Ivo Andrić - Mustafa Madžar

Jedna od najpoznatijih i umetnički najuspelijih Andrićevih pripovedaka. Pripovetka je iz „turskih vremena", mesta zbivanja su Doboj, Banjaluka i Sarajevo. Prvi put je objavljena 1923. godine. Ispripovedana je u trećem licu, po žanru je priča lika, a pripovedanje odmiče linijom junakovog kretanja kroz prostor. Za razliku od pripovetke „Put Alije Đerzeleza" u kojoj je lik glavnog, epskog junaka dat na blago karikaturalan način, Mustafa Madžar dočaran je na potpuno realističan, moglo bi se reći i naturalističan način. Biografiju „negativnog junaka" pripovedač prati sa objektivizmom i distancom hroničara. Mustafa Madžar je potomak stare i ugledne poturčene madžarske familije. Otac mu je rasturio porodični imetak tako da je Mustafi Madžaru, posle deobe sa bratom, ostao samo delić nekadašnjeg imanja sa „nešto mršavih kmetova". U Sarajevu je učio medresu, potom se vratio u rodni Doboj, gde je živeo kao čudak i usamljenik. U bitkama je izašao na glas kao junak, iz svake nove sve veći i veći. Nesmiren i žedan krvi, on, međutim, polako silazi s uma, u snu ga proganjaju slike užasa koje je i sam činio. Zgrožen, stalno ponavlja: „svijet je pun gada". Posle bitke na Vrbasu, kraj Banjaluke, pod teretom snova i u drhtavici, vraća se u svoj dobojski čardak, ali ga mesto ne drži. Sedla konja i odlazi samo da bi negde otišao. Najpre u polju rasplaši i izranjavi neke kiridžije a potom ga put nanese i u katolički manastir. Manastir je, međutim, zamandaljen, fratri su se na vreme povukli, glas o Mustafi Madžaru išao je ispred njega. Odlazeći dalje, susretne pored manastirskog groblja dva fratra i stane da ih kinji. Jednog od njih teško rani. Odluči da ih vodi u Sarajevo, da ih „preda starom drugu Jusufagiću, bogatašu i čuvenu šaljivdžiji". Ranjeni i stalno bijeni fratar onemoća i on ih svrati u jednu napuštenu pojatu ukraj druma. Legne da se odmori. Utone u san. Opet sanja teško, i trgne se. Fratar izdiše ispovedajući se bratstveniku, a Mustafa Madžar, u besu i maniji puca u njih. Izleće, dok ga prate stenjanje i samrtni jauci, i jaše prema šumi. Leže pod drvo i opet sanja. U snu se sukobi sa dva hajduka, dva brata Latkovića, i sa njima žena u crnini koju je obeščastio u jednom pohodu. Budi se iz košmara i jaše dalje, prema Sarajevu. Na drumu, kraj hana, zaustavi ga Abdulselambeg, da zajedno prenoće, kako bi sutra zajedno ušli u grad. U snu, vraćaju mu se slike zlodela, silovanje muške dece sa Krima. Budi se u znoju, i počinje da pije. Sluša Abdulselambegovo hvalisanje i na koncu, ne mogavši više da izdrži, zakrvi se sa njim. U mraku, u gužvanju i pometnji, ubije bega. Jaše, potom, kroz šumu, gonjen utvarama koje mu se priviđaju. Osvane iznad Sarajeva, umoran i izmožden, i nekako se svrati u neku kahvu, gde su Turci razgovarali o brutalnosti sultanovog izaslanika koji je došao da smiri stanju obezvlašćenom gradu. Mustafa Madžar, „vas raskidan", tu priču sumanuto poveže sa svojom mišlju da je „svijet pun gada, i krštenog i nekrštenog", i pomislivši da su Turci krenuli na njega, maši se sablje. Obori jednog i, braneći se, istrča na ulicu. Tu ga skoli gomila. Nekako se istrže i poče da beži. Oborio je zaptiju koji mu je preprečio put i nastavio da trči, uprkos tome što su sa svih strana kidisali na njega. Trčeći, i dalje uporno misli: „svijet je pun gada", sve dok ga neki Ciganin, komadom gvožđa ne pogodi u glavu. Priča se završava rečenicom-poentom vrlo intenzivnog, simboličkog naboja: - Progonitelji su pristizali.

