Ivo Andrić - Knez sa tužnim očima

Bio je jedan knez (ali uistinu bio, ne da ja to tek tako pričam) koji je ima tužne oči i malu kneževinu. Njegova zemlja bila je zaista malena, tako malena da bi on, kad bi se zamislio na popodnevnoj šetnji, uvek prešao granice svoje zemlje i ušao u susjedsku. Tolika je eto bila njegova kneževina, manja nego jedna dobra šetnja. A oči je imao zaista tužne. Lepe, tamne, osenčane dugim trebavkama, a beloočnica s lakim modrim tonom kao u mlade teladi ili jektičavih devojaka iz provincije. Žene su govorile da te oči "govore", a muškarci su ćutali. ("Tebi sve govori!" rekao je rastresito i mrzovoljno jedan novčar svojoj ženi.)

Ali knez nije mnogo mario za žene ni za druge razonode. On je brinuo brigu o svojoj zemlji i danju i noću mislio kako da je usreći. Kako je kneževina bila odveć malena za takva veća preduzeća i planove, on je gradio mostiće od trske i male mlinove, koji ne mogu mleti, ali je bilo milina pogledati kako se na potocima okreću bezbrojni vitlovi razbijajuci vodu s lopatice na lopaticu. On je podrezivao svaki grm da ne raste preko mere i da bi zadržao neobičnu formu cuna ili mnogokutnika koji mu je on odredio.

Nasred kneževine bilo je jedno stablo, inače kruška divljaka, to je bilo najveće stablo u zemlji i sa njega je knez zabranio da se jede. Podanici su strogo održavali tu zabranu i to stablo je bilo poznato u celoj kneževini pod imenom "Najslađe voće".

Često su čak iz najdaljih zemalja dolazili putnici da se poklone knezu tužnih očiju; on bi ih primao, gledao, trepćući i u zabuni šta da im reče, a oni odlazili očarani dubinom njegova pogleda i dubokim značenjem njegove šutnje.

I dogodi se jednom da je knežev pogled pao na jednu ženu kao sjena u kojoj se ona razbolje. To je bila plava i mlada žena jednog slikara, koji je živio od svojih slavnih slika i lepih verskih napisa, koji su visili po hramovima. Slikar je bio čovjek onizak i snažan, a veseo i pun neke unutarnje vatre u životu i radu. Nenavikla na laž i pretvaranje, ona pođe sva bleda do slikara i reče mu s onim bolnim mirom koji razoružava i kojim govore žene kad istinski ljube:

- Vidila sam kneza. Ne mogu ti duže biti žena. Ja moram da idem njemu, da mu služim svojim tijelom i svojom dušom, koliko to jedna žena može. Došla sam da ti to kazem. Čini s mene što hoćeš. Stajala je pred njim opuštenih ruku, sva obasjana nesrećom kojoj se ne može umaći. A niski slikar, čovjek velike duše, okrenu lice od nje i čekase tako sve dok nije otišla.

Od kad su zapisane prve priče ne pamti se da je bilo dvoje dostojnijih ljubavnika koji su se lepše rastali pred zlom, koje može svakog da zadesi.

Ona pođe knezu. Kad je stala pred njega, premirući od njegova pogleda, nije vidjela ništa do njegovih očiju. Ponudi mu se s izrazom krivca, i ostade da mu služi. Prođe dosta vremena. Ali ima dana u godini kad se žena ne može zadovoljiti pogledom. U našim knjigama nije zapisan broj tih dana, jer on nije kod svih žena jednak. Ali svaka ih ima. Takvi dani dođoše, nakon mnogo čekanja, slikarevoj ženi i kneževoj ljubovci. Najednom se sva žena promijeni. Zaigraše joj mišići, raširiše se oči u nabrekoše usne. Ona pritište rukom ljubičast atlas na grudima. A pogled joj strasan, strasan za čitav pedalj iznad knezeve glave. Govorila je knezu više vrelim dahom nego nejasnim rečima. On je gledao u nju svojim pogledom od rođenja, a ona zastade pred dubokom šutnjom toga pogleda kao pred vodom preko koje se ne može, i tada po prvi put vide njegovu malu lobanju, uska pleća i nikakve noge. Žena pade pred saznanjem nove i poslednje nesreće, lijevi joj obraz zadrhta i sve joj telo savi u plač. Knez ode, šutljiv i sav u pogledu.

