korištena u vojne svrhe. Spavali smo u učionicama, filozofirali o svemu i svačemu, i igrali društvene igre ili, bolje reći, kockali. Koliko pamtim, nikada se nije desilo da smo iz faze pripravnosti poslati na bojno polje. Izuzev jednom, i to pod vrlo neobičnim okolnostima, na vrlo specifičan i osjetljiv zadatak. A upravo o tome ovdje i kazujem. Bio je 26. oktobar 1993. godine. Ni sam ne znam zašto, ali to je jedan od rijetkih datuma koje pamtim. Komandir je u dva sata noću ušao u spavaonicu i naredio postrojavanje. Nije se čula nikakva pucnjava, pa je naše iznenađenje tim bilo veće.

Tiho, bez velike pompe, svima su podijeljene bijele trake koje smo vezali na desnu nadlakticu i koje se u akcijama koriste kao svojevrstan znak raspoznavanja. Dobili smo po dva lanč - paketa (američka hrana), po dvije ručne bombe, pet okvira municije i automatske puške. Znali smo da nije u pitanju vojna vježba, jer se za uvježbavanje lanč-paketi i ne bi baš tako dijelili. Pretpostavljali smo da se radi o nečemu "osjetljivom", ali nikakva informacija nije stigla. Sve je bilo obavijeno velom tajne. Postrojeni, sa opremom, municijom i hranom, krenuli smo kroz grad, pješice - prema Baščaršiji. Koliko smo mogli, kretali smo se tiho i šaputali. Neko je sasvim slučajno, usput, pomenuo "idemo da hapsimo Cacu".

Ta vijest je brzo prostrujala, pa ipak bila je nezvanična. Caco je bio lokalni komandant, snažan vojni autoritet u Starom Gradu i Baščaršiji. Komanda mu je bila u naselju Bistrik i govorkalo se da izuzetno poštuje ljude koji su u njegovoj formaciji. Da je nemilosrdan prema političarima, vojnicima iz drugih jedinica i običnim civilima. Pričalo se da je na kopanje rovova pokupio hirurga sa iskustvom, čovjeka koji je ionako imao pune ruke posla. Od željezničke stanice krenuli smo prema naselju Koševo i zaustavili se u tunelu. Dva džipa bila su s obje strane, sa upaljenim farovima, a u tunelu je već bilo stotine vojnika. Očito da je u pripremi bila dobro organizovana akcija.

Ponovo smo postrojeni i policijski oficir je kratko pojasnio situaciju: - Vi direktno ne učestvujete u akciji. Vaš zadatak je da obezbijedite saobraćajnicu koja vam se odredi. Komandiri će vam precizno reći, ali važno je da niko ne smije proći između vas, ni muha. Imate dozvolu da pucate. Raspoređivanje je počelo već na izlazu. Vojska i policija su djelovali sinhronizovano. Na svaka tri metra bio je raspoređen po jedan vojnik. Nisam bio sretan, Dodijeljeno mi je mjesto na sredini nadvožnjaka. U stvari, tako mi je "pao grah". Bio sam čista meta, jer je nadvožnjak bio vidljiv i sa okolnih brda. I danas je, u blizini Američke ambasade, ispod tog nadvožnjaka robna pijaca. Te noći sve je bilo pusto.

U sami cik zore, u svitanje, začuo se glas s megafona: - Opkoljeni ste, predajte se! Specijalne jedinice policije opkolile su dječije obdanište "Iskrica" u kojem su bili Ćelini momci. Ćelo je u tom dijelu grada bio neka vrsta paravojne formacije. Imao je nekoliko stotina ljudi pod svojom komandom. Nekoliko minuta nikakav odgovor iz obdaništa nije stigao, a malo kasnije čula se rafalna paljba. Glas sa megafona je opet ponavljao: - Opkoljeni ste, predajte se! Poslije dvadesetak minuta razmjene vatre, predali su se. Veoma brzo nakon početka, akcija je završena.

Kažu da je na Bistriku, sa Ćelom bilo mnogo dramatičnije. Navodno se nije htio predati, a uspio je da zarobi neke policajce koje je pobio. Poslije je i sam ubijen. Naredba je glasila da svakog iz 110. Brdske brigade hapsimo i odvodimo na pripremljeno mjesto. Desetak njih, koji su sasvim slučajno prolazili tim putem, pohapšeno je. Tada je rasformirana 110. Brdska brigada, a Armija BiH u Sarajevu, zajedno sa policijom, nastavila da zavodi red. Na tom mostu sam i prenoćio. Tek sutradan vratili smo se u jedinicu i na vijestima čuli da smo bili akteri jedne ratne priče u opkoljenom gradu. Sarajevo je nastavilo da živi, kao i mi. Bila je to gradska akcija, iznenadna, efektna, brza i dobro smišljena...

Presjek

Time se završava prvi dio moje ratne priče. I red je da napravim mali presjek. Dakle, od početka rata pa do 31. maja 1994. godine bio sam u Sarajevu, u Armiji BiH. Sada, kada razmislim o svemu, čini mi se da je gori od gladi, prljavštine, bombi i metaka bio taj nepodnošljivi osjećaj da se kraj rata ne nazire. Niko, ama baš niko nije osjećao ni najmanji tračak nade, niti je imao vjeru u pregovore ili je to bila moja iluzija.

Ulica kojom je tramvaj prolazio bila je presječena na pola, već je palo mnogo mrtvih glava i bilo je nezamislivo povjerovati u bilo koju mirovnu inicijativu. Da me neko tih ratnih godina upitao: „Šta misliš kada će se rat završiti?" sa najčvršćim uvjerenjem rekao bih: - Nikada! Da me neko pitao "Koji je najbolji način da se rat završi?" – rekao bih: - Taj način ne postoji. U prvom dijelu ratne priče nisam navodio mnoge detalje i događaje. Namjerno sam izostavio lične ljubavne priče, iako je i toga bilo. Preskočio sam zanimljive susrete sa nekim osobama, anegdote i nova poznanstva.

Sada mi se čini kao da se to nije ni dogodilo; prije nekoliko mjeseci skoro da nisam prepoznao ulicu u kojoj sam ratovao. Kuće su obnovljene, izgrađeno je novo naselje. Stare ratne uspomene možda će da pamte oni koji su preživjeli, ali sumnjam da će iko od nas ispričati istu priču. Plašim se da ne mogu ni poučiti, niti pomoći u otkrivanju istine. Kao što sam rekao, nemam motiva da bilo šta razobličavam i otkrivam, niti da se svrstavam među hroničare jednog vremena. Bio sam tek običan broj u dvije suprostavljene vojske, statistički pokazatelj, vojno sposoban, naoružan i obeshrabren.