Čitanje usredsredite na komponovanje priče i ličnost Mustafe Madžara.

1. Komponovanje priče i njeno strukturiranje.

- Uočite kompozicione jedinice i označite ih rednim brojevima (1,2...) i naslovom.

- Zapazite i podvucite bitne elemente u svakoj celini (kompozicionoj jedinici).

- Označite delove teksta, koje treba nanovo pročitati (i prepisati u svesku).

2. Ličnost Mustafe Madžara.

- Portretne crte u svakoj situaciji (koje, naravno, upućuju na unutrašnje, psihološke, promene).

- Postupci.

- Ponašanje.

- Promene u ličnosti.

- Odnos prema pojedincima i sredini.

U toku čitanja i podvlačenja zabeležite misli, zapažanja i sudove koji vam se nameću, ideje i pitanja koja iskrsnu. Kasnije, kada analizujete pripovetku, ovi zapisi će dobro doći kao početni impulsi za dalja razmišljanja i razmatranja.

Ovaj rad će zahtevati ponovljena čitanja nekih delova pripovetke. To je neminovno i ne treba da vas opterećuje. Ponovljeno čitanje je potrebno i veoma korisno. Kada završite postavljene zadatke, pogledajte prilog koji sledi: "Struktura pripovetke Mustafa Madžar". Uporedite rezultate vašeg rada na tekstu i ovaj prilog koji je rezultat istovetnog rada. U svoju svesku unesite pregled strukture pripovetke, koji će biti sinteza vašeg rada i priloga.

Struktura pripovetke Mustafa Maiar

1. Atmosfera u Doboju - sretanje junaka iz banjalučkog boja.

- Povratak Mustafe Madžara.

- "Bijaše pognut i nekud malen (jer u pričanjima i očekivanjima bijaše porastao). Vas savijen, mrk i umotan, više je ličio na pobožna i učena putnika nego na Mustafu Madžara o kom se toliko pričalo i pjevalo. Ne okrenuvši se i ne rekavši nikom ništa, uđe u svoj čardak."

- "Ovo je po treći put da se Mustafa vraća u svoj pognuti čardak ponad vode."

2. Mustafin život do banjalučkog boja.

- Poreklo.

- Sa petnaest godina odlazi u Sarajevo da uči medresu.

- U dvadesetoj godini, sa sandukom knjiga i velikom zurnom od crnoga drveta, vraća se u Doboj, u svoj čardak.

- "Pognut, mrk bez osmijeha, nit se s kim družio ni govorio."

- Danju je čitao knjige, noću svirao u zurnu.

- Mustafa odlazi u rat. Ratovanje u Rusiji.

- Šeste godine se vraća u Doboj, bogato odeven, "obradatio, ublijedio i mršav".

- Uzima zuriu, ali odustaje i ostavlja je.

- "Predade se mučenju besanice, koja ga ne ostavlja otkako su prestale bitke."

- Noćne more i besanice. Hvata ga zaborav, gasi se sećanje, mravci po telu, rastrzaju ga mračne sile.

- Kad izađe iz čardaka među ljude "nit smože smiješka, nit umjede da priča".

- Ratovanje po Mađarskoj i Slavoniji, u boju kod Orljave.

3. Boj kod Banjaluke.

- Mustafa Madžar izrađuje plan za napad na Austrijance.

- Teški snovi - deca sa Krima.

- Epizoda: na Krimu.

- Budi se znojav.

- Bitka: "Preskakao je sa splava na splav kao krilat. Izgledao je kao da leti iznad vode." U toku borbe pomisli u sebi: Svijet je pun gada."

- Pokolj raje i pljačka.

- Dok leži pred šatorom nabreklih mišića, gleda vatre i sluša vrisak pljačkaša i lelek progonjenih, Mustafa Madžar kaže: "Svijet je pun gada!".

- "Od te noći san mu se sasvim ukrade (...) Poče da strepi od pomisli na noć. Ni sam sebi nije priznao taj strah, ali on je rastao, mučio ga danju, razarao i samu pomisao na san, živio s njim, upijao mu se u živo meso i, tiši i tanji od svilena konca, svaki dan zasijecao dublje."

4. Posle povratka iz banjalučkog boja - nastavak 1. segmenta.

- "Večeras je po treći put u svom čardaku."