Dani idu a bol neće da prođe. To je strašnije od prebijene životinje i posečena stabla. Snovi i pomama svih mišića, a krv staje čas u glavi, čas u srcu. Jedna ruka je kod slikara, druga kod kneza, pa je razapinju da urla od bola i umire od sramote.

A jedno jutro se diže sa svog loga žena, prevarena i očajna, pomisli još jednom na slikara, koji radi kraj prozora u oštrom i finom mirisu boja i na njegove ruke jake i sveže oprane posle rada, pomisli na svoju sreću od nekad i na nesreću od sada pa do vijeka - i iziđe na trg, gdje je u sjeni "Najslađe Voćke" sjedeo knez, okružen svojim podanicima i udivljenim posjetnicima iz daleka. Oni su, uvijek u sjeni njegova pogleda, slavili kneza, uređenje njegove države i sve darove koje mu je Bog dao.

Svi se začudiše da u to doba i na nepriličnu mjestu pristupa žena knezu. Bila je blijeda iako je sva gorila. Knez je gledao u nju očima koje očaravaju i zaustavljaju, ali ona, žena nesrećna i mučena najvećim bolovima koje priroda poznaje, ne poniknu pred njim, nego raskinu željnom rukom čar njegova pogleda kao paučinu, i prije nego je ko mogao spiječiti - strašno je reći! - pljunu mu glasno i žestoko u oči.

- Pfu!

Zatim se kao olakšana okrenu. Jedan čas zaprepaštenje šutnje, a onda je raznesoše na mačeve.

Ali knez je oslepio.

Poslednje što je vidio bile su njene usne vlažne i crvene. Bez očiju on je bio ubrzo svrgnut. I neverovatno je kolika je bila mržnja i odvratnost što je širio oko sebe. Ona je bila jednaka njegovoj nekadašnjoj moći. U cijeloj zemlji nije se moglo naći ni jedno pseto koje bi ga vodilo, nego je kuckao štapom po svijetu, gladan i bos.

I začudo; ni knjige, u kojima je najpre zapisan ovaj događaj, ne nalaze samilosne riječi za bijednog kneza; poslije jedne pouke mladićima, završavaju riječima:

... jer je pljuvačka ovakve žene dovoljna da se otruje cijelu vojsku najvećeg cara, a kamoli ne jednog covjeka.

___________________________________

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austro - Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se najveći deo svog života izjašnjavao kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko - hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je  pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U sumrak objavio je 1911. godine u Bosanskoj vili. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski rat.

Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u Šibenik, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku sa robije, ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem ostaje sve do leta 1917. godine. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi Nemiri - pripovetke Ćorkan i Švabica, Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi zatim se ređaju Put Alije Đerzeleza i Pripovetke.

U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka Most na Žepi. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme objavio je prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema.

Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman Prokleta avlija. Pisao je i eseje o Njegošu, Goji itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. zbog svog celokupnog dotadašnjeg rada "o istoriji jednog naroda", prvenstveno za roman Na Drini ćuprija (1945).

Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969 - 1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj "poslednji značajniji razgovor" sa Andrićem i citira ga: - U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje Bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine... Inače, upravo je Ivo Andrić predložio Ćosića za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine. Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.

Ivo Andrić - Anikina vremena 

Ivo Andrić - Aska i vuk 

Ivo Andrić - Bog izbija kao svjetlo

Ivo Andrić - Ćorkan i Švabica

Ivo Andrić - Ex Ponto

Ivo Andrić - Govor povodom dodele Nobelove nagrade

Ivo Andrić - Jelena, žena koje nema

Ivo Andrić - Kosa

Ivo Andrić - Ljubav u kasabi

Ivo Andrić - Most na Žepi

Ivo Andrić - Mustafa Madžar

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Poimam i shvaćam

Ivo Andrić - Priča o vezirovom slonu

Ivo Andrić - Pripovetke

Ivo Andrić - Pripovetke za decu 

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija - seminarski rad

Ivo Andrić - Put Alije Đerzeleza

Ivo Andrić - Razgovor sa Gojom

Ivo Andrić - Smrt u Sinanovoj tekiji

Ivo Andrić - Travnička hronika

Ivo Andrić - U musafirhani

Ivo Andrić - U zavadi sa svetom

Ivo Andrić - Žeđ