Rat sam prihvatio kao realnost, kao krizu koja beskonačno traje. Zbog toga sam želio da pobjegnem. Ne u novi rat, već u novi život. I danas mislim da je to bilo realno. Nisam osjećao dug ni prema kome, niti sam smatrao da se patriotizam dokazuje bombama. Jasno mi je u kakvim zabludama sam bio i da su moje želje bile nerealne. Možda su mi oni avioni koji su polijetali sa sarajevskog aerodroma i koje sam svakog dana gledao, dali lažnu nadu da je tako lako otići. Ako je rat oluja, onda je mir povjetarac, jer i dalje ljudi stradaju. Saobraćajne nesreće, bolesti, elementarne nepogode i smrt kao prirodna pojava odnose živote.

Rat je svakako agonija, bolest zdravog društva i ovdje sam samo pokušao da ispričam šta mi se dogodilo. Čudno je kako čovjek uspije da se brzo prilagodi i prihvati "novo stanje". Prosto mi je nevjerovatno da sam 1993. od sarajevskog naselja Stup pješice nosio vreću napunjenu parketom i prodao je za 20 njemačkih maraka na pijaci u Alipašinom Polju, a danas mi smeta isflekana košulja. Ako sam čelom udarao u podzide tunela koji je bio prokopan ispod sarajevskog aerodroma, bio blatnjav, oznojen, smrdljiv i neobrijan ispod tog aerodroma, zašto danas očekuju da na taj isti aerodrom dolazim u ispeglanoj košulji?

Znam da su drugi avioni, druga pravila, drugo vrijeme i druge vrijednosti. Ne tražim povlastice i poštujem mirnodopska pravila i zakone. Jedan sam od rijetkih koji je „letio" iznad, ali i ispod aerodromske piste. Pisao sam o odlasku na Igman; to mi je bio jedini izlazak iz Sarajeva, sve dok nisam dezertirao iz Armije BiH. Kao što rekoh, to se dogodilo 31. maja 1994. godine i ovako je izgledala operacija "bjekstvo '94". Tek sada joj dajem kodni naziv, radi lakašeg praćenja ovog bloga. I odmah da kažem, prvih sat vremena je bilo najlakše...

Bjekstvo

Odluku sam donio tog popodneva, u jednom trenutku, takoreći, u milisekundi, najednom. Možda sam do tada samo odgađao bjekstvo, možda ni tada nisam bio spreman na taj poduhvat, ali - odlučio sam. U torbicu, koja je bila napravljena od imitacije nekakve kože, potrpao sam lična dokumenta, ne baš malu arhivu isječaka iz sarajevskog Oslobođenja i odšetao do rova "kec" koji sam često pominjao u prethodnim postovima. Samo sat vremena ranije nisam znao da ću krenuti u operaciju "bjekstvo '94.", pa mi se plan još više dopao. Nije bilo izgleda da bi neko mogao znati za njega, pa su samim tim i šanse da ga neko spriječi bile minimalne. Ipak, bio sam oprezan jer su mnogi Srbi već prebjegli na Ilidžu, kao što će mnogi tek nakon mene krenuti u bjekstvo.

Interesantno je da su svi bježali u različito vrijeme, sa različitih polaznih tačaka, veoma rijetko u grupi i da su sva bjekstva uspijevala. Nisam pomišljao ni na kakvu diverziju niti na odnošenje oružja, a sve je to bilo veoma lako izvesti. Nije mi padalo na pamet da ubijam ljude koji su mi dali pušku i bombe, i zbog toga može da se ljuti ko god hoće. Ako se u ratu gube pravila lijepog vaspitanja i ubijanje postaje vrlo poželjno i moralno, odbijam tu kukavičku zamisao o "petokolonašu" koji puca po svojim drugovima. Da, kažem drugovima, jer su oni to bili, baš kao što ću kasnije upoznati nove drugove u novim, sličnim okolnostima.

Međutim, prije nego što će krenuti nova poznanstva i izazovi, trebalo je preći ne baš kratku razdaljinu "između dvije vatre". Bila je to vrlo, vrlo rizična operacija, koja se lako mogla završiti samo na pokušaju. Kada bi mi danas neko rekao da pretrčim običnu ledinu, koju s dvije strane osmatraju samo dvojica penzionera sa lovačkim puškama, rekao bih da je lud. U mom slučaju, trebalo je preći prostor između dvije „naoštrene" i do zuba naoružane vojske, dva minska polja. Da sam bar imao nekoga ko me je očekivao na drugoj strani, nekog ko je znao da ću doći, bilo bi mnogo lakše.

Ono što je važno jeste podatak da je između dvije linije u naselju Stup bio jedan potok, Dobrinjska rječica koja je krivudala kao i linija. Korito je bilo zaraslo i ribe su, da nije bilo pucnjave, baš mogle da uživaju. Došao sam do „keca," pozdravio stražara i krenuo prema rovu broj "dva". Na nekih desetak metara od „keca" bio je jedan krak „tranše" koji se odvajao prema Dobrinjskom potoku, tačno kod prije rata poznate "Zizine kafane". To što sam u neobično vrijeme došao u rov nije bilo nikakvo čudo, niti nešto što bi izazivalo sumnju. Mogao sam imati 101 razlog zbog kojeg tražim nekog ili nešto. Stražar sa "keca" ostao je iza prve krivine, a ja sam krenuo prema "Zizinoj kafani". Da me je vidio, to je već moglo biti sumnjivo, pa nisam smio da oklijevam. Kako sam dotrčao do grudobrana, popeo sam se gore i brzo skočio u potok koji i nije bio plitak.

Voda je bila skoro do vrata, mirna i čista. U dijelovima gdje je brže oticala, bilo je mnogo pliće. Pretpostavljao sam da izlazi na teritoriju koju kontroliše Vojska Republike Srpske i to je bilo tačno. Najrizičniji dio je bio prije jednog mosta jer se s obje strane, teoretski i praktično, taj prostor mogao vidjeti. Nastojao sam da koračam što tiše i što pribranije, u nadi da će prirodni zvuk vode neutralisati moje korake kroz vodu. Nadao sam se da korito nije minirano, jer bi nabujala voda mogla lako da odnese mine i ta pretpostavka se pokazala tačnom. Obje strane su minirale prostor do rijeke, ne i samu rijeku.

Malo sam predahnuo pod mostom, jer sam tu bio zaklonjen. Ne pitajte koliko je metara od mjesta gdje sam skočio u rijeku do tog mjesta. Zaista ne mogu da se sjetim, čak ni približno. Ponekad mi se čini da nije bilo više od 50 metara, a nekad vjerujem da je to bio put od najmanje 300 metara. Kako bilo, nikakvu pucnjavu nisam čuo, sve je i dalje bilo mirno, pa sam nastavio putešestvije. Logično, bio sam potpuno mokar i sreća je što sam isječke iz novina i dokumenta prethodno umotao u plastičnu kesu.