- "I, evo, večeras, pošto je s gađenjem prošao kroz dobojske ulice u svjetinu koja je urlala i igrala (...) Pogleda mušemu u koju je zamotana njegova stara zurna, i zelen sanduk s knjigama, ali se ne dotače ničega."

- "Snovi prije nego što i zaspi."

- Vidi kako na sanduku sedi ded mu Avdaga Madžar.

- "Nastavlja da hoda iako je vas u jezi kao u oklopu i ne osjeća nogu pod sobom."

- Ne sme da se zaustavi "jer je jednako strepio od besanice kao i od snova, ako zaspi".

- Seti se Sarajeva i softinskih dana u njemu pa "ne može izdržati, nego osedla konja i iziđe iz Doboja, po tami i tih kao krivac. Sutradan čaršija saznade, s velikim čuđenjem, da je otišao i da je u polju napao neke kiridžije i izranio ih (...) Putovao je čas stranputicama, čas posred sela, bio je i razgonio hrišćane s takvin bijesom da ni Turci nisu volili da ga sretnu".

- Susret sa fratrima.

- Izbezumljena i ukočena pogleda kaže fratrima:

- "E, onda sastavi lijepo sva tri (fermana - S. V.) zajedno, pa ih baci. Jesi čuo? A ako te ko upita šta to radiš, reci: naredio mi Mustafa Madžar, koji se odvalio kao stijena niza stranu, pa nit mu treba sna ni hleba, nit priznaje zakone."

- Na konaku, probuđen košmarnim snom, čuje šaputanje fratara, "dohvati malu pušku i opali u mali kut u kom su ležali fratri. Nasta lelek, pa stenjanje. On odmah skoči, ogrnu se i izvede konja (...) Uzjaha brzo kao da bježi on od njih".

- San o boju na Orljavi. Hajduci ga napadaju, u daljini vidi ženu u crnini koju je nekada zlostavio i budi se "vas protrnuo".

- "Vas zgužvan i slomljen" jaše dalje "kao u snu".

- Susret u hanu sa Abdulselam begom, brbljivcem i hvališom, koji se trudio da ubedi Mustafu Madžara da zanoći "računajući da sutra stignu u Sarajevo i da ga svijet i znanci vide kad uđe s Mustafom Madžarom kao drugom i saputnikom".

- "Najprije zaspa, ali tada najednom, kao uvijek kad se najmanje nada, izađoše preda nj ona djeca s Krima, plava i podšišana." U snu ih bezuspešno juri ali mu ona izmiču. "Budi se vas u znoju i tegobi."

- Razgovor sa Abdulselam begom da prođe noć.

- "Lažeš, brate, mnogo" - kaže begu na njegove priče o svojim ratnim podvizima.

- Sukob sa begom. Mustafi se opet javlja misao "Koliko gada ima na svijetu", ubija bega i odlazi iz hana.

- Putuje kroz šumu i preza od panjeva, pričinjavaju mu se glasovi, šapat, dozivi, pevanje.

- "Osvanu na Gorici, više Sarajeva. "Pred očima mu se mrači, krv bije u žilama. "I tišina je gluva (...) Sve mu se nameću i pletu, u misli, kavkaski gradovi i njihove munare. Na mahove mu se sasvim gubi vid."

- Stiže u Sarajevo, ulazi u kahvu "zgužvan, kaljav, nesigurno stupa kroz pomrčinu koja mu je na očima (...) Kroz huk krvi u ušima (...) sluša razgovore o Lutvibegu".

- EPIZODA: Sultanov izaslanik Lutvibeg čisti Sarajevo od besposlenjaka i pijanaca. "Nikad nije bilo lakše poginuti."

- Mustafa Madžar se uključuje u razgovor i opet kaže "Svijet je pun gada".

- Kako se Mustafa Madžar oglasi, tako svi uprave pogled u njega: "Tada ga vidješe kako je vas raskidan, umrljan travom i žut od ilovače. Taman kao ugljen u licu. Tek tada vidješe da su mu oči sasvim zalijevene krvlju, u kojoj je ostala zjenica samo kao crna tačka u sredini, da mu se ruke neprestano grče, da mu je razdrljeni vrat nabrekao, a lijevi brk izgrizen i kraći".

- Mustafi se učini da su krenuli na njega pa se maši sablje; taj njegov pokret izazva Turke i oni kreću na njega. Obnevideo, spotiče se i pada, Turci ga hvataju, on se iščupa i beži kroz mahalu. Masa ga je gonila ne znajući zašto. Bežao je ništa ne videći pred sobom i još jednom mu se javi misao "Svijet je prepun gada. Odasvud".