Sreća je bila i to što me još niko nije vidio, ni sa lijeve ni sa desne strane. U tom međuprostoru, i za jedne i za druge bio sam neprijatelj. Možda je to bio i lijep osjećaj, ne biti ni na jednoj strani, ali bjekstvom sam definitivno kazao zbogom onima koji su ostali iza mene. Povratka više nije bilo. Minuti su prolazili, možda sam i predugo ostao pod onim mostom i valjalo je krenuti dalje. Kada se prisjetim razgovora u Armiji BiH, uviđam koliko smo fantazirali. O neprijatelju, i na jednoj i na drugoj strani, uvijek su imali mnogo više mišljenje nego što su, po mojoj procjeni, trebali imati.

U Armiji BiH se pričalo kako prema Ilidži postoje tri borbene linije: prva je obično utvrđenje, druga su iskopani grudobrani i dobro učvršćeni rovovi, a treća "živi beton". Ništa od toga nisam vidio; to su bile najobičnije fantazije, uvjerenje stvoreno na osnovu "bog zna čega". Tek, polako sam se spuštao niz rijeku i odjednom, s moje lijeve strane, ugledao bunker i cijev starijeg modela puškomitraljeza koji smo u žargonu zvali "garonja". To je ono oružje kakvo se valjda moglo vidjeti i u "Otpisanima," sa prepoznatljivom cijevi koja je prošarana okruglim rupama. Ko je gledao ratne filmove, zna da su Prle i Tihi upravo "šarcem" ili "garonjom" pobili mnogo Hitlerovih vojnika.

"Garonja" je bio u nekom čudnom položaju, cijev je bila više spuštena prema zemlji i nikakav glas nisam čuo u bunkeru. Pritajio sam se u mjestu i uključio sva čula. Ohrabrujuće je bilo što je oružje bilo prilično visoko postavljeno u odnosu na mene, tako da sam bio u mrtvom uglu. Svako ko je htio da me gađa, morao je da izađe da bi me vidio. Izgleda da sam previše vremena potrošio na osmatranje i osluškivanje. Možda čak i pet minuta. Svako dalje odugovlačenje ne bi imalo smisla, pa sam tiho krenuo naprijed, pravo prema rovu.

Kada sam izašao iz vode, potrčao sam pored rova i instinktivno se osvrnuo. Rov je bio potpuno prazan, sa ostavljenim naoružanjem. Svejedno, nisam htio da izazivam neprilike, pa sam izašao na prvi asfaltni put i pješice krenuo prema Ilidži. Onako mokar, neobično obučen, sigurno bih privukao pažnju, ali nikoga nije bilo na putu, pa sam išao dalje i dalje... Prve ljude vidio sam na jednom malom raskršću i tada sam shvatio da sam "probio ilidžansku liniju odbrane" i da sam na novoj teritoriji gdje važe druga pravila. Bilo mi je zanimljivo da gledam zgrade i, ne razmišljajući, krenuo sam uz jedne široke stepenice. Bila je to neka firma iz koje je izašao portir. Ukratko sam mu objasnio da dolazim iz Sarajeva, nakon čega je on odmah pozvao vojnu policiju...

Novi rat

Odjednom, shvatio sam da je bjekstvo iz opkoljenog Sarajeva uspjelo, ali i da je rat na Ilidži duboko pustio korijene. Bio sam na teritoriji o kojoj su moji saborci od prije samo sat vremena toliko maštali. I došao sam na teritoriju, gdje maštaju da zauzmu teritoriju sa koje sam došao. Za trenutak mi se učinilo vrlo jednostavnim to "zauzimanje" teritorije i sam prolazak između dvije linije nisam smatrao podvigom. Kako sam ja ušetao, tako je mogao i bilo koji diverzant ili čak bataljon vojnika Armije BiH da prođe linije odbrane. I ne samo to, put je bio otvoren i sa suprotne strane, za Vojsku Republike Srpske (VRS).

Na prvom ispitivanju, koje se valjda stručno nazivalo "provjera", prošao sam bez problema. Omogućen mi je i telefonski kontakt sa porodicom. Poslije dužeg vremena pojeo sam čorbu koja je ličila baš na čorbu. Naravno, otac, majka i brat bili su presretni što sam živ i meni je laknulo što smo uspjeli da spojimo pokidane veze. Procedura je nalagala da jednu noć provedem u podrumskom zatvoru policije VRS, koji je bio smješten u nekadašnjoj zgradi Komiteta. Bio sam jedini pritvorenik i pomalo mi je bilo čudno zbog čega me pritvaraju, ali sam to prihvatio kao razuman dio vojne logike i nisam imao razloga za brigu.

Moji ispitivači su bili čudni, zanimali su ih raspored rovova i brojno stanje, ali ponajviše tunel ispod Aerodroma Butmir. Povremeno je taj razgovor dolazio na granicu pristojnosti i sve više sam uviđao znake neprijateljskog raspoloženja kod mojih ispitivača. I ta njihova nervoza povećavala se kad god sam bio iskren. Neke stvari kao da nisu željeli da čuju. Uzalud sam objašnjavao da me u Sarajevu niko nije lancima vezao u rovu, da mi niko nije ukrao ni gram humanitarne pomoći... Naredbu u formi savjeta, kako svima moram pričati obrnuto od onog što sam proživio, zaista nisam shvatio ozbiljno. Vojni inspektori su naredili da nikome ne pričam da sam bio mobilisan i da sam u Sarajevu imao pušku. Po njihovoj teoriji, morao sam lagati - pričati kako sam kopao rovove, robijao i svakodnevno bio maltretiran.

Da imam posla sa neobičnim inspektorima, shvatio sam i nakon što sam pažljivo odslušao "recitaciju" (nešto u epsko-junačkom stilu) jednog od njih, koji me čak i potapšao po ramenu, tvrdeći kako ću biti dobar vojnik VRS.

- Ostaćeš ovdje neko vrijeme. Naći ćemo ti dobro mjesto. - rekao je jedan od njih.

Uzalud sam pokušavao da molim za odlazak u Modriču, nikakav odlazak nije bio moguć. Lična karta mi je oduzeta i ponovo sam morao da potpišem poziv za mobilizaciju. Zadužio sam poluautomatsku pušku i dobio smještaj na spratu nekadašnjeg hotela "Hercegovina" na Ilidži.

Opet sam bio vojnik sa puškom u ruci, ali ovaj put na suprotnoj strani od onih kod kojih sam do juče bio u istoj ulozi. Ovdje želim da napomenem kako ni jednog momenta u ratu nisam htio da se bavim ratnom propagandom iako je bilo i takvih ponuda. Boravak na prvoj liniji fronta, sa običnim ljudima koji su prolazili golgote, izgledao mi je kao najmanje zlo koje me moglo snaći. Nije mi se dopadala ta uloga, ali je bila realnost na koju sam navikao i prihvatio je kao najmanje kukavički čin. I dalje sam imao san da pobjegnem od rata i stradanja, ali tek na Ilidži shvatio sam koliko je to zapravo nemoguća misija. Međutim, pravi zaplet moje ratne priče još nije ni počeo. Ti prvi dani na Ilidži, odlazak na vrelo Bosne i upoznavanje teritorije maksimalno su me iznenadili.