- Iz jedne kovačnice izađe Ciganin i videći begunca, baci na njega komad starog gvožđa i pogodi ga u slepoočnicu. Mustafa pade.

- "Krupna zvijezda preleće preko mračna i uska neba, a za njom se osuše sitnije. Učas zgasnu i posljednja. Mrak i tvrdo. Tvrdo. To je bilo posljednje što je osjetio. Progonitelji su pristizali."

Pitanja i zadaci

Hajde da razmotrimo neka mesta iz pripovetke. Neka vam postavljena pitanja budu podsticaj i orijentir da izrazite svoje viđenje, doživljaj, komentar, ocenu.

1. "Bijaše pognut i nekud malen (jer u pričanjima i očekivanju bijaše porastao)".

- Kako je to "porastao" Mustafa Madžar?

- Koji je Andrićev junak na isti način rastao?

2. Šta karakteriše ličnost Mustafe Madžara u vreme povratka sa medrese? Koji su znaci njegovih duhovnih preokupacija? Kada se gube ta njegova interesovanja?

3. Prepišite ona mesta iz pripovetke (reči, sintagme), koja predočavaju fizički i psihološki portret Mustafe Madžara.

4. Šta je prouzrokovalo Mustafine nesanice, noćne more i košmarne snove?

5. Koji događaji iz Mustafinih ratnih dana snažno narušavaju njegov duševni mir? Kakav je smisao njihovog delovanja na Mustafinu psihu?

6. Mustafa, bolestan od nesanice i ružnih snova, izlazi jedne noći iz Doboja "tih kao krivac" a sutradan čaršija saznaje, "s velikim čuđenjem", da je napao neke kiridžije. Komentarišite podvučena mesta - odakle osećanje krivice, odakle čuđenje čaršije?

7. Mustafa "dohvati malu pušku i opali u mračan kut u kom su ležali fratri" a potom "uzjaha brzo kao da bježi on od njih". Šta ovaj detalj kazuje o junaku pripovetke?

8. Kakav je odnos Mustafe Macara prema ljudima i svetu? Navedite detalje koji ukazuju ia Mustafino viđenje sveta i neposrednog okruženja. Čime se može objasniti takav njegov odnos prema okruženju?

9. U kojoj situaciji se Mustafin psihološki lom manifestuje kao organski i čulni poremećaj?

10. U čemu je apsurd smrti Mustafe Madžara?

11. Skicirajte kompozicionu šemu pripovetke i ukrštanje vremenskih perspektiva priče.

12. Isidora Sekulić, u eseju Istok u pripovetkama Ive Andrića, piše o Mustafi Madžaru: "Strašni, složeni, nevaljali i jadni Mustafa Madžar. Kako istovremeno strašni, nevaljali i jadni?

Ivo Andrić - Mustafa Madžar - verzija 2

__________________________________

Ivo Andrić - Mustafa Madžar

Doboj slavi pobedu nad Austrijom jer je njihov mještanin Mustafa Madžar bio najveći junak u banjalučkom boju. Hiteći i ne obzirući se, projaha kroz gužvu, vrevu i klicanje. Ne okrenuvši se i nerekavši nikom ništa, uđe u svoj čardak. To je bilo sve što mu je, poslije diobe s bratom, ostalo iza oca, rasipnika i pijanice. Kad mu je bilo petnaest godina, otac mu umro a brat mu se oženio, poslaše ga u Sarajevo da uči medresu. Tu provede četiri teske godine. Vrati se u Doboj, pognut, mrk bez osmijeha, nit se skim družio ni govorio. Po danu bi čitao knjige, a noću bi svirao dugo. On se naoruža, zaključa čardak i ode na Rusiju. Jedne godine se pronese glas da je poginuo. Šeste godine on se i sam vrati, iznenada, u Doboj. Malo ga ko i poznade. Bio je odjeven bogato.
Predade se mučenju besanice, koja ga ne ostavlja otkako su prestale bitke. To se mučenje ponavlja svake noći, a u ljekare nije vjerovao. Ali počeše borbe u Slavoniji, i on ode pred prvom četom, u zoru, nečujno kao što je i došao.