Upoznavanje

Ilidža ima veoma lijep krajolik, a to se primjećivalo čak i u ratu. Koincidencija je da sam u drugoj mobilizaciji, koja je bila prisilna kao i prva, opet dodijeljen 3. četi koju su u vojničkom žargonu nazivali četa "Hercegovina". Jedini "gosti" nekadašnjeg hotela "Hercegovina", koji je bio pretvoren u kasarnu, bili su naoružani vojnici. Prvi susret sa frontom bio je šokantan. I zbog borbene linije i zbog pristupa komandira moje čete, koji me je lično odveo na položaj.

- Dežuraćeš ovdje. Što se mene tiče, možeš slobodno spavati jer će tebe ubiti a mi ćemo vrlo brzo vratiti položaje. - kazao je moj novi komandir.

Iznenađenje je bilo još veće kada sam upoznao moje saborce. Bili su to penzioneri u godinama ili izbjeglice kojima je Ilidža bila usputna stanica; maštali su, kao i ja, samo o odlasku. Ipak, ono što je bilo najveće iznenađenje jeste podatak da nijednog rova, niti jedne utvrde nisam vidio. Stražarili smo u zgradama koje su postojale i prije rata, i samo su prozori ili drugi otvori bili dodatno ojačani. Gdje su nestale tri borbene linije, betonski bunkeri i fortifikacijske utvrde? - pitao sam se. I odmah pronašao odgovor: nije ih ni bilo. Priča o moćnim utvrdama i snažnom neprijatelju bila je mit koji je nastao s druge strane fronta.

Ali, mitova je bilo i sa ilidžanske strane. Govorilo se kako su muslimanski ratnici fanatici koji jurišaju maltene sa otkinutom glavom, žedni osvetnici koji kasape i ubijaju, zadojeni islamisti koji sem Alahovog puta ništa drugo ne vide. Bilo je i mnogo sličnosti. Obični ljudi, i na jednoj i na drugoj strani željeli su da se rat zaustavi, često preuveličavali pobjede i pričali o vremenima koja su prošla. Izuzev što sam promijenio vojsku, ponekad mi je izgledalo da je sve ostalo isto. Dežurstva, noći bez sna, buđenje u pola četiri ujutro, odlasci na teren, dežurstva, itd. Moj komandir voda imao je tek dvadeset godina, pisao je pjesme i postao stručnjak za mine. Pored nadimka, dobio je i vječnu etiketu "miner". Postali smo prijatelji, danima sam mu prepričavao dogodovštine iz Sarajeva, a njega je sve zanimalo.

Zaista je volio da piše, imao je djevojku koja je studirala u Beogradu i mislim da ju je volio. U dokumentaciji koju sam sačuvao ostala je jedna njegova pjesma, koju mi je poklonio i koja mi tada nimalo nije djelovala proročanski. No, pjesnici ponekad znaju i da naslute. Pjesma mi je djelovala poznato i ni dan - danas nisam siguran da li je prepisana ili je napisana iz njegova srca.

Kada kiše razuma
Speru krv sa ulica našeg grada
Koračaćemo ponovo gordo
I pjevati naše stare pjesme

Kada se dignu namirisane barutom magle
Sa našeg proljećnog jutra

I mladost ostane kraća za tren, stih
Voljećemo se ponovo u parku
Uz vino i gitare.

To je pjesma koju je napisao jedan miner, moj bivši komandir voda, mladić koji je poslije rata počeo profesionalno da se bavi deminiranjem. Ponekad pomislim da mu nije lako ukloniti ni mine koje je on sam postavio a kamoli tuđe. Ni njega nikada poslije nisam vidio.

Priče, priče...

Imao sam 28 godina, poluautomatsku pušku, sanduk municije, hotelsku sobu koju sam dijelio sa izbjeglim bivšim taksistom iz Travnika i dane koji su bili prilično monotoni... Bio sam strpljiv sa novim ratnim drugovima i pričali smo o svemu. Nisam lagao i ignorisao sam preporuke iz Vojne policije da pričam kako sam bio zlostavljan i mučen. U početku bih ponekad i slagao da sam u Sarajevu "kopao rovove", ali je ta priča padala u vodu jer nijedan žulj nisam imao na dlanovima. Nisam bio ni neuhranjen.

Prećutao sam da sam kratak period bio angažovan u interventnom vodu Armije BiH i govorio o običnim dešavanjima u Sarajevu. Nisam pominjao da sam bio juniorski prvak BiH u džudou i da sam godinama u Zaostrogu "ljetovao" sa čuvenim Slavkom Obadovim iz Novog Sada. Činilo mi se da nemam kondicije, kao i da je snaga na izmaku. Istina je ta da nisam želio angažman u nekakvim "elitnim" jedinicama koje svaka vojska pokušava da napravi. Još u Sarajevu, uvjerio sam se da epski junaci žive samo u epovima, da svi zaliježu kada granata padne i da još nikome "salto naprijed" nije spasio život od gelera. Elitni specijalci ostavljali su puške koje ispaljuju "glicerinske" metke, a jedne noći izginulo je gotovo pola čete izviđača koji su krenuli u akciju. Na Ilidži sam ponovo vidio momka koji je na fotografiji u jednom od ranijih postova i nakratko smo evocirali svježe uspomene iz Sarajeva.

Zatvor

Nisam imao pojma da vojna policija, odnosno Državna bezbjednost ponovo provjera moj boravak u Sarajevu. Možda je i nepoštivanje preporuke da pričam samo o ružnim stvarima stiglo do njih. Kažem možda, jer nije prošlo ni deset dana kada su dvojica policajaca došli u hotel i jednostavno me uhapsili. Sada je bilo mnogo više pitanja i ni sam ne znam koje je bilo nebuloznije. Komandir Vojne policije bacao je nekakvu fasciklu i vikao:

- Znamo sve o tebi! Nemoj da se zajebavaš već počni odmah da pričaš, gdje i koliko si ubijao? Pričaj i ko te poslao da dođeš ovdje? - urlikao je on.

Pokušavao sam mirno i razborito da kažem kako slobodno sve što imaju u fascikli mogu javno reći i predati me sudu. Komandira je to užasno razbjesnilo, toliko divlje da me policijskom palicom udario posred glave. Možda udarac i nije bio prejak, ali imao sam osjećaj da mi krv curi ispod kose. Krvi ipak nije bilo, a on me prepustio drugom inspektoru.

Ispitivanje na Ilidži trajalo je tri dana. Poslije toga, deportovali su me u Lukavicu, u bivšu kasarnu „Slobodan Vajner Čiča", gdje sam u pravom smislu bio "kopač rovova". Danima sam sa pritvorenicima bio "graditelj rovova" od kojih se pružao pogled prema aerodromu. Sve ozbiljnije se govorkalo o mogućem bombardovanju NATO snaga, pa su i rovovi bili svojevrsne utvrde. Zatim su me premjestili u mnogo strožiji zatvor u kasarni „Slobodan Princip Seljo". Zatvoreni smo bili u kaveze iz kojih nigde, izuzev na ispitivanje, nismo izlazili. Obična kanta je služila kao toalet i praznili smo je svakog jutra. Bili su to pravi zatvorski dani, obilježeni pravom prljavštinom, i ni danas mi nije jasno zbog čega su ostali zatvorenici bili osuđeni da čamuju.

Poslije izvjesnog perioda, koji mi je izgledao predug, premješten sam u pravi zatvor "Kula". Poslije jednodnevnog boravka u prolaznoj sobi, dobio sam čist krevet i društvo ostalih zatvorenika. Jedan je već bio osuđen na kaznu zatvora od sedam godina, zato što je iz pištolja ubio kolegu koji je „iz zezanja" ustrelio njegovog psa. Drugi je imao suđenje zbog ubistva čovjeka u vojnom kamionu. Bio sam i u društvu čovjeka koji je na neki način ušao u istoriju pravosuđa Republike Srpske, jer je prvi osuđenik kojem je dosuđena smrtna kazna za višestruko ubistvo u Vlasenici. Čini mi se da ta kazna nikada nije izvršena.

Zaista nisam imao problema da se naviknem na novo društvo u zatvoru. Čini mi se da je pola stvari u tome kako prilaziš čovjeku. O svom "zlodjelu" nisam htio da pričam jer nisam imao šta da kažem. Vladimir Srebrov je radio kao bibliotekar, a vidio sam i onog Muslimana koji je otišao da se bori u VRS. Osim dnevnih šetnji, šetali smo i po hodniku. To je jedna zatvorska navika koje sam se na jedvite jade riješio. To je u stvari šetnja od početka do kraja hodnika. Na pola metra od zida ili vrata, slijedi ravnomjerno okretanje i tako unedogled. Pošto je "Kula" neka vrsta sarajevskog predgrađa, čak i iza njegovih zidova mogle su se čuti detonacije.

Iz tih dana provedenih na "Kuli" pamtim jednu prilično glupu situaciju. Kada su me fotografisali za dosije, klasično sa brojem i iz svih uglova, odveli su me u sobu koja se u žargonu naziva „prolazna". To je valjda prostorija koja je predviđena za privikavanje na zatvorske uslove. Niko mi tada nije rekao da je moja obaveza da ustanem kada uniformisani čuvari ulaze u spavaonice. Spavaonice su bile prilično prostrane i čini mi se da su imale po osam kreveta. Jednom prilikom, došao je zamjenik upravnika zatvora. Vidim da su svi ustali i stoje pognutih glava, a ja jedini ležim na krevetu. Ležao sam taman toliko dok je on počeo da viče, da vileni i da se "rumeni". Tek tada počeo sam lagano da ustajem, rekoh mu da sam novi i da još ne znam pravila.

Nekoliko minuta je držao žestoko, prijeteće predavanje obraćajući se samo meni, a zatim ljutito otišao. Moj cimer s desne strane kiselo se smješkao. Drugarski mi je posavjetovao da to više ne činim, jer, navodno, oni mogu biti od velike pomoći. Zaista nisam znao ko bi mi u tim momentima mogao pomoći i na koji način.

Ovdje imam potrebu da kažem kako osjećam da mnoge stvari propuštam i neke bitne događaje ne pominjem. Ne mislim na javna dešavanja i politiku koji su iz tog vremena manje - više poznati. O njima sam i ja saznavao iz medija. Ipak, čini mi se da ću se najviše zadržati na danima kada mi je život bukvalno "visio o koncu". Mnogi akteri ove priče su živi, ponekad neke od njih i sretnem, za druge nikada ništa nisam čuo. Ni jednog momenta ne želim da presuđujem i osuđujem i mislim da sam to već negdje pomenuo. Iznenađuje me da ima mnogo ljudi koji Moju ratnu priču razumiju i znaju da čitaju. Hvala vam zbog toga.

Kula

Ni sam ne znam koliko vremena sam proveo u zatvoru „Kula". Ponekad bih se prijavio na dobrovoljni rad, samo da bih izašao van zidova zatvora. Za razliku od ostalih, nikakvu presudu, zakazano suđenje ili rješenje o zatvaranju nisam imao. Sjećam se čistih kreveta, zatvorskih šetnji i dva redovna obroka dnevno. Kako su dani prolazili, sve više mi se činilo da sam u totalnom besmislu i da se kompletan život zasniva na besmislicama. Skoro da sam se ufurao u predstavu o sebi kao "okorjelom zatvoreniku" i kao da mi je prijala pomisao da imam robijaški dosije, zatvorenički broj i zatvorske drugove. E, tu sam se naslušao raznih priča. Jedan zatvorenik je pričao o stravičnim užasima, mučenjima i torturi kojih se nagledao u ratu. Drugi je imao zanimljive psiho-biologističke teorije o trenucima smrti, treći je neprestano, kroz osmijeh, ponavljao rečenicu: - Samo klati, ubijati, na nož nabijati, krvi piti a ne šećeriti.

Tamo sam shvatio da zatvorski hodnici kriju previše životnih tajni, kajanja i snova, i da uvijek mogu biti izvorište literature ili poligon za proučavanje na polju psihologije. Čak i okorjele ubice traže prijatelje i monstrumi pokleknu, dok neki istrajavaju u onome što su počinili i ne popuštaju ni pred sudijom. Uvidjevši da nemam drugog izlaza, postajao sam dio "opasnog društva" i pokušavao da se uklopim u novu životnu sredinu. Kroz rešetke posmatrali smo dovođenje novih zatvorenika; brzo bi prostrujala vijest o tome šta je taj neko uradio i zbog čega ga pritvaraju. Jednom su doveli Rusa koji je vjerovatno bio neka kombinacija avanturiste i patriote. Pitao sam se šta su govorili o meni kada su me privodili.

- Ti si onaj naoružani u video-spotu Dine Merlina 'Vojnik sreće'. - rekao mi je zatvorski drug čiji je krevet bio do mog.

I danas mislim da je lijepa ta pjesma, koja je bila hit u vrijeme rata na svim zaraćenim stranama. Prva strofa počinje ovako:

Pucaj iz topova trista,
pucaj ne možeš mi ništa!
Ja sam vojnik sreće,
mene metak neće!