Dođoše i opet glasovi o njegovim junaštvima po Mađarskoj i Slavoniji. A kad Austrijanci opkoliše Banja Luku i raja satjera Turke u grad a varoš opljačka, sve bosanske vojske siđoše na Vrbas. Ali nađoše Austrijance nadmoćne i nesmjeđoše udarili na njih sve dok Mustafa Madžar ne izradi

plan: da se, malo poviše, načine splavovi i noću spuste niz vodu, a u svitanje da vojska nagrne preko njih i iznenadi Austrijance.

Napadali svakojaki snovi, skraćivali mu ionako kratko spavanje i još gu više satirali. Isprva zaspa, ali mu odjednom iziđoše na san neka djeca sa Krima. Progoneći neprijatelja, bijahu zanodili u nekom napuštenom ljetnikovcu na Krimu. Kad htjedoše da polijegaju, otkriše iza nekih ormana skriveno četvoro djece. Bijahu dječaci, plave podšišane kose, bijeli i gospodski odjeveni. Njih bijaše petnaest konjanika, većinom Anadolaca. Dokopaše ih među se. Tako su dječaci, polumrtvi od straha i bola, išli od ruke do ruke. Kad svanu jutro, djeca bijahu podbula i pomodrila i nijedno nije moglo da stoji na nogama.

Uto naiđe jači ruski odred i oni pobjegošene stigavši ni da pokolju djecu. Sad ih vidi sve četvoro. Čuje Ruse kako dolaze. Htio bi da uzjaše, ali mu se uzengija mrsi i izmiče i konj se otima. Probudi se znojan. Turci su bili ved spremni na obali, ali su splavovi stizali sporo i svrstavali se teško. Od lupe i dozivanja prenuše se i Austrijanci na drugoj obali. Mustafa dadeznak splavarima da još bolje pritegnu konopce pa da se sklone; odmah baci korice od sablje i alaknu gromko: - Alah! Bismilah! Ko je Muhamedove vjere...

Na dafira! Na batila! - Alah! Alah! - prihvataše vojska i prolamaše se. Svi jurnuše za njim na splavove. Ali odmah vidješe da su splavovi više razmaknuti nego što su oni mislili. Neki popadaše u vodu. Rijetki preskočiše, vedina zastade. Jedini Mustafa bijaše odmakao. Preskakao je sa splava nasplav kao krilat. Izgledao je kao da leti iznad vode. Dok su se prvi redovi kolebali na splavovima, on već bijaše na drugoj obali, i ne obazirući se udari na iznenađene straže. Videći da im je vođ izmakao sam, stadoše i ostali Turci da preskaču. Odavno nije bilo brže pobjede. Ogroman austrijski logor, napadnut u neočekivano doba i s neočekivane strane, pršte u tili čas. Uveče, iza pobjede, on je ležao pred šatorom i pritiskivao dlanove i grudi o travu, jer mu se činilo da mu svaki mišić buja i raste u beskraj i hode da ga ostavi. Vide se vatre i čuje vriska pljačkaša i lelek progonjenih. - Svijet je pun gada. To je pomislio jutros, u zoru, na obali Vrbasa, stojedi između dvije vojske jedna bježi a druga zastala, od straha, na splavovima. Sna nema. Od te nodi san mu se posve ukrade.

Najgore kod tih snova, to je neka jeziva jasnost i oštrina kojom se isticao svaki pojedini lik i pokret, kao da svaki živi za sebe i ima neko naročito značenje. Poče da strepi od pomisli na noć. Večeras je po treći put u svom čardaku. I, evo, i večeras, pošto je s gađenjem prošao kroz Dobojske ulice i svjetinu koja je urlala i igrala, i pošto se oprostio s pratnjom, on je unezvijeren premjerao čardak, da su podnice škripale i pucale. Prisloni se uz prozor. Vrelina od besanice i puta i jednomjerno kucanje srca hode da ga uspavaju. Ali sad već snovi dolaze prije nego što i zaspi. Da li je i sklopio oči? Pred njim se ukaza pokrajnja soba, puna neke krteži i paučine, a u kutu na sanduku sjedi djed mu, Avdaga Madžar. Crven u licu, s kratkom bradom i oštrim brcima.