Ko zna ko je došao na ideju da me poveže sa video - spotom, ali sve i da sam bio "taj neki" sa TV zapisa, čisto sumnjam da bih to krio. Poslije skoro tri mjeseca, pustili su me iz zatvora „Kula" i ponovo sam vraćen na Ilidžu, na isto mjesto gdje sam bio raspoređen i prvi put. Kao što sam bio zatvoren bez konkretne optužbe, tako sam i oslobođen. Pitao sam se gdje li je ona fascikla kojom je mahao komandir Vojne policije i nekako stekao utisak da pravda ipak pobjeđuje. Iz zatvora dospio sam u rov i donio odluku da što hitnije poradim na odlasku. Nije mi se dopadalo; autobusi za Beograd prevozili su svakodnevno i želio sam da po drugi put postanem dezerter.

Prava bitka

Vojni aparat je imao originalnu ideju da spriječi moj odlazak. Za kretanje bila su potrebna dva dokumenta, jedan identifikacioni (lična karta ili vojna knjižica sa slikom) i dozvola za putovanje. Nisam imao ni jedno ni drugo. Lična karta je bila zaplijenjena, a vojna knjižica nije imala fotografiju. Preko Kiseljaka, iz Zenice, Travnika i drugih mjesta pristizale su izbjeglice i odmah bivali mobilisani. Ilidža je bila veliki sabirni centar, mjesto gdje se iz izbjegličkog kamiona odlazilo na front, dok su žene, djeca i starci ostajali u hotelima ili posebnom kampu za raseljene. Inače, u jedinicama sastavljenim iz raznih gradova bilo je i penzionera, valjda su se dobrovoljno prijavili! Bilo je to vrijeme žestoke inflacije, a platežno sredstvo na Ilidži i u Srbiji bilo je isto - obezvrijeđeni dinar i precijenjena njemačka marka - najdraža valuta tog doba. Kilogram šećera u Sarajevu decembra 1993. godine dostigao je cifru od 40 njemačkih maraka (današnjih 20 eura), a na Ilidži nije bio ni cijelu jednu dojč - marku (oko pola današnjeg eura).

Odlazak sa Ilidže bilo je teško izvesti i zbog čisto „tehničkih razloga." Sa ostatkom Republike Srpske, ovaj sarajevski gradić bio je povezan uskim koridorom preko aerodroma koji su kontrolisali Francuzi ili zaobilaznicom preko Vogošće i Vučijih stijena, gdje je zimi bilo gotovo nemoguće proći. Odlučio sam da je ipak najbolje da "odradim" tih nekoliko mjeseci i dobijem toliko čekanu dozvolu za putovanje. Na liniji sam upoznao nove ljude i iz tih vremena pamtim jednu neobičnost, gotovo anegdotu. Bilo je to ovako. Jednog jutra komandir voda je došao i rekao samo: - Prekosutra idete u akciju! Odabrano je nas nekoliko iz čete, a ja sam zadužio nov puškomitraljez, koji je poznatiji kao "84." Kako to obično biva, komandir čete, koji je kasnije dezertirao u Beograd, održao je govor i dao osnovna uputstva. Rekao je da obavezno ponesemo i vojni ašovčić, koji se mogao preklopiti i nositi za pojasom.

Tako ja uzmem pored silne opreme, kakvu sam viđao samo u filmovima, i famozni ašovčić. Sjednemo u maslinasto - zeleni kamion, svi sa šljemovima i krenemo negdje prema Srednjem i Nišićkoj visoravni. Na nekoj ledini, postroji nas jedan visoki, baš visoki oficir VRS i opet održi predavanje o samoj akciji. Kao, "sve je pripremljeno, vi idete u običan rutinski zadatak".

- Vi ste srpski vojnici i treba da ste ponosni na to. - kaže on.

Okrenem se oko sebe i od nas oko 700 postrojenih, shvatim da samo ja imam ašovčić za pojasom. Niko drugi. Tada sam shvatio i ponešto o sudbini ili kako se to već zove. Akcija je počela u rano jutro, bio je još mrak kada smo krenuli prema brdima. Jedan od vođa (operativaca) te akcije bio je Srđan Knežević, koji je poslije rata ubijen u klasičnom atentatu na Palama. Bio je tajac i čule su se samo motorole, radio uređaji i razgovori u šiframa. Kada smo se već po tom mraku približili položajima koje je trebalo napasti, komandant bataljona je na svakih stotinjak metara ostavljao po jednog čovjeka; njihov zadatak je bio da budu vodiči za trupe koje su pristizale.

Vidio sam da se mladići utrkuju kako bi što više njih ostalo na začelju. Tako je i moj drug XY ostao u jednom šumarku. Mi smo gazili dalje i uspinjali se na sve veću nadmorsku visinu. A kad pomenuh sudbinu, isti taj XY bio je teško ranjen od minobacačkih gelera, dok borci koji su bili pored mene nisu imali ni ogrebotinu. Nisam kompetentan da procjenjujem, ali mi se čini da je to bila, s vojne strane gledano, katastrofalno loše pripremljena akcija. Usred bukove i grabove šume zasuli su nas minobacački projektili. Padali su veoma blizu. Za veoma kratko vrijeme, poput krtice, uz korijen stoljetnog bukovog stabla - iskopao sam rov i pripremio puškomitraljez. Momak desno od mene kopao je vojničkim nožem, a ostali su samo zalegli. Granatiranje je brzo prestalo, a mi smo cijeli dan preležali u toj šumi i u njoj zanoćili. Predveče je nekakav top (kažu brodski) počeo da tuče preko nas, a nišandžija pojma nije imao da se jedna jedinica nalazi u šumi u kojoj smo zalegli.

Pri samom dolasku, trojica vojnika sa Pala poginula su sasvim slučajno. Bili su u crnim uniformama i otišli su previše naprijed. Kada su zbog paljbe potrčali nazad, naišli su na susjednu jedinicu VRS (koja je bila uz desni bok njihove jedinice): pobili su ih ljudi iz nje, misleći da su neprijatelji. Da ne pominjem kako je akcija počela spektakularno, ispaljivanjem nekakvog teškog projektila sa kamiona, čiji su teški geleri padali čak i po ljudstvu VRS. Veoma brzo ta ofanziva je propala i ljudi su vraćeni u jedinice iz kojih su i došli.

Najteža varijanta za mene je bila, mislio sam tad, da budem zarobljen. Zbog toga sam cijev puškomitraljeza dobro očistio i naivno se nadao da to može biti "argument" miroljubive prirode, dokaz da nisam pucao. Bez prijeke potrebe ne bih ni pucao. A ašovčić je bio od koristi i nikako mi nije jasno zašto nije bio omiljen alat. VRS je postigla određeni vojnički uspjeh jer su specijalne jedinice zauzele brdo Polom. Polom je neka vrsta dokaza gluposti rata: danima je trajala bitka za komadić čuke koja je padala iz ruke u ruku. Vrhovi drveća su bili bukvalno skresani od granata; detonacije su odjekivale danima. Bog sami zna koliko je vojnika s obje strane izginulo za taj komadić zemlje, čiju "taktičku" ili "stratešku" važnost nikada nisam shvatio.