Sjedi tako nijem i nepomičan, ali u samoj njegovoj prisutnosti ima naročito značenje i nepodnošljiva tegoba i užas koji ga guše. Trza se. Premire od mraka u sobi, ali ne pali svjetla, nego nastavlja da hoda iako je vas u jezi kao u oklopu i ne osjeda nogu pod sobom. Hodajudi tako, sjeti se Sarajeva, veselog druga Jusufagića, Čekrklince, zelenog brijega s grobljem i mekom travom na kojoj je nekad, kao softa, mnogo popodne prospavao, s rukom kao uzglavljem. - Ne može, izdržati, nego osedla konja i iziđe iz Doboja, po tami i tih kao krivac. Sutradan čaršija saznade, svelikim čuđenjem, da je otišao i da je u polju napao neke kiridžije i izranio ih, a konjeim rasplašio. Kad stiže u Sutjesku, nađe manastir zatvoren, kao izumro. Još juče su neki ljudi pričali gvardijanu da od Doboja ide Mustafa Madžar, da se ostrvio i, kao izvan sebe, bije koga god sretne i stigne. Udari drškom od  nadžaka u kapiju. Šutnja. Izmuče se malo i pogleda manastir. Ogroman krov. Mali prozori itvrdi zidovi. Pomisli načas da sve potpali, ali mu se dosadi i zgadi ved sama pomisao da ide da traži slamu i oganj. Ode smijući se glasno. Jašući ispod groblja, konj se plahnu od bijela kista što je provirivao iza zida. Dok je tako smirivao konja i ljutito psovao fratre i krstove, pomoliše se iza okuke dvojica fratara. Jedan je nosioumotan svežanj knjiga, a drugi zembilj sa jelom.

Ne mogavši više natrag, skloniše se u jarak kraj puta, pozdravljajudi Turčina. On se zaustavi kraj njih.
- Jeste li i vi papazi?- Jesmo u carsko zdravlje, beg-efendija. - A ko vam dade da sadite ove rogove kraj puta, pa da mi se konj plaši? A, krmci krmski?
- Nismo za to, beg. - Šta "nismo za to"? Ko vam je dopustio?
- I vezir i svijetli sultan - govorio je stariji fratar, visok i otresit čovjek lijepa brka i pametnih očiju. Mustafa spusti desnu ruku niza se i, kao da se odjednom umirii odljuti, samo ih je ukočeno gledao sjajnim pogledom, dok su oni drhtali obarajudi oči preda se. - Aa, biva imate fermane? - Imamo, imamo, beg-efendija, jakako, sve imamo. - I od sultana? - Ja kako! I od vezira, i još jedan od mule iz Sarajeva.
- E, onda sastavi lijepo sva tri zajedno, pa ih baci. Jesi čuo? A ako te ko upita šta to radiš, reci: naredio mi Mustafa Madžar, koji se odvalio kao stijena niza stranu, pa nit mu treba sna ni hljeba, nit priznaje zakona. Sluteći zlo ved po izbezumljenom i ukočenom pogledu, od tih riječi fratri još dublje ponikoše. On skide kajasu sasedla i naredi mlađem da veže starijega. Starijem sam proturi ruke na leđa, a mlađi ga je sporo vezivao, jer su mu ruke vidno drhtale. - Jesi li dobro svezo? - Jesam, beže. On se sagnu i opipa kaiše, pa kad vidje da je slabo vezano, ćutke izmahnu nadžakom. Fratar izmače glavu, a oštrica zasiječe u rame tolikom snagom da ga bez jauka obori. Ali Turčin ga stade ušicama tući tako dugo dok se nije digao i pošao pred njim, zajedno s vezanim drugom. Niz njega je tekla krv i ostavljala trag po drumu.