Puževi

Nakon povratka u jedinicu, mislim da sam tri dana bio "fraj". Razdužio sam puškomitraljez i vratio se dosadnim dežurstvima u blizini velike ilidžanske aleje, onog poznatog pravca kojim su nekada kaskali konji upregnuti u fijakere. Nekakvu razonodu pronalazio sam u "njuškanju" po bivšem Institutu za rehabilitaciju čiji su hodnici, bolničke sobe i kancelarije podsjećali na horor - filmove. Hiljade otpusnih pisama, fasickli, medicinske literature, lijekova i hemikalija kojima je vjerovatno istekao rok trajanja, bilo je rasuto i razbacano. Čitao sam tuđe dijagnoze, ubijao vrijeme i tražio zanimljivu literaturu. Izuzev stručnih časopisa, knjiga i razbijenih prozora - ničega zanimljivog. Jedan drug, koji danas živi u Kanadi i koji je kao i ja stigao iz Sarajeva, bio je opsjednut puževima. Odlučio je da suzbije veliku najezdu neobičnih štetočina. Naime, crvenkasto - smeđi puževi golaći prvi su masovno napali naše položaje.

Čim su rovovi iskopani u ljeto 1994, na svim zemljanim površinama, kao i sa unutrašnje strane, pojavili su se oni - puževi bez kućica. Poslije rata nisam vidio ni jednog takvog puža, niti sam znao da ta vrsta postoji. Moj drug je umislio da će puževe uništiti lijekovima kojima je istekao rok trajanja. Donosio je razne ampule, antibiotike, antidepresive i tečnosti. Tablete je usitnjavao i kombinovao sa bog te pita kojim hemikalijama, te ih pravom injekcijom ubrizgavao u puževe.

Koliko se sjećam, osim instinktivne reakcije sklupčavanja, puževi nisu nikako drugačije reagovali. Neko se našalio da njegova „bitka" može izazvati kontraefekat, mutaciju gena puževa, pa smo očekivali da nas jednog jutra ili noći dočeka divovski puž s puškom u ruci. Priča se da moj drug u Kanadi vozi veliki kamion i da ponekad dođe u BiH. Ni njega, kao ni mnoge druge, poslije rata nikada nisam vidio.

Ljubav, ah, ljubav

Ovdje moram da zastanem i napravim uvod, kako bi svima bilo jasnije ono što će me vrlo brzo snaći. I to nešto najneugodnije. Iz treće čete Ilidžanske brigade poznavao sam dvije djevojke. U ovoj priči zvaćemo ih Slavica i Ceca. Bile su priučene bolničarke i dežurale su naizmjenično. Ceca je voljela literaturu i bila žestoki fan rok - muzike. Slavica je bila tamnoputa djevojka, intelektualne face i jakih živaca. Slobodno vrijeme provodio sam kod njih. Čavrljali smo satima, danima i noćima. Bili su to prijateljski razgovori o svemu. Povjeravanja, razmena mišljenja i slično. Ceca je imala momka koji je bio vojnik i neobičan kriterij - dopadali su joj se samo muškarci koji izgledom podsjećaju na Isusa. Ne želim da uvrijedim vjernike, ali to je bio njen kriterij.

Slavica je bila slobodna, znači nije imala momka. Ali, bila je zaljubljena, što bi se reklo "do bola". Jasno mi je to rekla, ipak ne želeći da otkrije ko je "tajanstvena osoba". U jednom momentu, pomislio sam da sam to ja i ponadao se pravoj ljubavnoj čaroliji. Čarolija je ipak bila daleko: jedne noći otkrila mi je tajnu da je čovjek njenih snova niko drugi do moj komandir voda, mladić čiju sam pjesmu "okačio" u jednom od ranijih postova. Komandir miner to izgleda nije znao, a i zašto bi, već je imao djevojku. Ona se ipak nadala, nadala... U tim povjeravanjima, otkrio sam joj da i ja imam tajnu ljubav, što je bilo tačno. I moja "izabranica" je radila nešto pri vojsci, ali izuzev nekoliko bezuspješnih pokušaja i njenih zagonetnih osmjeha, ništa nisam postigao.

Kako smo Slavica i ja imali tajne ljubavi i u tome našli smisao, počeli smo da pričamo ponekad i u šiframa. Za slučaj da neko dosadan nije htio da se odmakne, razradili smo gotovo jedinstven šifrarnik, pa bi slušalac mogao samo da nasluti o čemu razgovaramo. Nije mogao da prepozna osobe niti da shvati detalje i finese naše neobične priče. Razradili smo šifrovanu komunikaciju u toj meri da se čak ni osoba koja sluša nije mogla uvrijediti zbog ignorancije ili zanemarivanja.

Možda će se neko ko dobro poznaje literaturu prisjetiti u kojem djelu ili pjesmi se pominje "vegetalno"? Iz nekog književnog djela preuzeli smo pojam "vegetalno": vegetalni kec je bila moja simpatija, vegetalna dvojka njena ljubav. Približavao se dan kada ću napokon dobiti dozvolu za putovanje u Modriču. Fiksna telefonija bila je u fazi raspadanja. Sa Ilidže se moglo zvati, ali dobiti neki broj na samoj Ilidži bilo je nemoguće. Veliki dio posla odrađivali su radio - amateri i većina komunikacije odvijala se preko njih...

Dezerteri

I tako, dani su prolazili... Prilično me je iznenadilo kada je komandir čete, oniži debeljuškasti brkajlija dobroćudnog izraza lica – jednostavno nestao. Kazivali su da je sa porodicom otišao u Beograd, bez pozdrava, oproštaja ili nečeg sličnog. Samo se jednog jutra nije pojavio na svojoj dužnosti. Upoznao sam i ljude koji su u Srbiju odlazili i vraćali se. Vjerujem da su i jedni i drugi imali svoje razloge, i oni koji su odlučili da dezertiraju i oni kojima to nije bila namjera. Da sam tih dana uspio da pobjegnem (bez obzira kako to kukavički zvuči), ni sam ne znam kako bih sebe predstavio nekome koga tek upoznajem. Ne vjerujem da bih pronašao najbolje riječi da opišem rat. Čini mi se da ih ni danas nemam i da je sve bilo žestoka avantura koja se odigravala po nečijem scenariju. Nas obične ratnike niko nije pitao za uloge, mišljenja...

Kad malo bolje razmislim, na obje strane bio sam obična brojka, statistički pokazatelj, bezimeni čovjek koji je samo dobio rekvizite - oružje i čiji zadatak je da zapuca kada stigne naredba. U ratu nema "javnih rasprava", procjenjivanja da li je neka ofanziva poželjna ili nije. Mogao sam voljeti cijeli svijet, biti produhovljeni kosmopolita, ljevičar, filozof ili bilo što, najviše sam "vrijedio" dok sam stajao u rovu s puškom na gotovs. Začudo, u tim žestokim bitkama, bilo da se radi o odbrani ili napadu, prijateljstva se brzo učvršćuju. Vrlo lako, rekao bih: neprirodno lako, zajedničku riječ nađu srednjoškolski profesor, obični rudar ili bilo koja druga profesija. Upućeni su jedni na druge i gomila prijetnji i strahova ih jednostavno zbližava.