Odjednom odluči da ih goni u Sarajevo i da ih preda starom drugu Jusufagiću, bogatašu i čuvenu šaljivdžiji. Svratiše u jednu napuštenu pojatu kraj puta. Fratri odmah padoše zemlji, jedan kraj drugoga, a on sveza konja i prostrije kabanicu pa leže. Odmah poče san da ga hvata kao što odavno nije. Trgnu se, naglo otvori oči koje mu se učiniše strahovito raširene i hladne, i tako besan
e kao da nikad nije spavao. Osluhnu. Šapat je dolazio iz kuta u kom su fratri ležali. Ranjeni se fratar bijaše laik, u očekivanju smrti, ispovjedio starijem.
- Lju ... ljubim te, Gospodine bože moj, jer si ti dobro najvede ...
- Šta šapćete, psi vam majku poganu! Dohvati malu pušku i opali u mračan kut u kom su ležali fratri. Nasta lelek, pa stenjanje. On odmah skoči, ogrnu se i izvede konja. Sasvim zaboravi na Jusufagića i zamišljenu šalu s fratrima. Uzjaha brzo kao da bježi on od njih. Jahao je šumom dok se ne prokide noć i u dnu neba ne zabijelje. Onda leže pod neke bukve i pokri se kabanicom. Odmah usni san. Nađe se u boju na Orljavi, sprijeda na njega navaljuju dva brata Latkovida, krupni i bijesni hajduci. On se dobro brani, ali mu se pogled otima preko njihovih glava, i u dnu horizonta, gdje se pješčana ravnica spaja s nebom, vidi gdje se pomalja žena u crnini, s rukama na grudima i iskrivljena lica. On je zna i zna zašto rukama dojke pritište i zašto joj je lice bolno iskrivljeno. Iako sve to misli i gleda u ženu i sjeća se kako ju je, u Erzerumu, zatekao samu u sarafovoj kući i kako se očajno otimala, ipak se prisebno brani od dvojice hajduka. Otima se ženi i sjedanju, isamo gleda da odbije dvije hajdučke sablje, ali gnjev gaprevlađuje. Budi se ostudenio, s grčem. Sve do podne je jahao kao u snu i, začudo, smiren. Bio bi k-noći nastavio put prema Sarajevu da ga na drumu, u Oitktovu hanu, ne zaustavi Abdulselambeg, brbljavac i hvališa rijetke brade i plavili očiju.

Beg ga je zaustavljao na sve načine da s njim prenodi, računajudi da sutra stignu u Sarajevo i da ga svijet i znanci vide kad udje s Mustafom kao drugom i saputnikom. Pristade. Pripeče sunce, a zlovolja se diže do grla guši ga. Napi se samo vode, pa leže i ne pogledavši više Abduselambega.
Najprije zaspa, ali tada najednom, kao uvijek kad se najmanje nada, iziđoše preda njona djeca s Krima, plava i podšišana, ali nekako kruta i glatka i snažna, pa se izmiču kao ribe.

Budi se vas u znoju i tegobi, dašćući. Promuklo viknu Abduselambega, poruči kavu i rakiju. Tako su dugo sjedili njih dvojica i pili. Abduselambeg je govorio mnogo o sebi, o bojevima i svojoj familiji. Abdulselambeg poče da priča o banjalučkom boju i kako je gledao njega, Mustafu, gdje skače sa splava na splav.
- Pa zar se ispod jorgana moglo da vidi?

- Štaa? Kako? Mustafi su sjale i igrale oči, a beg se uozbiljio ne znajudi dali da se uvrijedi ili da stvar uzme kao šalu. Mustafa prvi prasnu u smijeh, a beg odmah prihvati. Mustafa se instinktom iskusna ratnika, povuče do zida, napipa kabanicu i pusat i izvuče malu pušku. U tišini ču mek i siktav ton: to beg vadi nož iz korica. Mustafa pomisli opet: koliko gada ima na svijetu! Ali to samo časak, iodmah se sabra i odmjeri i sračuna položaj.
- Beg je kukavica i lažov, a takvi lako ubijaju. U njega nema puške u rukama, a ako hoće da mi priđe, mora da prođe pored prozora. On podiže pušku, uperi jeposred prozora, i tako čekaše.

Zaista, časak kasnije, najprije se ocrta ruka na prozoru, pa ga onda sasvim zakloni begov struk. Mustafa okinu. Te nodi putovaše bez prestanka kroz šumu. Konj mu je zastajkivao od umora i zazirao od sjenki. Tada i on sam poče da posmatra čudne oblike osamljenih panjeva i njihovih
sjenki u svijetloj nodi bez vidljiva mjeseca. Osvanu na Gorici, više Sarajeva. Zastade među šljivicima. Pod njim je svaki čas posrtao konj raskrvavljenih cjevanica i upalih bokova. Jedva nekako iziđe iz zamršenih šljivika i plotova, i kad siđe u prvu mahalu zaustavi konja pred jednom kahvom, gdje su sjedili neki Turci i srkali kavu. Sjaha i uđe. Sjede. Kroz huk krvi u ušima sluša njihove razgovore, ali teško dovodi u vezu pojedine riječi. Oni su govorili o progonima koje je počinio sultanov izaslanik, Lutfibeg. Poslije mnogih i dugih ratova, bijaše se namnožilo besposlenjaka i pijanica, koji su po Sarajevu i ostaloj Bosni otimali, ubijali i činili nasilja svake vrste. Kad u Stambolu dodijaše žalbe, sultan posla ovog svog naročitog izaslanika s neograničenom vlašću. Nikad se nije osjetila tolika strogost vlasti. Turci su u kahvi govorili o ćehajinoj strogosti. Ne usuđujući se da javno kažu šta misle, oni su samo žalili što pogiboše toliki Turci, među njima i čuveni junaci i mejdandžije.

Mustafi se mutno učini da to ima veze s njegovommišlju. S velikim naporom se sabra:
- I krštenog i nekrštenog: svijet je pun gada. Svi se okrenuše na taj glas, sasvim promukao i šištav kao šapat. Učini mu se da se spremaju na navalu. Maši se sablje. Obori prvog, ali, obnevidio, promaši drugog. Branedi se, kao slijep potrča na ulicu. Turci za njim. Sjatiše se prolaznici. Obnevideo, on se zaplete u vratnice, i u isti čas sklopiše ga i Turci iz kahve i oni sa ulice.

Mnogo ruku ga hvata. Zderaše s njega džemadan, osta u košulji. Pade mu saruk. Puca i košulja. Otima se bijesnom snagom i ne pušta sablje iz ruku. Mustafa im se istrže, razmahnu sabljom i stade da trči niz strmu mahalu. Sva gomila za njim. Mnogi nisu ni znali zašto ga gone, ali rulja za njim je rasla. Svi se prozori okitiše glavama. Gonjenu i udaranu sa svih strana, još jednom mu se u ugašenoj svijesti malo razgali:

Svijet je prepun gada. Odasvud! Iako sasvim izvan sebe, on nije podlijegao udarcima i trčao je mnogo brže od svih njih, kad iz jedne kovačnice iziđe Ciganin i, videći da gone polunaga čovjeka, baci se na njega komadom starog gvožđa, pogodi ga u sljepoočnicu i obori na mjestu. Progonitelji su pristizali.

__________________________________

Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadašnjoj Austro - Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se najveći deo svog života izjašnjavao kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko - hercegovačku srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. U gimnazijskim danima Andrić je bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je  pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U sumrak objavio je 1911. godine u Bosanskoj vili. Naredne godine započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski rat.

Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u Šibenik, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku sa robije, ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem ostaje sve do leta 1917. godine. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi Nemiri - pripovetke Ćorkan i Švabica, Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi zatim se ređaju Put Alije Đerzeleza i Pripovetke.

U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka Most na Žepi. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme objavio je prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema.

Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman Prokleta avlija. Pisao je i eseje o Njegošu, Goji itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. zbog svog celokupnog dotadašnjeg rada "o istoriji jednog naroda", prvenstveno za roman Na Drini ćuprija (1945).

Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969 - 1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj "poslednji značajniji razgovor" sa Andrićem i citira ga: - U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje Bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine... Inače, upravo je Ivo Andrić predložio Ćosića za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine. Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.

Ivo Andrić - Anikina vremena 

Ivo Andrić - Aska i vuk 

Ivo Andrić - Bog izbija kao svjetlo

Ivo Andrić - Ćorkan i Švabica

Ivo Andrić - Ex Ponto

Ivo Andrić - Govor povodom dodele Nobelove nagrade

Ivo Andrić - Jelena, žena koje nema

Ivo Andrić - Knez sa tužnim očima

Ivo Andrić - Kosa

Ivo Andrić - Ljubav u kasabi

Ivo Andrić - Most na Žepi

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Poimam i shvaćam

Ivo Andrić - Priča o vezirovom slonu

Ivo Andrić - Pripovetke

Ivo Andrić - Pripovetke za decu 

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija - seminarski rad

Ivo Andrić - Put Alije Đerzeleza

Ivo Andrić - Razgovor sa Gojom

Ivo Andrić - Smrt u Sinanovoj tekiji

Ivo Andrić - Travnička hronika

Ivo Andrić - U musafirhani

Ivo Andrić - U zavadi sa svetom

Ivo Andrić - Žeđ