Dužnost komandira čete preuzeo je jedan od starijih policajaca koji su me svojevremeno ispitivali u bivšoj zgradi ilidžanskog Komiteta. Došao je pun samopuzdanja kao dobar orator i činilo se izvježban borac. Imao je hendikep, na jednoj šaci nedostajala su mu dva prsta, mali i domali. Čovjek je bio vedrog duha, energičan i imao je običaj da diže tri prsta upravo onom šakom na kojoj su mu nedostajali prsti. Dok je ispraćao dio jedinice na Nišićku visoravan, držao je podignutu ruku i na taj način pozdravljao vojnike koji su mu odmahivali iz prikolice vojnog kamiona. Poslije nekoliko mjeseci i on je dezertirao za Beograd. Komandiri vodova ali i obični vojnici simulirali su, nakon toga, njegovo mahanje, mada mi je ono groteskno izgledalo i prije nego što je otišao.

Svejedno, siguran sam da je taj čovjek imao odličnu "priču" za nove prijatelje i da se dobro snašao u novom biznisu, mada mu ni vojni nije loše išao. Obični je trač da je u Srbiju odnio torbu punu neuramljenih Vilerovih goblena, koje je navodno brižljivo sakupljao. Rekoh, to je samo obični trač i podsjeća me na priču kako sam ja bio na nekom TV spotu, u vrijeme dok sam bio u Sarajevu. Neko je vjerovatno krao goblene i preprodavao ih, ali ne želim da povjerujem da je to radio čovjek (čije ime nisam pomenuo) i koji je za vrijeme svog komandovanja četom, od "šuplje" ilidžanske linije - napravio gotovo bastion. Lično je naredio i lično kopao rovove, pravio utvrde i bio komandir kakvog bi poželjela svaka vojska. Kada je komandu četom preuzeo jedan Ilidžanac, smiren i povučen, čini mi se bivši trgovac, došlo je mojih pet minuta. Saopšteno mi je da ću dozvolu za putovanje dobiti za dvadesetak dana.

Dozvola

U tih dvadesetak dana, pojačao sam razgovore sa Slavicom i još upornije pokušavao da osvojim čeljade koje mi se dopadalo. Međutim, redovno me ostavljala na "leru" i preostalo mi je samo da se pitam koje "svjetlo" će da upali poslije žutog: crveno ili zeleno? Niti sam dobio energično "ne," niti sam čuo "da". I priznajem da me to pomalo razdraživalo. Komandir je pretpostavio da možda i neću da se vratim iz Modriče do koje se dolazilo zaobilaznim putevima preko Pala, Romanije, Zvornika, Bijeljine, Brčkog i Šamca. Izdavanje odobrenja za putovanje razvuklo se sve do 2. decembra 1994. godine. Nekoliko dana pred odlazak, u prisustvu Slavice, jedan od ilidžanskih radio - amatera zamolio me je da posjetim njegovu koleginicu u Modriči, takođe radio - amaterku i da joj ponesem čokoladu. Izdiktirao mi je njeno ime i prezime, broj telefona ali i oznaku (kombinaciju slova i brojeva) koju koriste samo oni, radio - amateri. I da, zamolio me je da preko nje pošaljem poruku o tome da li ću se vratiti na Ilidžu, šifrovanu, naravno.

Sretan što ću upoznati nekog novog, u novom gradu u koji sam naumio, ponesem tu ceduljicu i drugog decembra krenem na dugo iščekivani put. Dozvola je važila od 2. do 8. decembra 1994. godine. Poslije toliko vremena, napokon sam doživio da vidim roditelje i ostalu rodbinu. Obradovali su se do beskraja, bilo je i suza, zagrljaja i puno, puno emocija. Tada sam saznao za detalje o smrti mojih prijatelja i rodbine. Jedna tetka je ubijena na kućnom pragu svoje kuće, jedan stariji stric nije uspio da se izvuče iz napadnutog sela. Nekoliko rođaka je izginulo te 1992. godine u selu Želeće kod Žepča. Dvojica mojih drugova su ubijeni u dvorištu kuće i mnogi su ekshumirani tek nekoliko godina poslije rata. Svi oni imaju ime i prezime i za mene nisu obične statističke cifre. Ubijeni su dok su predavali oružje jednoj jedinici Hrvatskog vijeća obrane, a povod za bitku je navodno bio kada je neki od uplašenih stanovnika sela počeo da puca po vojnicima HVO - a. Jednog je ubio, a onda su ostali krenuli u osvetu.

Većina kuća je popaljena. Većina stanovnika je uspjela preko brda da se izvuče i stigne u Vozuću kod Zavidovića koju je kontrolisala VRS. Ubijen je čak i Veljko Blagojević, jedan od bivših zatvorenika nacističkih logora u 2. Svjetskom ratu. Iako je bio u dubokoj starosti, nepokretan i u invalidskim kolicima, stradao je u ratu kojem se nije nadao. Sve to se dešavalo u oktobru 1992. godine, a samo godinu dana kasnije HVO iz Žepča je bio u prijateljskoj koaliciji sa VRS, pa su čak i srpski tenkovi upućeni na žepačko ratište. To je samo jedna od mnogobrojnih ironija ratnih dešavanja. Vojnike HVO-a kasnije su liječili srpski ljekari, a vojnici VRS iz Doboja su odlazili na ratište u Žepče.

Kako bilo, sa dozvolom u džepu, stigao sam u novo odredište. Dok se autobus uspinjao uz Trebević, nakon "uvodne priče", pitam djevojku koja je sjedila do mene: - Šta misliš da se ovaj autobus prevrne? Bio je to nezgrapan pokušaj udvaranja, šta li. Ona se okrene, pogleda me hladno i iz "naftalina" izvuče narodnu poslovicu koju do tada nisam čuo: - Ni u gori, o zlu ne govori - nakon čega sam zanijemio.

Priča o najmlađem kaplaru na svetu

Priča - Demoklov mač

Priča - Lenka Rabasović

Priča - Milunka Savić

Priča - Neposlušna papigica

Priča - O zlatnim jabukama

Priča - Potemkinova sela

Ravno do smrti - Istinita priča iz komšiluka

Moja ratna priča

Moja ratna priča - nastavak 2

Zatvorska priča - Centralni zatvor

Zatvorska priča - Centralni zatvor 1

Zatvorska priča - Centralni zatvor 2

Zatvorska priča - Centralni zatvor 3

Zatvorska priča - Centralni zatvor 4

Zatvorska priča - Centralni zatvor 5